Z-pravoslavlje

Piše: Robert F. Worth

 2008. godine na ruskoj državnoj televiziji, ne jednom već tri puta, emitovan je dokumentarac pod nazivom „Pogibija imperije: Vizantijska lekcija” („Гибель империи: Византийский урок”).

 Režiser i zvijezda filma je Tihon Ševkunov (mitropolit, Putina uveo u pravoslavnu vjeru 1990-ih, dok je bio nastojatelj manastira nedaleko od śedišta FSB-a u Moskvi).

 Teza filma: Vizantija je nepovratno potkopana čak i prije no što su ovu imperiju otomanske vojske konačno osvojile 1453. godine, jer su joj religiozna kultura i riješenost poremećeni ideologijom individualizma nasrtljivog Zapada. Rusija je tu opisana kao nasljednica Vizantije, prirodni instrument svete misije.

Istoričari su omalovažavali film kao istoriografski nepismen, ali su promašili poentu. Nije se radilo o faktografiji prošlosti. Bio je to nacrt za budućnost.

Patrijarh će Kiril postati 2009. godine. Putin je počeo da se poziva na pravoslavlje kada je govorio o ulozi Rusije u svijetu. Hiljade hramova je od tada izgrađeno širom zemlje, a Putin je vrlo javno pośećivao crkvene starješine. Kiril je „inspirisao Putina u velikoj mjeri, da ga naćera da razmišlja u civilizacijskim terminima”, rekao mi je Kiril Hovorun, teolog rođen u Ukrajini, koji je proveo 10 godina u Moskvi kao lični asistent patrijarha i pisac njegovih govora prije no što je podnio ostavku 2012, nezadovoljan razvojem događaja.

 Putinovi lojalisti su počeli da podražavaju TV govore o „Svetoj Rusiji” nasuprot „satanskim” neprijateljima. Odluka Putina da pravoslavlju vrati staru javnu ulogu bila je lukava, bez obzira na njegova stvarna lična vjerska ośećanja. Rusko carstvo je propalo, ali su se njegovi obrisi još mogli naslućivati u ruskoj religioznoj sferi, koja se protezala van granica Rusije, i dalje, do Svete Gore, pa čak i Jerusalima. Za hazjajina koji je želio da oživi izgubljeni status svoje zemlje, pravoslavlje je odličan način za širenje propagande i uticaja.

 Ali, ako je Kiril imao iluzije o tome ko je glavni u novoj simfoniji između Crkve i države — on ili Putin — brzo su mu ugašene. Kada je 2011. patrijarh podržao opozicione kritike korumpiranih parlamentarnih izbora u Rusiji, ubrzo se u državnim medijima pojavljuju izvještaji o luksuznim stanovima koji pripadaju Kirilu i rođacima.

 I druge priče su počele da kruže: o patrijarhovim milijardama na tajnim bankovnim računima. Objavljena je fotografija da se Kiril kiti skupocjenim „Breguet” satom. Kiril negira da ga je ikada nosio, ali nakon neuspješnog fotošopiranja, Crkva je morala da prizna da je sat njegov i da se ponižavajuće izvini.

 Kiril od tada pokazuje jezivu lojalnost. Na proslavi u čast njegove prve decenije kao poglavara Ruske crkve, 2019. godine, pojavio se pored Putina, zahvalio Bogu, a „posebno vama, Vladimire Vladimiroviču”. (Moj zahtjev za komentarom od Kirila i Moskovske patrijaršije ostao je bez odgovora.)

 Kirilu i Putinu nije bilo dovoljno da obnove status Crkve u Rusiji. Da bi povratili „ruski svijet”, morali su da vode mnogo širu bitku za uticaj i prestiž — onu koja bi uključivala i kažnjavanje patrijarha Vartolomeja.

 Sredinom 2000-ih, ruski oligarsi počeli su u Grčkoj da grade crkve i sipaju novac u džepove tamošnjem kliru. Arhijereji koji su pozajmljivali svete mošti za obilaske po Rusiji mogli su da dobro zarade za sebe i-ili svoje.

 Ruske investicije su praćene sistematskim nastojanjem da se patrijarh Vartolomej ocrni na stotinama novih veb-sajtova, blogova i fejsbuk grupa na grčkome jeziku. Ovu onlajn ofanzivu je dokumentovao Aleksandros Masavetas, grčki novinar, u svojoj knjizi „Treći Rim: Moskva i śedište Pravoslavlja” („The Third Rome: Moscow and the Seat of Orthodoxy”) iz 2019.

 „Poruka je bila da Turci ili SAD ili Vatikan manipulišu Vartolomejom”, rekao mi je Masavetas, „i da samo Rusija predstavlja pravi pravoslavni duh, sa Putinom kao njegovim zaštitnikom”.

 Fanar je godinama previđao ove napade. Vartolomej se trudio da održi jedinstvo po svaku cijenu, jer je planirao da sazove istorijski svepravoslavni skup koji je projektovao kao krunu svoga mandata. Crkva nije održavala Sveti i Veliki Sabor više od 1.000 godina, a planiranje za takav skup je počelo 1961.

 Vartolomej je toliko želio da sabor uspije da je udovoljio Rusima na svakom koraku. Tokom pripremnog sastanka, Rusi su se usprotivili predloženom saborskom dokumentu da Crkva ne blagosilja diskriminaciju i insistirali da se izbrišu sve reference na rasne i seksualne manjine. (Čini se da Kiril vidi jezik ljudskih prava kao prećutno odobravanje homoseksualnosti i drugih navodnih grijehova.)

 Rusi su takođe zahtijevali da se apeli Ukrajine na vjersku nezavisnost ne stavljaju na dnevni red. Vartolomej je udovoljavao svemu, čak i ruskom zahtjevu za novim rasporedom śeđenja na saboru.

 Svemu uprkos, samo nekoliko dana prije datuma početka sabora, 2016. — sa svim vilama koje su na Kritu rezervisane i spremne u jednom ljetovalištu — Rusi otkazuju. Oni svoju odluku brane upirući prstom na tri mnogo manje pravoslavne jurisdikcije (crkve Bugarske, Gruzije i Antiohije) koje su se takođe neposredno prije toga povukle. Iako se čini da je bilo nekih istinskih neslaganja oko dokumenata pripremljenih za sabor, te tri manje crkve imaju bliske veze sa Moskvom, a ruski potez je ispao kao još jedan pokušaj da se ponizi Vartolomej.

 Čini se da je Kiril ipak pogrešno izračunao. Njegovo javno ogoljavanje razotkrilo je podjele u Crkvi i ugasilo želju Vartolomeja za kompromisom.

 Arhiepiskop Elpidofor, koji je sada arhiepiskop Fanara u SAD, razgovarao je sa mnom o ovoj epizodi u svojoj kancelariji na Menhetnu. Možda je najvažnija posljedica Kirilovog poteza, objasnio je, to što je otvorio vrata da Ukrajincima daju ono što su željeli. „To je bilo zeleno svjetlo”, rekao je.

 Još 2008. godine, tadašnji poglavar Ukrajinske crkve povezane sa Moskvom, mitropolit Volodimir, izjavio je da Crkva i država treba da budu odvojene — pozicija koja bi bila nezamisliva u Rusiji. Kada je 2010. Viktor Janukovič, instrument Kremlja, postao predśednik Ukrajine, jasno je stavio do znanja da želi da se pravoslavlje — vjera 72% ukrajinskoga naroda — vrati „u kavez”.

 Ukrajinski episkop, Oleksandar Drabinko, rekao mi je da je jednog jutra 2013. pozvan u ministarstvo policije na sastanak. Janukovičev zvaničnik prenio mu je grubu poruku: „Moramo izbačiti Volodimira jer nam treba neko ko nam je odan”. Zvaničnik je naglasio da sa približavanjem sljedećih ukrajinskih izbora 2015. „Crkva mora podržati našeg kandidata”.

 Značajni događaji iz 2014, poznati u Ukrajini kao Revolucija dostojanstva [Революція гідності], bili su više od civilnog pokreta za svrgavanje korumpiranih autokrata. Ustanak donosi novu ośećajnost nezavisnosti među Ukrajincima, djelimično zahvaljujući ulozi koju je odigrala Pravoslavna crkva. Iako su neki sveštenici podržavali Janukoviča i njegovu vladu, mnogi drugi su se otvoreno svrstali uz drugu stranu. Kada je policija napala demonstrante na centralnom trgu u Kijevu, jedan vladika im dozvoljava da se sklone u njegovoj sabornoj crkvi.

 Bezobrazni neokolonijalni odgovor Rusije na Revoluciju dostojanstva 2014. — zauzimanje Krima — razbješnjeće Ukrajince i biti implus pokretu za vjerski razvod od Moskve.

 U oktobru 2018, samo nekoliko neđelja nakon napetog sastanka sa Kirilom u Istanbulu, Vartolomej je poništio edikt svog prethodnika iz 1686. godine koji je Moskvi dao vjersku kontrolu nad Ukrajinom. Takođe je pokrenuo proces koji bi doveo do priznavanja nove Pravoslavne crkve Ukrajine, one koja bi bila u Vartolomejevom, a ne moskvskom poretku. Rusi su bili u histeriji, a Kiril prekida veze sa Fanarom.

 U cijelome svijetu Moskva je počela da se ponaša kao da je već postala treći Rim. Živopisnu ilustraciju dali su događaji u Africi.

 U Africi je śedište jedne od najstarijih pravoslavnih patrijaršija, Aleksandrijske (Egipat). Kiril je osnovao afrički ogranak Ruske pravoslavne crkve i počeo da cilja na postojeće pravoslavne parohije Aleksandrijske patrijaršije, čiji se vođa [patrijarh Teodor] svrstao u uz Vartolomeja.

 U agresivnim naporima zauzimanja pravoslavnih parohija Afrike, Ruska pravoslavna crkva je koristila mito, ucijene i prijetnje, navodno uz pomoć FSB-a, ruskog obavještajnog aparata, i plaćeničke grupe Wagner, čije jedinice su prisute u nekim afričkim zemljama.

 „Preko fejsbuka i instagrama pristupaju našim sljedbenicima”, rekao mi je vladika Grigorije, episkop koji živi u Kamerunu od 2004. godine. „Oni počinju slanjem novca. Vezuju ih za njih. Pokazuju da je Rusija bogata, da mogu od Rusije da dobiju više novca”. Grigorije, koji ima 62 godine, proveo je dva sata sa mnom u holu atinskog hotela dok je opisivao vjerske napore Rusije širom Afrike.

 „Pravoslavni sveštenici su podložniji podmićivanju od svojih rimokatoličkih pandana”, objasnio je Grigorije, „jer im je dozvoljeno da se vjenčaju, a mnogi imaju velike porodice”.

 „Rusi im obećaju: - Daćemo obrazovanje vašoj đeci. Dovoze im motocikl, auto. Kažu: - Grci daju samo bicikle. I udvostručuju sveštenicima plate koje im mi dajemo”. Prošle godine je, kako je rekao, izgubio šest sveštenika u svojoj jurisdikciji: „Prišli su im Rusi i ponudili 300 eura mjesečno”.

 Grigorije mi je kasnije podijelio neke od dokumenata koje sveštenici pod ruskom palicom moraju da potpišu, zaklevši se na lojalnost patrijarhu Moskve „do mog dana na samrti”. Ruska crkva je povukla slične agresivne poteze u Turskoj, na Balkanu…

 Čini se da su ruske tajne službe uključene u neke od ovih operacija. Vlada Śeverne Makedonije u septembru 2023. proćeruje visokog ruskog sveštenika Vasijana Zmeeva i trojicu ruskih diplomata, optužujući ih za špijunažu.

 Neđelju kasnije, isti sveštenik Zmeev je proćeran iz Bugarske. Prema Nikolaju Krastevu, novinaru iz Sofije, izgleda da je Zmeev organizovao napore da unese intrige u balkanske pravoslavne crkve i ojača opoziciju novoj Pravoslavnoj crkvi Ukrajine.

 Sve ovo je imalo efekta: samo četiri pravoslavne jurisdikcije (od oko 17, u zavisnosti od toga kako računate) priznali su novu Ukrajinsku crkvu koju je odobrio Vartolomej. Krajem 2021, umoran od sukoba i zabrinuti da sukobi nanose štetu pravoslavlju, Vartolomej je pokušao da dođe do Rusa — i bio odbijen.

 Moskovska patrijaršija „poslala nam je poruku da nema šanse da se upuštimo u bilo kakav dijalog“, podśeća arhiepiskop Elpidofor. „Rusi su”, nastavio je, „izjavili da je rana toliko duboka da će nam trebati najmanje dvije generacije da ih prevaziđemo”.

 Poruka možda nije bila sasvim iskrena. Rusija je već planirala ono što je vjerovala da će biti mnogo brže rješenje za svoje probleme u Ukrajini, ono koje nije uključivalo dijalog.

 Manastir u Kijevu, Kijevo-pečerska lavra, možda je najvažnije hrišćansko mjesto u slovenskome svijetu. Osnovao ga je oko 1050. godine monah sa Svete Gore. To je veliki kompleks crkava sa zlatnim kupolama, zvonicima i katakombama, oivičen kamenim zidovima i postavljen u centru prijestonice na brdu sa pogledom na rijeku Dnjepar.

 U prvim danima ruske invazije februara 2022. godine, pojavile su se glasine o planu da se ruske specijalne snage spušte padobranom u manastirsko područje. Pozdravljeni od ljubaznih pravoslavnih sveštenika, osvajači bi se brzo prebačili na obližnje vladine zgrade i preuzeli kontrolu nad glavnim gradom. Glasine su bile lažne, ali su mnogim ukrajinskim ušima zvučale uvjerljivo.

 Ruska vojska i proksiji su počeli da koriste pravoslavne manastire i crkve kao baze čim su zauzeli istočnu Ukrajinu 2014. i nastavili su da to čine u posljednje dvije godine u okupiranim oblastima. Oni su čak objavili tu činjenicu u očiglednom nastojanju da pokažu da je Crkva na njihovoj strani. Mnogi sveštenici u Ukrajini, uključujući i istaknute ličnosti, podržavali su Rusiju. Nastojatelj manastira Kijevo-pečerskog, mitropolit Pavel Lebid, bio je dobro poznat po svojim promoskovskim simpatijama.

 Ali nasilje invazije 2022. ujedinjuje Ukrajince, a Kirilovi napori da ih poškropi svetom vodom — opisujući one koji su se suprotstavljali Rusima kao „zle sile” i hvaleći „metafizički značaj” ruskoga napredovanja — učinile su ga veoma omraženom figurom. Sada mnogi Ukrajinci duboko suspektno gledaju na crkveni ogranak koji je povezan s Moskvom. Ukrajinske bezbjednosne službe sprovodile su redovne racije na crkve i manastire ove jurisdikcije u posljednje dvije godine, uključujući Kijevo-pečersku lavru. Desetine sveštenika su uhapšeni i optuženi za špijunažu i druge zločine.

 Prošlog oktobra, ukrajinski parlament odobrava mjeru koja bi mogla u potpunosti da zabrani Crkvu koju podržava Rusija. Ta Crkva i dalje ima više parohija u Ukrajini od novijeg, nezavisnog rivala, Pravoslavne crkve Ukrajine, ali su joj dugoročni izgledi čini se sumorni.

 Gubitak cjelokupnog ukrajinskog pravoslavlja bio bi ozbiljan udarac za Kirila. Na vrhuncu, Ukrajina je činila oko trećinu svih parohija na koje je polagala pravo Ruska pravoslavna crkva i u Rusiji i u inostranstvu. Ukrajina takođe ima mnogo veću stopu odlaska vjerujućih u crkvu od Rusije. U stvari izgleda da je stvarna pobožnost u Rusiji rijetka — to je činjenica koja se nespretno uklapa u Kirilove kritike moralne izopačenosti Zapada.

 Jedva dva mjeseca nakon invazije, poznati ruski sveštenik i bloger po imenu Pavel Ostrovski — koji inače nije bio kritičar režima — puštio je tiradu na telegram kanalu: „Neki tvrde da je Rusija uporište svega plemenitog i dobrog, što se bori protiv svjetskog zla, satanizma i paganizma”, napisao je on. „Kakve su sve ove gluposti? Kako neko može biti plemićko uporište dobrote sa stopom razvoda brakova od 73%, dok bukvalno cvjetaju pijanstvo i narkomanija, lopovluk i potpuno bezbožništvo?”

 Primamljivo je zaključiti da će se napori Rusije da zauzme svjetsko pravoslavlje pokazati gubitničkim. Vjerske vođe svih vrsta osuđuju Kirilov zagrljaj rata, uključujući papu Franja, koji mu je čuveno rekao da ne bude „Putinov čtec” („Putin’s altar boy”).

 Možda čak, kao što mi je rekao arhiepiskop Elpidofor, „Moskovska patrijaršija nije Crkva, koliko pogodno sredstvo za nacionalističku ideologiju”. Uvjeravao me je da je „ruski narod najveća žrtva ove vjerske tiranije”.

 Možda je arhiepiskop u pravu kada je riječ o Moskovskoj patrijaršiji: da, to nije Crkva, ne u smislu koji smo odavno prihvatili na Zapadu.

 Međutim, to nije samo ruka Kremlja. To je nešto opasnije, dvoglava zvijer koja može da prizove drevnu vjersku lojalnost čak i kada koristi sve resurse policijske države 21. vijeka: internet trolove, obilje novca, neverbalnu prijetnju nasiljem.

 Možda je navieća zabrinjavajuća mogućnost da se Kirilova crkva, sa svojim umješnim spojem politike i vjere, ispostavi da je bolje prilagođena opstanku u našoj epohi nego što su to glavne religije.

 Među 40.000 pravoslavnih sveštenika u Rusiji svakako ima neistomišljenika Kirilove džingovske linije [Jingoism, ekstremni šovinizam ili nacionalizam obilježen posebno ratobornom vanjskom politikom, prim]. Ali, dok je većina ruskih sveštenika popustljiva, glasna je manjina čak ekstremnija od svog patrijarha.

Andrej Tkačov, protojerej koji je rođen u Ukrajini, a sada živi u Moskvi, postao je ozloglašen po propovijedima u kojima tvrdi da je „smrt ratnika najbolja od svega”. Ima milione pratilaca na društvenim mrežama. Drugi sveštenici su ponovo tumačili hrišćansku doktrinu na način koji podśeća na krstaške ratove. Na mreži možete lako pronaći video snimke Igora Čeremniha, još jednog poznatog sveštenika, koji tvrdi da zapovijed „Ne ubij” treba da se odnosi samo na ponašanje civila, a ne i vojnika.

 Kiril Hovorun, bivši asistent patrijarha Kirila, lično poznaje mnoge od ovih sveštenika. On ih naziva „turbo‑Z pravoslavcima” (Z se koristi kao simbol ruskog rata.)

 Neki od njih su bili povezani ili čak lično bliski sa Jevgenijem Prigožinom, pokojnim oligarhom i liderom grupe Wagner. „Ovo čudovište je preraslo svoje tvorce”, rekao mi je Hovorun. „To je Frankenštajn”…

 Dan nakon što sam pričao s patrijarhom Vartolomejom u Istanbulu, otišao sam u šetnju gradom. Proslava Svetoga Andrije Prvozvanog, zaštitnika Fanara, završila se, a drevne ulice više nijesu bile pune hodočasnika. Padala je hladna kiša.

 Dok sam prolazio pored relikvija mrtvih civilizacija — rimske, vizantijske, otomanske — pitao sam se da li će se pravoslavlje na kraju pocijepati na dvije religije, ili će se samo oslabiti svađama, kao hrišćani koji su nekada vladali vizantijskim Carigradom.

 Možda su Kiril i njegovi ljuti revnitelji posljednje iskre umiruće jarosti. U to je Vartolomej uvjeravao svoju pastvu: da on vodi Crkvu u budućnost, dok se Kiril drži prošlosti. Ali kao patrijarh u Istanbulu, on takođe mora da zna da se luk istorije ne savija vazda onako kako mi to želimo.

 (Kraj)