I zbog novca! Neke pravoslavne crkve ne teže Carstvu Božijem

Priredio: V.J.

Kao sljedbenici Gospoda Isusa Hrista, pozvani smo da težimo Carstvu Božjem, a ne bilo kojem carstvu ljudskom, ma koliko privlačno bilo — rekao je vaseljenski patrijarh Vartolomej tokom zvanične večere njemu u čast koja je juče (16. septembra) priređena u Državnoj trpezariji Bendžamina Franklina Stejt departmenta, Vašington; domaćin Majkl Dž. Rigas, zamjenik američkoga državnog sekretara. 

Vartolomej je u višednevnoj pośeti SAD, tokom koje se, prvi put ikada, susrio i sa američkim predśednikom Trampom.

Njegova Svesvetost u Stejt departmentu, pred ambasadorskom, diplomatskom, svešteničkom i publikom koju su činili drugi američki zvaničnici, pozicionirao je Vaseljensku patrijaršiju kao „transnacionalnu i čisto duhovnu instituciju Svete Pravoslavne Hrišcanske Crkve”, koja je iznad političkih granica i nacionalnih rivalstava.

Prema tekstu koji objavljuje „Οικουμενικό Πατριαρχείο”, portal Vaseljenske patrijaršije, slijede izvodi iz govora Vartolomeja sa, čini se, važnim stavovima i porukama…

- Kao Vaseljenski Patrijarh, imamo odgovornost da sazivamo i organizujemo interakcije između različitih autokefalnih (Autocephalous) — što znači samoupravnih (self-governing) — pravoslavnih crkava. Jasno je da su mnoge od ovih crkava strukturirane oko nacionalnih identiteta, koji uključuju zajedničku istoriju, kulturu i jezik.

-  Ipak, Pravoslavna crkva ne prihvata etnofiletizam kao politiku, čak ni kada su neke od naših sestrinskih crkava to učinile iz političke, pa čak i finansijske svrsishodnosti.

- Kao sljedbenici Gospoda Isusa Hrista, pozvani smo da težimo Carstvu Božjem, a ne bilo kojemu carstvu Ljudskom, ma koliko privlačno bilo. Kao pravoslavni hrišćani sa kontinuiranom istorijom i pamćenjem — osobito oni koji dolaze iz Grada i Zemlje [aluzije na Carigrad i Vizantijsku carevinu - prim] u kojima je hrišćanstvo kodifikovano u kontekstu novoobraćenog hrišćanskog Rimskog carstva, razumijemo složenost odnosa između Grada Božjega i Grada Ljudskoga [aluzija na „De civitate Dei”, znamenito djelo episkopa Aurelija Avgustina, † 430. godine, hrišćanskoga filozofa i svetitelja - prim].

- Sedamnaest vijekova od Prvoga Vaseljenskog Sabora u Nikeji 325. godine, do ove, 2025-te, svjedoče o mnogim isprepletanostima koje su obuhvatale Crkvu i državu kroz stoljeća. U prošlosti, religija je korišćena za konsolidaciju naroda oko određenih vlada, dajući koherentnost zemaljskim carstvima, kraljevstvima i nacionalnim državama. I to važi za sve Abrahamske religije — međutim, ako cijenimo istorijske presedane i trenutne realnosti sa kojima se u našim danima suočavamo: zar ljudska porodica nije došla do tačke kada takvi kruti oblici konformizma više ne služe interesima Naroda?

- Kao Vaseljenska patrijaršija, težimo da njegujemo međureligijski dijalog, međusobno poštovanje i razumijevanje suživota koje često izmiče nacijama svijeta.

- Budući da nacionalni identiteti nastoje opredmetiti oko određenih karakteristika — religija je često glavna među njima — oni se odvajaju od prirode diplomatije, utjelovljene ovđe u Stejt departmentu. Jer diplomatija znači da je neko spreman sagledati okolnosti iz perspektive drugoga. Stoga je potrebna sposobnost, prostornost, ako hoćete, da se stavi u tuđu situaciju — da se bude empatičan, a ne samo suośećajan. Takva sposobnost je zaista prikladna za svaki aspekt života, jer čovjeka održava iskrenim u pogledu vlastitih namjera i motivacija.

- Đe je onda svrha religije u našem modernom svijetu? Na mjestu koje nije bilo predviđeno generacijama prije. Jer, danas, značajan bi doprinos velikih religijskih tradicija trebao biti stvaranje polja međusobnog poštovanja i razumijevanja. Takva područja ne služe monarhijskim ambicijama, već vode stanovništvo ka manifestaciji demokratskih oblika vladavine koji su uključivi i utemeljeni na fundamentalnoj jednakosti svih građana, bez obzira na njihovo porijeklo.

- Mi, koji nastanjujemo religijske sfere uticaja, sposobni smo to činiti jer smo kaljeni nužnošću suživota. I budući da sve religije svijeta uče o vrijednosti svake ljudske osobe, suočeni smo s potrebom da praktikujemo prihvatanje umjesto odbačivanja.

- Đe god mislite da vidite religiju kako i dalje služi predrasudama i mržnji — ne vidite pravu religiju. Vidite manipulaciju religijskim vrijednostima kako bi se služilo carstvu Čovjeka, a ne Carstvu Božijem. A mi, svi hrišćani, molimo se u jedinoj molitvi koju nas je Gospodin Isus Hristos ikada naučio: „Da dođe carstvo TVOJE…”

- Kao Vaseljenski Patrijarh, blagoslovljen sada s više od tri desetljeća službe na prijestolu Svetoga Andrije Prvozvanog Apostola, najjasnije vidimo misiju kojoj religija mora služiti u današnjem svijetu. To je vizija integracije i saradnje. Naš bi cilj morao biti da ujedinimo ljudsku familiju, uprkos etničkim, jezičkim, rasnim, pa čak i vjerskim razlikama. I koristićemo načela naše vjere da bismo to učinili.

- Prihvatiti druge, a ne odbačiti ih. Cijeniti druge, a ne omalovažavati ih. Poistovjetiti se s drugima, umjesto da ih objektivizujemo.

- I kao što smo pomenuli, ove se godine navršava hiljadu sedamsto godina od Prvoga Vaseljenskog Sabora u Nikeji. U Simvolu vjere koji je drag svim hrišćanima, potvrđujemo da je Sin Božiji „iste suštine” kao i Njegov Otac — homoousios. Ova tvrdnja nije puko intelektualno rezonovanje, već duboka istina koja se odnosi na svako ljudsko biće, koje je podjednako „iste suštine” kao i Sin Božiji, jer je svoju ljudskost uzeo od jednog/jedne od nas... Presvete Djevice Marije.