Zašto se služimo govorom mržnje i svjedočimo eskalaciji nasilja, ne možemo reći ako se fokusiramo na pojedinca, moramo sagledati širu sliku i ko, na koji način, pogdrijava takvu atmosferu. Za Antenu M to u emisiji Mentalna higijena pojašnjava psiholog i komunikolog Radoje Cerović. Ekonomsko raslojavanje društva i nefunkcionalnost institucija vidi kao glavne uzroke, te ističe da onog trenutka kada bogatstvo postane pitanje života ili smrti, ne može se očekivati da su ljudi mirni, da vjeruju bilo kome, jer se, kaže, vraćamo u stanje inicijalne kompeticije preživljavanja. Svi smo, ističe, spremni na paranoju u odnosu na neku drugu socijalnu grupu, a u tome profitiraju političke partije. Cerović naglašava i da su navijačke grupe obično avangarda desničarskog ksenofobnog diskursa, ali hvali crnogorske navijače jer godinama odbacuju fašistički diskurs. Ono što su skandirali o ustašama i četnicima „Zajedno ste bježali“, je, kako ocjenjuje, čista poezija.
Posudu sa kukuruzom neko mora podgrijati
Antena M: Nemali je broj slučajeva govora mržnje u Crnoj Gori u skorije vrijeme i njegovih posljedica. Dok dio građana takvo ponašanje osuđuje, pojedinci i određene grupe, ipak, čitavom društvu, miru i skladu, pa i progresu, nanose štetu. Šta je uzrok, zašto se služimo govorom mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi?
Cerović: Da bismo razumjeli šta se događa ne možemo posmatrati sa tačke gledišta pojedinca. Zamislite posudu sa kukuruzom koju neko zagrijava, neko zrno će prvo da pukne i da postane kokica. Neko je sklonije pucanju, i to stoji, ali ja neću ništa razumijeti o tom procesu ukoliko gledam koje je to zrno puklo i zašto je puklo baš ono, a ne neko drugo, već je potrebno da proširimo pogled i da vidimo ko to ustvari i kako tu zdjelu zagrijava.
Znači, u tom smislu možemo da posmatramo makroskopske procese, sa gledišta, ne individualno-psihološkog, već kolektivno-psihološkog ili socio-psihološkog i na taj način da vidimo šta to dovodi do govora mržnje. Onda ćemo da vidimo da to nije samo govor mržnje. To je eskalacija nasilja uopšte.
Prvi put u Crnoj Gori imamo masovna ubistva. Kad je to bilo u Crnoj Gori da je neko uzeo pištolj i ubijao masovno ljude oko sebe? Pa onda imamo jednu dramatičnu eskalaciju vršnjačkog nasilja, ili bi se makar reklo, jer, znate, ponekad je vrlo teško govoriti kad u Crnoj Gori nemate brojke. Mi neke stvari jednostavno ne želimo da mjerimo.
Uzroci: Ekonomsko raslojavanje društva i nefunkcionalnost institucija
Dakle, u suštini govorimo o eskalaciji nasilja uopšte i govor mržnje je samo jedna od manifestacija tog nasilja. E, kada tako posmatramo stvari onda nam je jasnije da se radi o jednom procesu koji je šireg daha i važno je da vidimo da postoje makar dva uzroka, uslovno rečeno, ali su oni veoma povezani.
Šta je to što ljude na neki način pretvara u subjekte mržnje i govora mržnje? Sa te tačke gledišta, prvi od dva uzroka je fragmentacija društva.
U zapadnim zemljama često mjere BDP, rade razne statistike. Ima jedna koja se smatra ekonomskom statistikom, a koja je izuzetno važna sa tačke gledišta i ekonomista i psihologa, a to je tzv. trust ili povjerenje. Do koje mjere ljudi vjeruju jedni drugima, do koje mjere vjeruju institucijama, važnim ličnostima u državi itd. Onoga momenta kada je to povjerenje, pogotovo između ljudi uopšte i povjerenje prema institucijama, nisko, to znači da su podignuti određeni zidovi, da je društvo fragmentirano, da smo ušli u stanje kompeticije ili takmičenja, umjesto kolaboracije ili saradnje. Ona društva koja postignu visok nivo tog povjerenja, to je odličan pokazatelj da je to društvo u nekoj vrsti ekonomskog rasta i da se može očekivati svaki mogući društveni napredak tog društva.
Evropa je, recimo, decenijama bila lider u tom povjerenju, sada je, nažalost, pod dejstvom raznih fragmentacija, vjerovatno, jednim dijelom makar pod dejstvom imigracije, došla do smanjenja nivoa povjerenja, dok je, s druge strane, to povjerenje se preselilo, recimo, u Kinu ili na Arabijsko poluostrvo.
Mi u Crnoj Gori, u ovom trenutku, prisustvujemo jednom progresivnom fragmentiranju društva, cijepanju po svim unutrašnjim šaVovima i, da to rezimiram, ti šavovi, mogu da budu takozvani horizontalni šavovi, a to je veliko raslojavanje ekonomsko, do kojeg je došlo u posljednjih 30 godina, a koje su posljednje reforme, kako kažu ekonomisti, pogoršale. Znači, reforme, umjesto da pomognu nekoj boljoj distribuciji bogatstva unutar države, dovele su do povećanja takozvanog koeficijenta Džini, znači neravnomjernosti u preraspodjeli bogatstva, što je, dodatno pokrenulo proces koji, inače, da se razumijemo, traje već decenijama. Od jednog izuzetno egalitarnog sistema, kakav smo imali u socijalizmu došli smo do jednog od najraslojenijih društava u Evropi.
Kada bogatstvo postane pitanje života ili smrti ne može se očekivati da su ljudi mirni
Druga stvar koja to horizontalno raslojavanje pogoršava, je izostanak ili nefunkcionalnost onih institucija, koje u psihološkom smislu kompenzuju takvo raslojavanje.
Ako imate raslojavanje, ali imate, recimo, dobar zdravstveni sistem, dobar socijalni sistem, penzioni sistem i tako dalje, onda to raslojavanje ima manje posljedica. Onog trenutka kada ste vi učinili da je pitanje života ili smrti da li imate novca ili nemate, jer vaš zdravstveni sistem nije u stanju, ukoliko vi ne možete da platite, da doplatite, da spasi život vama ili nekome vašem... Vrlo slično važi i za obrazovni sistem, razlika u sudbinama naše djece će biti u tome ko može da plati privatnog tutora, privatnu školu jer ovi koji ostaju vezani za državne škole će imati vrlo negativu perspektivu i tako dalje.
Onog trenutka kada bogatstvo postane stvarno pitanje života ili smrti, vi ne možete da očekujete da su ljudi mirni, staloženi, da vjeruju vama, da vjeruju drugome, da vjeruju državi, institucijama, pa naravno da ne vjeruju jer se brane, jer se bore, jer se vraćamo u stanje inicijalne kompeticije preživljavanja.
Nekome mora da bude oteto, da bi neko imao - Svi smo spremni na tu paranoju u odnosu na neku drugu socijalnu grupu, i u tome profitiraju političke partije
Mor sme, a vidite tua i obratno, znači, neko mora da umre da bi neko preživio, nekome mora da bude oteto, da bi neko imao itd.
Znači, na veliku žalost, cjelokupno evropsko društvo ide u tom pravcu, ali ono što se kod nas dogodilo to je ozbiljan i nevjerovatno brz rast tog horizontalnog raslojavanja po imovnim slojevima.
Ono što se takođe događa, pogotovo u posljednjih 5-6 godina, je vertikalno raslojavanje, a to je „moja partija, moja vjera, moja nacija...“ i povećanje distance između tih etničkih i socioloških kategorija, koje onda čine da je društvo i po horizontali i po vertikali izdijeljeno i pretvara se u kockice, i u takvim uslovima mi imamo da su prirodni mehanizmi nasilja i prirodni mehanizmi kompeticije nešto što je maksimalno pojačano, i pojačano je kod svih nas i svi smo spremni na tu paranoju u odnosu na tu neku drugu socijalnu grupu, i u tome profitiraju oni koji na takvim vrstama podjela najbolje žive, a to su prije svega političke partije.
Svaka politička partija do jedne određene granice živi na podjelama, jer ne bi mogla da postoji, to je priroda tog procesa, ali postoje neke koje u posebno velikoj mjeri profitiraju politički od takvog ambijenta i mi smo na neki način svi žrtve jedne ozbiljne socio-političke manipulacije od strane tih „ratnih profitera“.
Antena M: Pominjete političke partije kao nekoga ko profitira na podjelama, a kada govorimo o toj posudi sa kukuruzom, vidite li možda još nekoga ko je podgrijava?
Cerović: Ako neko može da podgrijava, ako neko ima kontrolu nad tim procesom, to mora da bude neko ko je u poziciji moći da može da upravlja određenim mehanizmima. Ja mogu da kažem da su mediji saučesnik u tome, mogu da kažem da su društvene mreže, mogu da pretpostavim da su strane tajne službe vrlo često saučesnik u tome, ali u krajnjem slučaju su najodgovorniji za koordinaciju tog procesa političari.
Pazite, ako se nešto dogodi ad hoc, ako vi imate tuču na Zabjelu, pa to nekako deluje kao neki izuzetak od pravila, a to uvijek možda se dogodi, to će se dogoditi gdje god hoćete, ali onoga trenutka kad imate cijeli trend koji ukazuje na konstantan porast toga i imate makar i sumnju da neko šalje ljude da aktivno takve stvari izazivaju, da pocijepaju društvo dodatno itd, onda treba da postoji jedna, ne samo moralna, nego i komandna, pa čak i izvršna odgovornost, prije svega, političkog lideršipa.
Antena M: Odnosi između Crne Gore i Hrvatske evidentno je da su pogoršani i za to su zaslužni političari. Fudbalska utakmica između reprezentacija dviju zemalja pokazala je da se, nažalost, odnosi mogu pokušati dodatno pogoršati i kroz sferu sporta. Na naše „Oprosti nam Dubrovniče“ dobili smo odgovor da oprosta nema. Čuli su se i pokliči hrvatskih navijača koje je crnogorska publika izviždala. Dok stremimo ka Evropskoj uniji mi i dalje govorimo o ustašama i četnicima. Koliko nas takva komunikacija sputava da se kao region ujedinimo? I hoće li nam ulazak u Evropsku uniju biti ne tako značajan dok imamo neslogu i kopamo po starim ranama?
Cerović: Ja ne vidim nijednu društvenu, da ne pominjem političku snagu, kojoj je u interesu bilo kakva forma ujedinjenja. Ovdje o ujedinjenju više niko ne govori, tj. o nekom pomirenju ili približavanju... Jednostavno, politički lideršip na ovim prostorima je od toga davno odustao i shvatio da je mnogo lakše živjeti, odnosno vladati, podijeljenim nego ujedinjenim narodima. Tako da ne vidim uopšte ko radi na tom pomirenju, da li je to iko i pomislio na to, osim što čujemo potpuno deklarativne inicijative.
E sad, da se razumijemo, postoji još jedna stvar. Mi ovdje ne možemo da tvrdimo da su ovi procesi o kojima mi govorimo samo u Crnoj Gori. Mi vidimo da je Hrvatska vrlo ozbiljno zakoračila u pravcu ksenofobno-desničarskog diskursa. Da se i kod njih pojačava taj trend, da je to u mnogim evropskim državama. Zašto je to tako? Zato, između ostalog, što mi kao ljudska bića, nijesmo u stanju da apsorbujemo toliki nivo razlika. Tako da ne možemo reći da postoji krivica samo jedne države ili druge države.
Floskula je da sport spaja, sport je igra sublimacije rata, a navijačke grupe avangarda desničarskog ksenofobnog diskursa
Ono što takođe možemo da kažemo, lijepo je čuti jednu finu ali u suštini floskulu - sport bi trebalo da nas spaja. Sport je igra razdvajanja, sport je igra kompeticije, sport je igra sublimacije rata.
Znači, hajde da ne ratujemo, ali da se takmičimo ko je jači, ko je bolji, čija ekipa je fizički spremnija od one druge i tako dalje. to je simbolična forma dominacije nad drugim. I kao takva je naravno neuporedivo bolja nego ratna dominacija i neuporedivo razumljivija iz humane perspektive, ali da se ne lažemo, mi se igramo vrlo jakim porivima - porivima identifikacije sa simbolima, porivima konfrontacije sa drugačijim, drugim, koji govori drugim jezikom, ima drugu vjeru i tako dalje.
U takvim uslovima su navijačke grupe obično avangarda desničarskog ksenofobnog diskursa. One su najnepromišljenije u svojim akcijama i najlakše će da budu zloupotrebljene u takve svrhe i, da se razumijemo, široko su zloupotrebljene širom Balkana. One su odigrale veoma veliku ulogu u raspirivanju građanskog rata koji je bio u Jugoslaviji, odnosno onog sukoba kroz koji smo prošli i koji nas je koštao toliko života i sudbina. Šta to znači? To znači da su oni jedan vrlo efikasan alat u tom smislu.
Crnogorske navijačke grupe odbacuju fašistički diskurs – neponovljivo i poetično
Ja moram ovdje da izrazim moje apsolutno divljenje i svaku pohvalu crnogorskim navijačkim grupama koje u kontinuitetu, godinama, pokazuju jednu formu otvorenosti i odbacivanja ekstremno desničarskih ideja i to je, ne izuzetak, nego sam ja fasciniran. To je apsolutno jedinstven slučaj u takvim navijačkim grupama da neko na takav način, uravnoteženo, odbacuje fašistički diskurs. I ono što su skandirali o ustašama i četnicima „Zajedno ste bježali“ i tako dalje, je haiku, znači čista poezija, sposobnost da vi u jednoj rečenici odbacite takve ideologije, i to iz usta navijačkih grupa, koje to skandiraju sa tribine, ima apsolutno jednu konotaciju koju bi trebalo istraživati, jer je to neponovljivo.
Ono što mogu još reći je da su navijačke grupe ozbiljno manipulisane od strane nekih državnih službi ili tajnih službi, nekoga koja je zadužen za komunikaciju sa njima. Tim mladim ljudima se pune glave određenim vrstama ideja, ideologija, lažnih informacija itd. i oni osjećaju svoju dužnost na neki način da se stave u funkciju odbrane tamo nečega. Čega, to je drugo pitanje, ali veoma je jednostavno manipulisati ljudima u stanjima ekstremnih emocija. Što više je emocija uzburkana, to smo više u stanju onoga što Kahneman naziva fast thinking. Znači u tom trenutku to je nepromišljeno, to je impulsivno razmišljanje, emocionalno razmišljanje itd. u kojem argumenti ravnoteža, rezonovanje, intelekt... odmah idu u drugi plan.
Iz identitetskih torova ovce bleje mnogo glasnije
Antena M: Evo, kažete fast thinking... Kad smo govorili o navijačima iz Hrvatske, nisam rekla da je jedna grupa presretnuta i napadnuta na Cetinju, ne zna se još ko je to učinio. Kada opet govorimo o nasilju, imali smo nasilje prema državljanima Turske nedavno, uništavani su im objekti, djecu iz Sarajeva, sportiste, napadali su vršnjaci u Baru. Sve smo to imali. Da li se može reći, naspram fast thinkinga, da je dugotrajno izlaganje govoru mržnje ono koje normalizuje agresiju u društvu?
Cerović: Ja bih taj uzročno-posljedični dio malo pretumbao. Znači, određeni faktori u društvu dovode do govora mržnje, te stoga i do nasilja. Normalizacija ili nenormalizacija to je potpuno marginalna stvar u ovom trenutku. Ono što nas interesuje je porast ili smanjenje, ili stagnacija u tim faktorima. Postoje faktori u društvu koji su jasno pokazali od određeni niz godina, možda se nećemo složiti, je li to šet ili sedam, ili deset, ali u svakom slučaju je došlo do jasnog povlačenja u sopstvene identitetske torove i iz tih torova ovce bleje mnogo glasnije. I to je fragmentacija društva, koja onda dovodi do govora mržnje.
Da li će onda taj govor biti normalizovan? Nažalost, ova ista emisija u kojoj mi na ovakav način razgovaramo o govoru mržnje i o fenomenima psihološkim i tako dalje, mi možemo da znamo strašno ubjedljive argumente, odakle to dolazi, zašto to dolazi, ko stoji iza toga, na koji način se to izaziva, da ljudi mogu to da prepoznaju i tako dalje, ali svi, uključujući čak i intelektualce, su podložni tom mehanizmu. To su jaki, instinktivni mehanizmi koji predstavljaju najdublje moguće alate manipulacije ljudskim ponašanjem.
Dobro je da mi pričamo o ovome, dobro je da na neki način u ovoj emisiji mi ne normalizujemo, ali da vam kažem, ja sam strašno skeptičan da je ovo čak i kap u moru suprotnih tendencija.
Antena M: A koliko su po vašem mišljenju društvene mreže odgovorne za ovako stanje javnog diskursa?
Cerović: Društvene mreže su odgovorne u onoj mjeri u kojoj su one alat takvog diskursa, a one su glavni alat tog diskursa. One su odgovorne samim svojim postojanjima. Ja ne mislim da su društvene mreže nastale sa namjerom da postanu alate tog diskursa, ali su u jednom trenutku postale.
Na koji način je moguće da se to izbjegne ili da se smanji taj efekat? U ovom trenutku to bi podrazumijevalo jednu mnogo ozbiljnu kontrolu društvenih mreža ili cenzuru, koja bi mogla da se izrodi u jednom potpuno suprotnom pravcu. Odgovor nije jednoznačan.
Antena M: Pošto smo pominjali i intelektualce i navijače, pretpostavljam da je teško reći da postoji tipičan profil osoba koja se rado služe jezikom mržnje?
Cerović: Još 60-ih godina prošlog vijeka, kada je došlo do pobjede nad fašizmom, taj fenomen je u tom trenutku izgledao fascinantno. Kako je to moguće da odjednom skoro pa cijela jedna nacija bude fascinirana idejom istrebljenja druge nacije ili sopstvene superiornosti... Mnogi univerziteti tada su studirali taj fenomen. Jedan od najbitnijih prvih rezultata je tzv. koncept Teodora Adorna - Adornove autoritarne ličnosti.
On je prepoznao da postoje određene osobe koje imaju neke karakteristike zajedničke - recimo, identifikacija sa sopstvenom grupom, fascinacija tradicijom i prošlošću, velika potreba za hjerarhijama, pa velika potreba za ekstrapunitivnošću, znači da kaznimo nekoga izvan, neko je kriv... Takođe, neke stvari koje na prvi pogled ne bi prepoznali, a to je recimo činjenica da su to ljudi koji imaju poseban problem sa kontrolom seksualnosti, da imaju strašnu želju ili potrebu da neko ograniči, cenzuriše i sabije seksualnost u društvu, pogotovo žensku seksualnost, to su svi oni centri koji su protiv abortusa, protiv ženskih prava... Znači, sve to zajedno ide u jednu sliku koju bsmo mi mogli da nazovemo desničarski način razmišljanja.
Postoji jedno vrlo fascinantno istraživanje čij je incijator, potpuno slučajno, bio britanski glumac Colin Firth, koji je rekao „nemoguće da mi imamo iste mozgove, mi ljevičari i desničari“ i onda su, kad su uradili, šale radi, istraživanje, vidjeli kako postoje te razlike. Da li te razlike postoje još od rođenja ili se u međuvrmenu stvaraju ili i jedno i drugo, to je sad malo komplikovanija priča, ali postoje te razlike.
Ono što je za nas ovdje važno to je da shvatimo da će uvijek postojati ljudi koji su skloni takvom načinu razmišljanja i da to nije sporno. Ono što je nama bitno to je gdje se ukupno u društvu nalazi tačka ravnoteže između ta dva pola. Znači, da li društvo naginje svo u tom pravcu ili ide u nekom drugom pravcu.
Balkanski sindrom – Svi su protiv nas
Danas možemo da kažemo da postoji četiri do pet kategorija, ali posebno interesantnaje percepcija žrtvovanosti sopstvene grupe, to je tipični balkanski sindrom - osjećaj lične ili kolektivne frustracije, to je ono na čemu mnogo političari rade, da smo mi nešto ugroženi. Naša grupa, nas progone, svi su protiv nas. Ovi su konkretno protiv nas. Ako im dozvolimo, oni će da nas unište. Moramo da se branimo. Evo vidite, vjekovna diskriminacija protiv nas i tako dalje.
Antena M: U Mentalnoj higijeni se bavimo i temom širenja dezinformacija. „Više ne govorimo o budućnosti, već o sadašnjosti koja nas Sustiže brže nego što mislimo.“ To ste rekli opisujući eru vještačke inteligencije. Pa kao i sve, nažalosti AI se koristi ne samo u dobre već i u loše svrhe. Upotrebom vještačke inteligencije meni se čini da je lako veliki broj građana prevariti, izmanipulisati. Pa kako gledate na te izazove koji su pred nama?
Cerović: Nekad ste vi govorili „ne vjerujem što neću očima vidjeti“, sada više ni to. Teško ćemo razlikovati da li je nešto fabrikovano ili nije. U svakom slučaju, kada mi tu scenu vidimo, ona će u nekoj mjeri ostaviti na naš utisak, pa makar kako se mi od nje svjesno branimo. Naravno, ono što je strašno važno je da taj utisak bude smanjen, što je moguće više minimizovan, kroz svijest koju mi imamo da to što gledamo ne mora biti istina. Ta svijest o tome da postoji jedna vrsta matriksa u kojem je moguće da sve što vidimo oko nas ili veliki broj stvari koje vidimo oko nas su konstrukcija i tako dalje, to je nešto što će biti vrlo teško objasniti ljudima, što će biti vrlo teško da zaživi, što će biti vrlo teško da ljudi prihvate u pravom smislu, jer naš softer je softer čopora. Naš softer je softer koji se je razvijao ili je nastao za uslove pećinskog života. I onda sve ono što se nama danas događa, uključujući činjenicu da je naša motivacija ka hrani napravljena za uslove u kojima hrane nema i ne postoji kočnica adekvatna, jer ta kočnica nekad je bila užasna, veoma opasna.
Tako da to neko progresivno razvijanje nekih modulatornih mehanizama, sposobnosti, da mi na neki način te neke osnovne naše impulse provučemo kroz neke kritičke prizme, kroz neku vrstu kontrole od strane ovog dijela mozga koji je najkasnije razvijen, koji je od skoro imamo na raspolaganju, to je prefrontalni korteks, koji je naš volan i naša kočnica, da usmjeri naše napore, da zaobiđemo prepreku, da na adekvatan način izrazimo nešto, a ne na onaj neki, da kažem, instinktivni, primarni i tako dalje. Znači, zahtjevi koji će da budu pred tim prefrontalnim korteksom i koji se ogromnom brzinom postavljuju za cijelu ljudsku vrstu, su toliko veliki da je veliko pitanja da li biologija može da ih stigne.
mr
Bravo... Bravo... Bravo...