Piše: Ana Nives Radović
Revolucije se ponekad prerušavaju u čuda. Kada je bitcoin predstavljen u jesen 2008. godine, svijet je vidio iznenadni prasak kroz valutu bez kovnice, platni sistem bez banaka i javnu knjigu kojoj može da se vjeruje bez povjerenja u konkretnu instituciju. Međutim, kao i svaki uspjeh u nauci koji se dogodi „preko noći“ i ovdje se radilo o posljednjoj pločici u mozaiku koji se gradio još od doba disketa i telefona sa brojčanikom.
Sve je počelo 1976. godine, kada su Vitfild Difi i Martin Helman predstavili radikalnu ideju da možda tajnost uopšte ne zahtijeva tajnu. Njihov izum, kriptografija sa javnim ključem, omogućio je svakome da šifruje poruku koristeći se javnim ključem, dok je samo vlasnik privatnog ključa može dešifrovati. Ovaj sistem omogućio je digitalne potpise, matematički način da se dokaže autorstvo bez rukopisa ili pečata, odnosno sposobnost koja će budućem digitalnom novcu biti neophodna da potvrdi vrijednost bez odobrenja bankara.
Godinu kasnije, trojica pionira sa MIT-a, Ron Rivest, Adi Šamir i Leonard Adlman, pretvorili su teoriju u kôd. Njihov RSA algoritam učinio je kriptografiju s javnim ključem ne samo mogućom, već i praktičnom. Time je rođena moderna bezbjednost informacija, a uz nju stvorena i osnova za ono što će kasnije biti potrebno svijetu kriptovaluta.
Ako se za RSA danas može reći da je obezbijedio ključeve i potpise, stvaranje arhitekture za svijet digitalne imovine pripisuje se drugom vizionaru. Početkom 1980-ih Dejvid Čom, idealista opsjednut privatnošću, gurnuo je kriptografiju od zaštite ka osnaživanju, a 1982. opisao je sistem koji bi osiguravao zapise tako što bi ih povezivao u niz zavisnih blokova. U pitanju je bio dizajn zapanjujuće sličan onome što će mnogo kasnije biti poznato kao blockchain. Tada mu je nedostajala decentralizacija i podsticaji, ali je skica budućnosti već bila vidljiva.
Potom je Čom napao samu suštinu novca kada je 1983. osmislio anonimni digitalni keš pomoću „slijepih potpisa“. U pitanju je bila valuta koju bi banka mogla da izda, ali ne i da prati. Do 1988. čak je riješio i čuveni problem dvostrukog trošenja, identifikovan kao ključni problem neelektronskih plaćanja. Uvjeren da njegove ideje mogu zauvijek da promijene finansije, 1989. je osnovao DigiCash, čime je, na trenutak, kriptografski novac postao stvaran. Sve do 1994. korisnici ove vrste plaćanja trošili su Čomov e-keš.
Ipak, DigiCash je imao fatalnu manu, jer je želio slobodu od banaka, a ponašao se kao banka. Jedna kompanija je kontrolisala izdavanje, pa se, bez decentralizacije, san o toj slobodi ugasio, iako je tehnološka osnova ipak ostavila prostor za dalji razvoj i nadgradnju.
Dok se jedan put zatvarao, drugi se otvarao. Naučnici Stjuart Hejber i Skot Storneta usmjerili su se 1991. na integritet digitalne istorije. Predložili su vremensko obilježavanje zapisa u lancu kriptografskih hešova, matematičkih funkcija koje pretvaraju bilo koji podatak u jedinstven, fiksno dugačak niz znakova, tako da se jednom objavljena prošlost više ne može prepravljati. Svoju ideju su 1992. ojačali Merkleovim stablima, što je omogućilo da se mnoštvo zapisa efikasno potvrđuje. Isti princip je kasnije omogućio bitcoinu da „spakuje“ hiljade transakcija u jedan blok.
Tehnologija je napredovala i stvorila osnovu za nešto novo, pa je sljedeći korak bio mijenjanje svijesti o suštini i ulozi novca kakvog je svijet do tada poznavao.
Buntovnička mejling lista saiferpanks (cypherpunks) oživjela je 1992. godine, a činili su je pojedinci koji su vjerovali da privatnost nije samo pravo već štit protiv kontrole, pa za njih vlade i banke nijesu bili čuvari slobode, već prepreke na putu do nje. Ako je novac informacija, tvrdili su, onda matematika, a ne institucije, treba da upravlja njegovim tokom.
Međutim, decentralizacija je u to vrijeme ipak bila samo ideja na kojoj se tek radilo i zbog koje se tragalo za odgovorima na mnoga pitanja, poput, na primjer, onog ko će spriječiti prevarante da zatrpaju mrežu krivotvorenim novcem? Rješavajući taj problem kriptografi Sintija Dvork i Moni Naor osmislili su koncept proof-of-work, doslovno dokaz rada, odnosno zahtjev da se potroši kompjuterska snaga prije slanja podataka. Ovaj koncept uvodio je dodatne troškove za loše ponašanje. Tu ideju je 1997. saiferpank Adam Bek usavršio u Hashcash, pametan način borbe protiv spam-pošte i osnovu budućeg monetarnog pogona.
Do kasnih 1990-ih saiferpankovi su smišljali i pravili nacrte novca kojim ne upravljaju institucije već isključivo matematički principi. Kriptograf i pravnik Nik Sabo je 1998. predložio koncept Bit Gold, jedan od prvih digitalnih novčića zasnovanih na decentralizovanom proof-of-work modelu, koji je bio idejna preteča bitcoina.
Najveća prekretnica je bila trenutak kada je stigao prototip sa stvarnom težinom, odnosno kada je 2004. legendarni kriptografski inženjer Hal Fini, već poznat po radu na enkripciji predstavio ideju RPOW (Reusable Proofs of Work). Omogućio je da kompjuterski „mintovani“ tokeni kruže bez dupliranja. Iako jeste bio oslonjen na pouzdani server, to je nesumnjivo predstavljalo korak ka decentralizovanom novcu.
Četiri godine kasnije, svijet je spoznao finansijski kolaps. Iz te situacije prve su spašavane banke, pa je povjerenje bilo narušeno, a ljudi zbunjeni. Predstavljen je Bitcoin Whitepaper, nakon kojeg je, kako bi se reklo, sve ostalo istorija. U njemu su spojeni rezultati rada nastali tokom trodecenijskih naučnih istraživanja. Još važnije, njime je uklonjena potreba za bilo kakvim posrednikom od povjerenja. Novac je konačno mogao da pripada isključivo matematici.
U svemu ovome leži obrt koji mnogi često previde, a to je da niti jednog trenutka do tada, pa čak ni u Whitepaperu nije upotrijebljen termin „blockchain“.
Satoši Nakamoto je u dokumentu pisao o „lancu blokova“, „proof-of-work lancu“ ili „serveru vremenskih oznaka“. Ideja je postojala, terminologija nije. Stvar nastala prije nego što je dobila ime.
Samo devet dana nakon objavljivanja dokumenta koji je promijenio svijest o novcu, tog 9. novembra 2008. Hal Fini je postavio tehničko pitanje na kriptografskoj mejling listi o tome kako će propuštene transakcije ipak biti zabilježene. U njegovoj poruci pojavila se fraza koja ranije nije bila zabilježena u ovom kontekstu – block chain (blokovski lanac).
Dvije riječi. Usputna opaska. Istorijsko imenovanje.
Izraz block chain ubrzo se spojio u blockchain, a svijet je napokon dobio naziv za revolucionarni mehanizam kolektivnog povjerenja.
Finijev uticaj nije se zaustavio na jeziku. Bio je prva osoba, nakon Satošija, koja je pokrenula bitcoin. U tehnološkoj zajednici dugo je postojalo, a u jednom dijelu i dalje važi vjerovanje da je zapravo on osoba koja se krila iza pseudonima Satoši Nakamoto. Čak i dok se od 2009. borio sa ALS-om, nastavio je da testira bitcoin, ispravlja greške i usavršava mrežu. Njegovi otisci su ugrađeni u temelje. Preminuo je 2014. u 59. godini.
Jednim izrazom objedinio je tri decenije matematičke genijalnosti, kriptografe koji brane slobodu, sanjare koji odbijaju da se poklone institucijama i inženjere koji rješavaju jedan, naizgled nerješivi problem za drugim.
Bitcoin je samo bio iskra, jer su barut i fitilj postavljeni mnogo ranije. Revolucija koja je nastajala decenijama, stigla je baš kada je svijetu bila najpotrebnija, a istorija, povezana u blokove, na današnji dan dobila je ime.
--------------------
Edukativni serijal „Od kovanica do kodova“ je autorski projekat namijenjen razvoju finansijske i finansijsko-tehnološke pismenosti, a čini ga 100 članaka koje od 1. oktobra 2024. u okviru FinTech rubrike Antena M objavljuje dva puta sedmično.
Kombinovanjem tema iz oblasti platne industrije, savremenog bankarstva i digitalizacije sa pričom o ulozi i istoriji novca serijal je osmišljen da omogući uvid u širu sliku značenja vrijednosti i razmjene koja se od nastanka do danas odvija na istim principima.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR