6 °

max 14 ° / min 6 °

Subota

20.04.

14° / 6°

Nedjelja

21.04.

9° / 6°

Ponedjeljak

22.04.

15° / 6°

Utorak

23.04.

11° / 10°

Srijeda

24.04.

14° / 9°

Četvrtak

25.04.

12° / 8°

Petak

26.04.

17° / 10°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Rođendan: 100 godina postojanja Srpske pravoslavne crkve

Istorija

Tag Gallery
Comments 16

Rođendan: 100 godina postojanja Srpske pravoslavne crkve

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Vladimir Jovanović

Na današnji dan, tačno prije jednoga vijeka, regent Aleksandar Karađorđević, potpisao je Ukaz kojim je formirana Srpska pravoslavna crkva.

Na prijedlog zastupnika ministra vjera, ministra prosvjete, a po saslušanju Ministarskoga savjeta, 17. juna 1920. riješio je, proglasio i potpisao „Aleksandar [Karađorđević] Naslednik Prestola” da se „proglašuje” nova Crkva – Avtokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Aleksandar Karađorđević u to vrijeme nije suveren (poglavar države).

Osim Karađorđevića, kako se iz akta vidi, glavne uloge imaju zastupnik ministra vjera, ministar prosvjete i Ministarski savjet (vlada) Kraljevine SHS. Ispod Ukaza je i potpis zastupnika ministra vjera i ministra prosvjete Svetozara Pribićevića.

U Ukazu se pominje i izvjesna „Cetinjska i Mitropolija Crne Gore, Brda i Primorja” – iako je službeni naziv Crkve Crne Gore tada, shodno čl. 1 Ustava Svetoga Sinoda Kraljevine Crne Gore i čl. 40 Ustava Kraljevine Crne Gore: Avtokefalna pravoslavna Mitropolija - Crnogorska crkva.

U momentu kad se „proglašuje” Avtokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS nema tomos. Tomos će primiti tek dvije godine kasnije, i to po ikonomiji – kako je naglašeno u tomosu – tj. uz svjesno znanje Vaseljenske patrijaršije da su ustrojavanjem Avtokefalne Ujedinjene srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS povrijeđene odredbe kanonskoga poretka.

Takođe, u tomosu se navodi da je izdat „na molbu crkve i vlade Kraljevstva SHS”; da su unutar „Kraljevstva SHS ušle i Avtokefalne Pravoslavne Crkve: Karlovačka i Crnogorska”, te da se priznaje „proglašeno jedinstvo avtokefalnih crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke”.

Sveti Sinod autokefalne Crnogorske crkve je zasijedao u krnjem sastavu 16. decembra 1918. i donio nezakonito i protivkanonsko rješenje „da se i Sv. autokefalna Crkva u Crnoj Gori ujedini sa nezavisnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji, a zajedno s ovom sa cijelom Sv. Srpsko-Pravoslavnom Crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca” i da „gornje rješenje ima se dostaviti Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Srbije g. Dimitriju i Predsjedniku Vlade g. Stojanu Protiću”!

Od ukupno 7 propisanih članova sa pravom glasa, takvo rješenje potpisali su – svega 2 člana Sinoda!

Arhimandrit cetinjski i arhimandrit ostroški, koji su članovi Sinoda „po pravu”, sa stalnim mandatom, te još 3 protoprezvitera (protojereja) članova Sinoda „po izboru”, sa mandatom na tri godine – ukupno, 5 članova Sinoda autokefalne Crnogorske crkve sa pravom glasa – nijesu glasali i potpisali rješenje o „ujedinjenju”.

Ustav Svetoga Sinoda u Kraljevini Crnoj Gori propisuje: „Sveti Sinod može donositi punovažne odluke kad su prisutni u sjednici predsjednik i bar još tri člana, od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru” (čl. 25).

Taj kvorum 16. decembra 1918. nije dostignut. No, čak i da je postojao kvorum, Sinod nije bio vlastan da odlučuje o statusu crnojevićevske i njegoševske autokefalne Crkve. Ustav Svetoga Sinoda u Kraljevini Crnoj Gori nema odredbi kojim se utvrđuje procedura „ujedinjenja” naše drevne autokefalne Crkve s nekim drugim crkvenim entitetom.

Sve odluke Svetoga Sinoda o spoljašnjim poslovima, da „postanu izvršne i za svakog obavezne”, morale su imati potpis suverena iz dinastije Petrović-Njegoš. Izričito: „potrebito im je vrhovno knjaževsko [kraljevsko] odobrenje” (čl. 22).

Kralj Nikola I Petrović-Njegoš, kao ni na odluke tzv. Podgoričke skupštine, nije dao saglasnost na rješenje Sinoda od 16. decembra 1918, premda je poživio od tada više od dvije godine.

Akt manjinskoga dijela Sinoda od 16. decembra 1918. se „temelji”, kako je navedeno u njemu, na odukama tzv. Podgoričke skupštine – iako taj necrkveni, politički skup, na kojem su se čuli dvilji, bogoborački i ateistički pokliči, sazvan i održan mimo važećega Ustava i zakona u uslovima vojne okupacije crnogorske države od strane Kraljevine Srbije, uopšte nije ni raspravljao, niti odlučivao o statusu autokefalne Crkve!

Osim toga, akt sinodalne manjine od 16. decembra 1918. lišen je na Svetome Duhu temeljenih uslova, predviđenih: Svetim pismom, dogmatičkim opredjeljenjima i simvoličkim knjigama Istočno-pravoslavne crkve i sveštenim kanonima. Takođe, taj akt nema utemeljenje ni i u zakonodavstvu Crnogorske crkve, niti u državnim zakonima Kraljevine Crne Gore. Akt o „ukidanju” autokefalne Crkve u Crnoj Gori ne sadrži ni bilo kakvo „alternativno” eklisiološko ili bogoslovsko tumačenje.

Vlada Kraljevine Crne Gore u egzilu poslala je Vaseljenskoj patrijaršiji notu u kojoj se navodi „da Crna Gora kao nezavisna država i Crnogorska crkva kao Crkva” neće nikada priznati „ujedinjenje”...

Avtokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS će tek 1929. – naravno „kum” joj je opet Karađorđević – dobiti sadašnji službeni naziv: Srpska pravoslavna crkva.

To je urađeno Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi od 6. novembra 1929. godine, koji je, na prijedlog ministra pravde, a po saslušanju predśednika Ministarskoga savjeta, propisao, proglasio i potpisao „Aleksandar I [Karađorđević]”; potpisali i ministar pravde M. Srškić i predśednik Ministarskoga savjeta, ministar unutrašnjih poslova, počasni ađutant Nj. V. Kralja divizijski đeneral Petar Živković.

Ustavom SPC od 16. novembra 1931. ustrojena je i od tada postoji Mitropolija crnogorsko-primorska SPC. Ustav SPC je, na prijedlog ministra pravde, a po saslušanju predśednika Ministarskoga savjeta, opet propisao, proglasio i potpisao „Aleksandar I [Karađorđević]”, a potpisali i ministar pravde Drag. S. Kojić, predśednik Ministarskoga savjeta, ministar unutrašnjih poslova Petar Živković…

Objavljujem faksimil osnivačkoga akta SPC – Ukaz regenta Karađorđevića od 17. juna 1920. iz „Službenih novina Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca” – naslovnu stranu i uvećani prikaz Ukaza.

.

Komentari (16)

POŠALJI KOMENTAR

Pravo

Ukaz prestolonaslednika Aleksandra od 17. juna 1920. nema pravni legitimitet jer takav dokument je mogao da donese isključivo suveren, u ovom slučaju kralj Petar I. Ukaz od 5. Novembra 1929. nelegitiman je jer je donesen samovoljom Aleksandra u trenutku kada Kraljevina SHS nema svoj ustav.

Onogošt

Ugovor se potpisuje na osnovu dokumenata.Vjerovatno Srbija posjeduje dokumenat da je SPC osnovana 1219 g. i otkad joj se taj status priznaje u Srbiji.U Crnoj Gori je status Pravoslavne MCP regulisan ustavom Kraljevine C.Gore.Veleizdaja je najteže krivično djelo.Bog je na strani pravde i istine

serdar jole

Koliko je Njegoš bio vjernik može se zaključiti po tome što nikad nije čitao Bibliju. Nije znao molitve, samo one koje su mu trebale prilikom vladičenja u Rusiji. Njegoš je bio Srbin po vjeri. Bio je i Jugosloven ali bezpogovorno i bez ostatka bio je Crnogorac.