Gaž/šenje crnogorskog sporta

Piše: Darko Šuković

Crnogorske košarkašice poražene su od Češke na startu Evropskog prvenstva, rezultat je bio 89-44. Naši omladinci izgubili su od Španije, u trećem kolu Prvenstva Evrope,  bilo je 0-5. "U 20" vaterpolo reprezentacija Crne Gore poražena je od Španije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva - 23:9.

Neko će reći, bio je to loš dan za crnogorski sport.

Reći i, bojim se, pogriješiti.

Jer, jučerašnji dan zapravo je slika stanja u našem sportu i najava još lošijih vremena koja čekaju i naše klubove i naše reprezentativne selekcije.

Tri debakla na velikoj sceni nijesu došli niotkuda, nijesu ničim izazavani, nijesu trenutak slabosti. Teški porazi naših sportista posljedica su sve težeg stanja u crnogorskom sportu. Kao što je takvo stanje u našem sportu gorak plod stanja u našem društvu i državi.

Sport je jedan od najbitnijih nacionalnih simbola i, kao takav, u državama koje drže do svog međunarodnog ugleda zbrinut je i njegovan kroz različite sistemske modele. Države regulišu obrasce za stvaranje uslova u kojima se razvijaju sportisti kadri da budu njihovi "najbolji ambasadori" na Olimpijskim igrama, svjetskim i kontinentalnim prvenstvima. Uspjesi sportista snažna su poluga za promociju države ali i moćna hemija za jačanje nacionalnog ponosa i osjećaja pripadanja svojoj zemlji.

Kod nas su te stvari okrenute tumbe. Sistem podrške vrhunskom sportu nikad nije zaokružen na pravi način. Zato ga je bilo relativno lako razbiti u komade. A razbijanje je počelo onoga trenutka kad su na njegovo čelo došli ljudi kojima su na Olimpijskim igrama važnije bile utakmice reprezentacije susjedne države, nego one o čijem su trošku otputovali u Pariz i, prije toga, Tokio. Oni koji su prljavom propagandom deceniju i po reprezentacije Crne Gore i nekoliko crnogorskih klubova kadrih da se ozbiljno nose sa najboljima u Evropi, prokazivali i etiketirali kao partijske ispostave.

Istina je da je u crnogorskom sportu oduvijek bilo previše političara. Istina je i da se nije bilo imuno na zloupotrebu sporta u političke, pa i partijske svrhe. Kao što je istina da je, do prije pet godina, ipak krovni cilj ulaganja u sport bila promocija Crne Gore pred svijetom. 

Ovo čemu sada prisustvujemo je izdisaj crnogorskog sportskog potencijala. Inercija iz perioda kad se o sportu koliko toliko vodilo računa dolazi do krajnje tačke. A na viđelo izlaze rezultati politike koja mrzi sve što predstavlja nacionalni simbol i što je Crnoj Gori godinama donosilo ugled i simpatije kao, često, jedine zemlje sa manje od milion stanovnika koja učestvuje na najvećim svjetskim smotrama.

Srebrna medalja rukometašica na OI i zlatna sa PE, zlato vaterpolista iz Malage, srebro Srđana Mrvaljevića na SP... ponos i samopouzdanje mlade države podigli su nepodnošljivo visoko za one koji su sve uradili da te države uopšte ne bude. Da njeni sportisti nikad ne nastupe u dresu sa crnogorskim grbom.

E, u ruke takvih pala je i država i sport. Jučerašnji porazi naših selekcija njihova je slatka osveta za sve duševne bolove koje su im pričinile pobjede sportista u dresu Crne Gore. Njihova strategija je jasna: stigli su nas Gibraltar i Farani, još samo da nas preskoči Lihtenštajn i San Marino pa će biti sramota navijati za Crnu Goru.

Dovoljno je, uostalom, bilo pratiti reakcije na najavu da će država pomoći KK "Budućnost Voli". Jedini crnogorski klub koji još ima kvalitet da se ozbiljno takmiči na međunarodnoj sceni. Između svakoga reda ispisanog u toj euforičnoj kampanji protiv glavnog sponzora i predsjednika Vlade, vrištala je poruka: nećemo "Budućnost" koja može da pobijedi Zvezdu i Partizan.

Inferioran sport kao dokaz neuspješnosti države, to je cilj ka kojem se planski ide. To je nastavak obračuna sa simbolima, započet gašenjem Montenegro erlajnsa, a nastavljen pa (zakratko?) obustavljen juče, napadom na FCJK.

Takvom "konačnom rješenju" nema se ko suprotstaviti osim nas - navijača bez rezervne domovine, reprezentacije i kluba. Otpor gašenju FCJK pokazao je da se to može. Pogotovo bi moglo kad bi se za crnogorske simbole svako borio kao Vukić Pulević, sa njegovih blizu 90 ljeta. Pominjem ga i zato što znam da je znao, prije skoro pola vijeka, sjesti u voz ili avion i biti jedini navijač "Budućnosti" u Ljubljani ili Skoplju. To je taj duh koji se, pod teretom prljave propagande da je svaki iskaz ljubavi prema bilo čemu crnogorskom neiskren - neđe zagubio.

A, naravno da nije tako. To moraju znati i crnogorski sportisti. Ne igraju za ministra sporta ili nekog direktora u tom resoru, nego za svoju zemlju i za stotine hiljada nas koji navijamo za njih. I kad dobijaju i kad, kao juče, ubjedljivo gube.