Putinovska crkva od $175 miliona usred Pariza zvrji prazna

Priredio: V.J.

Piše:  Matthew Fraser

Na obalama Sene, u sijenci Ajfelova tornja, nalazi se vizuelno neprikladna ruska bogomolja s kupolama. Kada se prije sedam godina pojavila saborna crkva Svete Trojice, stroga pročelja boje krede i svjetlucave kupole izazvale su različite reakcije. Ovoj nejasnoj i smiješnoj „Moskvi na Seni” očito nije bilo mjesto u Gradu svjetlosti.

U obližnjem 7. arondismanu, luksuznoj četvrti poznatoj po elegantnim bulevarima i stranim ambasadama, šuškalo se da je katedrala paravan za špijunažu Kremlja.

Ruska vlada nije skrivala da je to više od bogomolje. Službeno je nazvana ruskim „duhovno-kulturnim centrom".

Danas je cijeli kompleks ograđen kordonom; danonoćno ga čuva francuska policija. Po ruskoj invaziji na Ukrajinu februara prošle godine, katedrala je zatvorena, uslijed protesta; ispisani su antiruski grafiti po pročeljima na ruskome i francuskome jeziku.

Saborna crkva Sv. Trojice smatrana je, ne bez razloga, produžetkom globalnih ambicija Vladimira Putina.

Godine 2007. francuski predśednik Nikolas Sarkozi pristao je na izgradnju na obalama Sene kao gest dobre volje prema Rusiji. U to se vrijeme, Francuska nadala da će Rusija kupiti njihove ratne brodove „Mistral”.

Neke zemlje s ambasadama u tom dijelu grada, međutim, bile su zabrinute da će g. Putin koristiti svoj novi „duhovni centar" — čiji su zaposlenici dobili diplomatski status — za instaliranje uređaja radi prisluškivanja njihove komunikacije.

Zdanje je svečano otvoreno u decembru 2016. godine. Ukupni trošak: oko $175 miliona.

Katedralu je direktno finansirala i kontroliše je ruska država. Moskovski pravoslavni patrijarh Kiril predvodio je službenu inauguraciju, kojoj su prisustvovali prelati u zlatnim haljinama i ruski ambasador u Francuskoj.

Patrijarh je eksfuzno pohvalio gospodina Putina za pokroviteljstvo izgradnje. A nedavno je taj isti Kiril blagoslovio invaziju na Ukrajinu, izjavivši da će žrtve ruskih vojnika na bojnome polju oprati njihove grijehe.

Pravoslavna katedrala na Seini — popularno prozvana „Sv. Vladimira” — namjerno kombinuje duhovnost s putinističkim nacionalizmom. U Parizu, koji ima manje od 20.000 stanovnika rođenih u Rusiji, vjernici koji obilaze Sv. Trojicu uglavnom su nedavni imigranti koji se pridržavaju Putinove konzervativne, nacionalističke vizije rusko-pravoslavne vjere.

Za razliku od njih, oni ruski emigranti koji su se nastanili u Francuskoj prije jednoga stoljeća — nakon što su utekli od boljševizma — generalno se protive režimu g. Putina. Pośećuju mnogo stariju katedralu Aleksandra Nevskoga, izgrađenu u 19. stoljeću na desnoj obali, nedaleko od Trijumfalne kapije.

Kada je katedrala Sv. Trojice zatvorena prošloga februara, sudbina joj se činila neizvjesnom.

Za neke u Francuskoj bi tu diplomatsku sramotu bez sumnje najbolje bilo izbrisati s lica zemlje. To se vjerovatno neće dogoditi. Predśednik Emanuel Makron javno je izjavio da Rusiju ne treba „ponižavati" nakon rata u Ukrajini.

Ove godine katedrala se tiho vraća u život. Zvona joj mrzovoljno pozivaju vjernike.

Dok sam prolazio prije neki dan, policijske trake i kordon još su okruživali kompleks. Iznenadi me natpis na kliznim staklenim vratima koji označava da je katedrala otvorena za pośetioce.

Ušao sam unutra i otkrio praznu recepciju s osiguranjem nalik onima na aerodormima. Osoblje je izgledalo gotovo srećno što me vidi. Žena mi je dodala papir s rasporedom obreda i ispovijedi, većinom na ruskome, ali nešto na francuskome.

Prošao sam kroz malo dvorište s vrtom kako bih ušao u zdanje čija sam pročelja vidio samo izvana. Unutrašnjost je mala u poređenju s nadsvođenim dugim brodovima katoličkih bazilika.

Sveta Trojica je prostor bez klupa, sa pozadinom pravoslavnih ikona. Zvuk liturgijskih napjeva tiho je dopirao kroz dva vidljiva zvučnika.

Bilo nas je četiri-pet pośetilaca; ja sam očito jedini koji je došao iz znatiželje. Mlada žena napravila je znak krsta prije no što se duboko naklonila prema oltaru. Na ulazu je sredovječni muškarac punio pehar svetom vodom koja je točena iz velike srebrne posude. Na izlasku, unutar butika, dvojica su čeprkala po policama punim svijeća i razglednica s pravoslavnim ikonama.

Jedan problem ovaj „duhovno-kulturni centar" nema: gužve. Proći će još dosta prije nego što Parižani zaborave izvornu svrhu ove bogomolje.