Šokantna istina: Tihi otrovi u hrani, vodi i kozmetici već vam razaraju zdravlje

Svakodnevno i gotovo neprimjetno, susrijećemo se s različitim izvorima toksina od plastike u hrani i vodi, preko kozmetike, sve do zagađenog vazduha.

Na našem portalu, uz pomoć doktorke Sandre Đuranović, prvog toksikologa u Crnoj Gori razbijamo misterije vezane za “tiho trovanje” i donosimo dragocjene savjete za kvalitetniji život.

Antena M: Šta podrazumijevamo pod "tihim trovanjem" u modernom životu i koji spektar hemikalija najčešće ugrožava naše zdravlje?

Dr Đuranović: Razvoj nauke, tehnologije i industrije doveo je do toga da su ljudi izloženi mnogim supstancama za koje nijesu ni svjesni da mogu štetiti njihovom zdravlju. Plastika, naročito mikro - i nanoplastika, dokazano negativno utiče na organizam, a nalazi se praktično svuda – u hrani, vodi, vazduhu.

Ne radi se samo o plastici – metali u posuđu, hemijske supstance u kozmetici i proizvodi za higijenu takođe mogu imati štetan uticaj. Sve te supstance mogu narušiti hormonalni balans, imunološki sistem, pa čak i doprinijeti razvoju karcinoma.

Antena M: Šta od toga – hrana, voda, kozmetika, plastika – najviše doprinosi ovoj izloženosti?

Dr Đuranović: Sve djeluje štetno na svoj način. Studije pokazuju da čovjek godišnje unese mikroplastiku u količinama koje su ekvivalentne jednoj kreditnoj kartici. Mikroplastika se čak može pronaći u mozgu, što doprinosineurološkim oboljenjima, uključujući Alchajmerovu bolest. Plastika djeluje i kao endokrini disruptor, remeteći hormone štitne žlijezde, reproduktivne hormone, a povezana je i sa razvojem karcinoma.

Osim toga, mikroplastika može biti prisutna u fetalnom krvotoku, što znači da djeca već pri rođenju sadrže te čestice. Uticaj je genotoksičan, povezan s prijevremenim porođajima, pobačajima i problemima reproduktivnog zdravlja.

Drugi primjeri uključuju zaslađivače poput sukraloze i saharina, koji mogu pogoršati stanje dijabetičara i uticati na mikrobiotu, digestivni sistem i uzrokovati sindrom iritabilnog kolona.

Antena M: Neke hemikalije negativno utiču  na plodnost i reproduktivno zdravlje?

Dr Đuranović: Tako je. Organske materije u plastici, ftalati, bisfenoli, a posebno per- i polifluoroalkilna jedinjenja ("vječne hemikalije") dokazano negativno utiču na reproduktivno zdravlje, hormonski balans i imunološku funkciju. Primjer su teflonski proizvodi, koji su kancerogeni i remete polne hormone, a kod djece mogu izazvati alergije i astmu.

Antena M: Koje alternative preporučujete umjesto teflonskog posuđa?

Dr Đuranović: Tradicionalno posuđe od livenog gvožđa je mnogo zdravije. Takođe, stakleno posuđe koje je termostabilno može se koristiti za kuvanje i zamrzavanje. Takvih materijala ima i u Crnoj Gori, iako nijesu svi svjesni da mogu da ih nabave.

Antena M: Kako prepoznati simptome tihog trovanja?

Dr Đuranović: Teško je, jer mislim da se generalno ne priča dovoljno o štetnosti onoga s čime svakodnevno dolazimo u kontakt – bilo da je riječ o hemikalijama ili drugim supstancama.

Najinteresantnije je da se tek kada se pojavi neko oboljenje ili simptom, ljekari počnu baviti mogućim uzrocima. Kada iscrpe sve poznate mehanizme i uzročnike, tek tada se razmatra mogućnost da je do problema došlo zbog svakodnevnog izlaganja hemikalijama.

Na primjer, formaldehid. Malo ko bi mogao pretpostaviti da smo izloženi formaldehidu, posebno u kontekstu žena. Formaldehid je supstanca koja se često nalazi u proizvodima s kojima dolazimo u kontakt – poput tretmana u frizerskim salonima i keratinskih preparata.

Takođe, formaldehid se često nalazi u korektorima, puderima, regeneratorima, šamponima, maskarama, rumenilima i sredstvima za samopotamljivanje. Radi se o izuzetno kancerogenoj supstanci.

Ne samo da može izazvati neželjene reakcije na koži, već je formaldehid i ozbiljno kancerogen – posebno opasan za bubrege.
Procjena ljudi s oštećenjem bubrega sve više raste, što je u vezi s time što svakodnevno dolazimo u kontakt s formaldehidom.

Antena M: Koje su najčešće zablude o ekološkoj hrani i proizvodima i da li su oni zaista tako sigurni kao što se predstavljaju?

Dr Đuranović: Ako u životnoj sredini postoje štetne materije – bilo da su u vazduhu, vodi ili mikroplastici, hemijskim i organskim rastvaračima – sve što je štetno dospijeva u spoljašnju sredinu. Te materije završavaju u otpadnim vodama, kruže kroz vazduh, i stalno se prenose.

Putem kiša, vodotoka i drugih puteva, ove supstance opet dolaze u kontakt sa živim svijetom – kroz biljke i životinje. Unošenjem iste hrane, mi ih možda unosimo u manjem procentu nego kada bi se direktno stavljale na nas, ali i dalje dolazi do izloženosti u organizmu.

Dakle, ne možemo potpuno pobjeći od svega toga. Šta bi trebalo raditi u budućnosti? Postoje primjeri u svijetu gdje se koriste fame sa organskim sastojcima, gde se obnavlja seoska proizvodnja i koristi prirodno đubrivo umjesto vještačkog. Takođe postoje male, lokalne farme i proizvodi sa organskim komponentama. Ipak, čak ni tada ne možemo biti sigurni da su u potpunosti organski, jer ne možemo kontrolisati stanje životne sredine u kojoj živimo.

Antena M: Može li običan čovjek da smanji izloženost toksičnim supstancama u svakodnevnom životu, pod pretpostavkom da ne živi na selu?

Dr Đuranović: Odgovor je – veoma teško. Ljudi koji žive u selu mogu sami gajiti povrće, voće i životinje, znajući kako su hranjeni, i eventualno biti mali proizvođači koji prodaju svoje proizvode.

Međutim, ljudi u gradovima su prinuđeni da kupuju proizvode u marketima i na pijacama. Ne mogu biti sigurni da su ti proizvodi zaista organski ili potpuno zdravi. Dakle, praktično, ne mogu mnogo učiniti da se potpuno zaštite. Odgovor na ovo pitanje je izuzetno težak, jer je u današnjim uslovima gotovo nemoguće biti potpuno siguran u zdravlje i porijeklo hrane.

Antena M: Koje naučne metode i testove, primjenjujete u Crnoj Gori kad je riječ o praćenju i procjeni izloženosti toksinima?

Dr Đuranovic: To je zaista dobro pitanje. Moje kolege ovdje u Institutu za javno zdravlje i ja često diskutujemo o tome, i generalno, na nivou Crne Gore, klasična procjena rizika za određene štetnosti hemijskih materija kojima smo izloženi u svakodnevnom životu se uglavnom sprovodi samo u okviru istraživanja.

Nijedna institucija u potpunosti ne radi klasičnu procjenu rizika vezano za određenu hemijsku supstancu. Iako postoje metode za utvrđivanje prisustva određenih štetnih hemikalija u hrani, vodi i vazduhu, pitanje je koliko se ti podaci iznose u javnost i koliko se o tome govori.

Ako pogledate, većina informacija koje građani dobijaju u Crnoj Gori dolazi iz izvora iz drugih zemalja. Na primjer, često se prenosi da je neki proizvod u Hrvatskoj, Srbiji ili Sloveniji povučen zbog prisustva većeg procenta određene štetne materije.

Da navedem primjer: da li ste upoznati da je prošle godine Evropska unija alarmirala sve članice jer su pronađena polifluoroalkilna jedinjenja u brendovima Sephora i italijanskom Chicco proizvodima koji su praktično namijenjeni djeci?

Mislim da ova informacija nije objavljena u Crnoj Gori, niti je bilo povlačenja takvih proizvoda zbog prisustva ovih jedinjenja.

Antena M: Da li po tom pitanju imate saradnju sa kolegama iz regiona?

Dr Đuranović: Da, što se tiče mog dijela toksikologije, na privatnoj osnovi imam kontakte sa kolegama iz regiona.
Međutim, s obzirom na to da Crna Gora teži ulasku u Evropsku uniju, postoji potreba da se otvori Centar za kontrolu trovanja, što je jedan od stavki za ulazak u EU – centar koji će biti povezan sa zaštitom životne sredine i zdravlja ljudi.

Mislim da će, kada se osnuje taj centar, pažnja biti posvećena ovom pitanju na adekvatan i ozbiljan način. Vjerujem da će u budućnosti ova oblast zaživjeti, da će se razvijati i da će javnost biti bolje informisana.

AntenaM : Kako da koliko-toliko sačuvamo svoje zdravlje?

Dr Đuranović: Mediji mogu mnogo pomoći u tome. Oni mogu pozivati relevantne, stručno obrazovane ljude koji će jasno i precizno govoriti o ovim temama.

Običan građanin teško može da se snađe u ovoj „informacionoj džungli“, posebno kada pokušava sam da istražuje preko interneta. Informacije koje se tako dobiju često nisu tačne.

Mediji, kroz naučne emisije, razgovore i intervjue, mogu obuhvatiti šire domene – ekologiju, zdravstvo, pa čak i ekonomiju – i na taj način edukovati javnost. To može pomoći ljudima da bolje razumiju rizike i da zaštite svoje zdravlje.