Priredio: V.J.
U zatišju uoči najkrvavijega finala raspada SFR Jugoslavije koji je u Bosni i Hercegovini otpočeo u proljeće 1992, a početkom te godine srpska agresija na Hrvatsku dobila privremeni epilog s Vensovim mirovnim planom o razmještanju snaga Ujedinjenih nacija na područja tzv. srpske Krajine — Crna Gora je opet na sudbonosnom raskršću.
Prethodne jeseni, 1991. godine, oko 30.000 crnogorskih građana u talasima zakonom obavezujuće mobilizacije angažovano je u svojstvu uniformisanih rezervista pod komandom Jugoslovenske narodne armije (JNA) u napadu na krajnji jug Hrvatske — drevni Dubrovnik i okolno područje, koje je, nota bene, decenijama unazad demilitarizovano (bez garnizona JNA, koji su u to vrijeme širom Hrvatske uglavnom bili opkoljavani od strane oružanih snaga pod kontrolom vlade u Zagrebu ) i apsolutno bez srpskih etničkih naselja; da besmislenost bude bez limita: Dubrovnik i okolina nijesu ni uključeni u plan stvaranja tzv. Krajine.
„Rat za mir”, kako je napad na Dubrovnik nazvan iz tadašnje crnogorske vlasti (cinični Marović, DPS), nije donio samo najveće ikada sramoćenje tradicije crnogorskoga oružja, sa ubijanjem desetina hrvatskih civila, žena i muškaraca, pljačkanjem i razaranjem domova oviih ljudi čiji ni preci s Crnogorcima nikad u istoriji nijesu imali konflikte — nego i masovne pogibije i ranjavanja naših rezervista.
Štoviše, TV slike Dubrovnika u plamenu „rata za mir” samo su pospješile da ključni međunarodno faktori početkom 1992. godine Hrvatskoj dodijele međunarodno priznanje nezavisnosti. Do tada je priznata i nezavisnost Slovenije. Nedugo zatim, Makedonija je takođe objavila svoju nezavisnost, a BiH pripremala referendum o nezavisnosti.
Okrnjena SFRJ — sve ključne prerogative i funkcije prisvojili Srbi tj. Miloševićeva Srbija — i dalje ima, po inerciji, međunarodno-pravni legitimitet. Milošević sa satelitskim režimom u Titogradu planira stvaranje frankenštajnske, od Srbije i Crne Gore tzv. SR Jugoslavije — proglasiće je 27. aprila 1992. — u kojoj smo narednih godina dotakli dno dna: osiromašenje, nezaposlenost, hiperinflaciju, opštu kriminalizaciju…
Inicijativu da se spasimo ove nastupajuće agonije — da Crna Gora obnovi svoju nezavisnost — ima Liberalni savez Slavka Perovića. Crna Gora se u to vrijeme suočava i sa slaboumnom ali široko prihvaćenom propagandnom ucjenom da ćemo „bez Srbije umrijeti od gladi”. Takođe, i sa masovnim slanjima radnika na prinudne odmore tj. ispostaviće se faktičkim zatvaranjem desetina fabrika širom Crne Gore; zatim, sa prilivom hiljada srpskih civilnih izbjeglica i vojnih lica; sa koncentracijom enormnog naoružanja koje je JNA evakuisala brodovima iz nekadašnjih garnizona u Sloveniji i Hrvatskoj…
Za obnovu crnogorske nezavisnosti zalagao se ne samo javno, nego i na bezbroj konkretnih načina i STANISLAV-ĆANO Todorov KOPRIVICA (rođen 1929. u Koprivicama – Banjani, Nikšić, umro 2002. godine), vodeći crnogorski privrednik, sa autoritetom jednoga od poznatijih u bivšoj SFRJ — više biografskih podataka na sajtu Fondacije Ćano Koprivica (canokoprivica.org).
U Titogradu, sali Doma omladine „Budo Tomović”, 9. februara 1992. Ćano Koprivica predvodio je osnivački skup Građanskoga foruma — vanstranački oblik uduruženja nezavisnih i demokratskih građana na platformi samostalne i evropske Crne Gore.
Tim povodom, njega su za jedini srpski dnevni list van Miloševićeve propagandne mašinerije — beogradsku „Borbu”, izdanje od 19. februara 1992. godine — intervjuisale novinarke Dara Vučinić i Jasna Kesić. „Antena M” prenosi cjelokupan taj razgovor…
* * *
Stanislav Ćano Koprivica o jednoj drugačijoj Crnoj Gori
JESU BOGATI A NE ZNAJU
# Razvoj Crne Gore vlast je pogrešno usmjeravala od vremena Kraljevine Jugoslavije do danas # Nije tačno da bi osamostaljena Crna Gora gladovala # Koliko svekoliku Crnu Goru može hraniti sam Dejo Savićević # Slobodna zona, ekološka država i pedesetak hiljada vojnika na toliko malom prostoru — ne idu zajedno # Šta se može, a šta vlast stvarno nudi
- STANISLAV-ĆANO KOPRIVICA, jedan od najpoznatijih privrednika Crne Gore svih vremena. Trenutno je predsednik holding kompanije „Montex” i direktor spoljnotrgovinske firme „Cinex” u Beču.
Ovih dana je prihvatio da bude i predsednik novoosnovanog Građanskog foruma. Na ovu funkciju ga je izabralo oko 600 crnogorskih intelektualaca i javnih ličnosti.
Gospodina Koprivicu pitamo stoga šta ga je pored tolikih privredničkih obaveza i dugogodišnjeg odsustva sa političkih funkcija motivisalo da se ponovo na neki način vrati politici?
— Prije svega, preobražaj Crne Gore na temeljima evropskih iskustava i njezino pretvaranje u ekonomski jaku i prosperitetnu evropsku državu. U Građanskom forumu sam se angažovao između ostaloga i zato što to nije partijski, nego vanstranački oblik okupljanja demokratski orijentisanih građana.
O Forumu se u delu javnosti čuje da je formiran kao opozicija zvaničnoj vlasti?
— Utoliko koliko sadašnja vlast radi suprotno interesima građana Crne Gore. A podaci kažu: proizvodnja je u prośeku pala za 40 odsto, šezdeset je i više hiljada nezaposlenih. Inflacija raste u superinflaciju.
Posebna priča je rat u koji je Crna Gora uvučena i u kome je poginulo više od 120 mladih ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno. Jedini „dobitak” iz toga rata je izgubljeni ugled Crne Gore u svijetu i blizu 50 hiljada vojnika u „ekološkoj državi”. Znači, nastavlja se pogrešan razvoj Crne Gore od Kraljevine Jugoslavije do danas.
Godinama smo slušali jadikovke Slovenaca, Hrvata i Srba kako su upravo oni bili neravnopravni u svom ekonomskom razvoju i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. A upravo Crna Gora je bila — ta.
Evo samo nekoliko podataka: u Kraljevini Jugoslaviji ona (Crna Gora) se 35 puta sporije razvijala nego dok je sama bila Kraljevina. Ili: Milan Stojadinović je godine 1933. zabranio da se u Baru podigne „Fordova” fabrika automobila.
Ni u drugoj Jugoslaviji Crna Gora nije prošla mnogo bolje — ostala je sirovinska baza u korist onih koji su najviše kukali da su opljačkani. Dobar primjer za to su rudnici cinka i olova „Brskovo” (Mojkovc) i „Šuplja stijena” (Pljevlja) koji su 40 godina rudom snabdijevali šabačku „Zorku” iz Šapca i Trepču (Kosovska Mitrovica). I sad rude više nema: rudnici su zatvoreni, a rudari ostali sa bijednim penzijama...
Da je vlast u Crnoj Gori u osnovi uvijek ostajala ista, bez obzira na to koliko se personalno mijenjala, najbolje se vidi na primjeru Bara. Postojao je 1960-ih jak pokret da se u ovome gradu podigne fabrika sintermagnezita, najgorega ekološkog zagađivača mora. I sada, 1990-ih, dakle trideset godina kasnije, opet je neko došao na „genijalnu ideju” da u Baru gradi rafineriju...
A kako vi i Građanski forum zamišljate tu evropsku Crnu Goru za koju se zalažete?
— Prije svega kao slobodnu, suverenu i demokratsku državu povezanu sa svima nnarodima i tržištima, na sreću i blagostanje njezinih građana. Pored toga što bi bila doista ekološka država, ona bi cijela bila i slobodna zona. Nešto kao Hong Kong, Kipar ili Lihtenštajn.
Ako bi u takvoj zoni bio promet samo pet milijardi dolara, iako bismo ga oporezivali samo sa tri posto, državi bi ostajalo 150 miliona dolara. Ako se tih 150 miliona dolara podijeli na 600 hiljada građana Crne Gore, ispada da bi na svaku glavu stavnovnika moglo godišnje bez po muke da se dobije po 15 hiljada dolara.
Znači da Crna Gora ne bi umrla od gladi ako bi se potpuno osamostalila kao država?
— Iz primjera koji sam naveo, a on je stoposto tačan, odgovor možete izvući sami.
A potkrijepiću to i sljedećim: Crnoj Gori je potrebno godišnje 100 hiljada tona pšenice. Po sadašnjim tržišnim cijenama (ne jugoslovenskim) to košta osam miliona dolara ili šest hiljada tona aliminijuma od 100 hiljada tona koliko ga proizvodi Titogradski kombinat, ili oko 10 hiljada tona čelika od 300 hiljada tona, koliko proizvodi nikšićka Željezara.
A može i ovako: Dejo Savićević, fudbaler „Crvene zvezde”, Crnogorac i bivši igrač titogradske „Budućnosti”, vrijedi 18 miliona dolara. Dakle, on sam bi dvije godine i nekoliko mjeseci mogao hljebom da hrani svukoliku Crnu Goru.
Zagovarate, lično i kroz Građanski forum, Crnu Goru kao slobodnu zonu. A kako mislite rešiti problem velikog broja pripadnika Armije (JNA) na jednom takvom području?
— To jeste ozbiljan problem. Crnu Goru treba demilitarizovati, uvesti profesionalnu vojsku, koja bi istovremeno bila i policija. Stručnjake iz Armije prekvalifikovati, a fond za prekvalifikaciju stvoriti prodajom raaspoloživog oružja, podmornica i aviona. Time bi izbili adute iz ruku turističkoj konkurenciji da se na Crnogorsko primorje ne može zbog ogromnog broja vojske.
A kako vidite Crnu Goru u varijanti koja izgleda izvesnija — u trećoj Jugoslaviji, to jest zajedno sa Srbijom?
— To pitanje iziskuje duži odgovor. Nijesam uvjeren da to može biti Jugoslavija. To je nešto drugo, a najviše liči na veliku Srbiju u kojoj, opet, neće živjeti svi Srbi.
Osim toga, ta dražva bi bila jako skupa za građane Crne Gore. Uvjeren sam da veliki broj njezinih građana ne prihvata krnju Jugoslaviju, a ona im se stalno podmeće.
Najveći grijeh stvaralaca takve Jugoslavije je što će kad-tad doći do neminovne svađe između srpskoga i crnogorskoga naroda koji vijekovima žive u slozi i ekonomski su upućeni jedni na druge. U takvoj tvorevini oba naroda će se smatrati neravnopravnim, što će imati teške posljedice.
Čini se da ne verujete da oni koji susrušili jednu Jugoslaviju mogu da izgrade drugu.
— Ne vjerujem. Neuspjeli političari grade nove države, ne na savremenim, demokratskim već na feudalnim osnovama.
Prema tome, i one unaprijed obećavaju neuspjeh i vrlo brzu ponovnu raspravu o granicama, ustrojstvu, armiji... Zato bi trebalo da političari prepušte privrednicima i tržištu da na interesnim, ekonomskim osnovama povezuju samostalne dražve bivše Jugoslavije. Siguran sam da bi to vremenom otvorilo mogućnosti stvaranja neke jače veze među tim državama. A mi — pravo tu rat!
Mislite da su se bez njega (rata) mogli zaštititi Srbi u Hrvatskoj?
— Srbe u Hrvatskoj trebalo je zaštititi obavezno, ali ratom se ne može zaštititi niko. Od Građanskoga foruma zato i hoćemo da štiti prava građana, a ne nacija. Da su u Hrvatskoj zaštićena prava svih građana, ne bi ni došlo do svega do čega je došlo.
Ni u Krajini, ni bilo đe, Armija se nije smjela umiješati na način na koji se umiješala. Morala je ostati pri svojim prvobitnim stavovima, da zaštiti spoljne granice države, a unutar njih da spriječi građanski rat s obje strane. Pošto ni jedno od toga nije učinila, sad će posao spriječavanja daljeg gađanskog rata morati da preuzmu mirovne trupe Ujedinjenih nacija.
Počeli ste veoma optimistički sa „evropskom Crnom Gorom” i Eldoradom, a završavamo strahom od novih krvoprolića.
— Obje varijante su u igri. Ali, „Pobjeda” i TV Crne Gore ne dozvoljavaju da građani budu istinito informisani. Zato nijesam baš veliki optimista. Bojim se da će ponovo izabrati put pogrešnog razvoja Crne Gore.
* * *
NOŽ U LEĐA SRBIJI?
Mnogi smatraju da bi suverena Crna Gora, za koju se zalaže i Građanski forum, značila nož u leđa Srbiji i ključni doprinos razbijanju nove Jugoslavije.
— Prvo, Jugoslavija je razbijena da razbijenija ne može biti, liše ako se još i svaka mjesna zajednica samoproglasi suverenom republikom ili bar samostalnom krajinom.
Tom razbijanju najmanji i najsiromašniji su doprinijeli najmanje. Počeli su ga, a dovršilii svako na svoj način: Srbija, Hrvatska i Slovenija.
A to „nož u leđa” je, iskreno rečeno, glupost. Postoji, međutim, stvorena opasnost: da onih pet-šest „nedodirljivih” koji već utemeljuju i Ustav, „nove Jugoslavije” a da se o tome prethodno nijesu izjasnile čak ni skupštine tih republika, zabodu nož u prsa i jednom i drugom narodu. Ne zaboravimo, da je u Crnoj Gori, na primjer, onih koji su se nacionalno izjasnili kao Srbi, manje od 10 odsto
* * *
CRNOGORCI I(LI) SRBI
Mnogi tvrde da su Crnogorci Srbi.
— Mene ne interesuje da li i kojim procentom mojim tijelom teče koja krv — dukljanska, raška, zetska, srpska ili rimljanska. Ali me zato veoma interesuje koliko društvenim krvotokom Crne Gore protiče demokratije, građanske slobode i prava, promišljene radne inicijative, stvaralaštva i — ljudskoga dostojanstva.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR