11 °

max 14 ° / min 6 °

Subota

20.04.

14° / 6°

Nedjelja

21.04.

9° / 6°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 6°

Utorak

23.04.

12° / 10°

Srijeda

24.04.

13° / 8°

Četvrtak

25.04.

13° / 8°

Petak

26.04.

15° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Iz istorije sukoba velikosrpskih četnika i crnogorskih zelenaša u Crnoj Gori (1942-1943)

Izvor: Screenshot

Istorija

Comments 7

Iz istorije sukoba velikosrpskih četnika i crnogorskih zelenaša u Crnoj Gori (1942-1943)

Autor: Antena M

  • Viber

Za Antenu M piše: Novak ADŽIĆ

Očevidna netrpeljivost i suprotstavljenost između zelenaša i četnika u Crnoj Gori, u ratnom vihoru, demonstrirana je i tokom druge polovine 1942. godine, kao i kasnije (1943-1944). Tokom ljeta 1942. godine ideološko-politički antagonizam, na relaciji četnici-zelenaši, bio je intezivno izražen. Prisustvo četnika i pojedinih njihovih komandanta na teritoriji, koju su zelenaški vođi smatrali svojim primarnim sektorom djelovanja, kod zelenaša je izazivalo otpor i ogorčenje.

Stoga su zelenaši (koji su od sredine aprila 1941. godine u kontinuitetu sarađivali, u manjoj ili većoj mjeri, silom okolnosti, sa Italijanima sve do kapitulacije Italije 3. a zvanično 8. septembra 1943. godine), tražili od italijanskih okupacionih vlasti u Crnoj Gori, sredinom 1942. godine da onemoguće četničke pretenzije radi širenja njihovog upliva na ona područja, koja su zelenaši smatrali svojim „posjedom“ i za koja su se nametali kao nadležni faktori, ocjenjućući takve četničke napore opasnim. Upozoravali su Italijane da prisustvo pukovnika i četničkog komandanta Baja Stanišića i njegove „svite“ na Cetinju, može uzrokovati „katastrofalne posljedice“.

(DACG, AOP, Zbirka NOB-a (1941-1945), 4465, IV 4 f-31 (42), Izvještaj partizanske obavještajne službe sa Cetinja iz avgusta 1942. godine (original, rukopisno pisan ćirilićom bez oznake tvorca izvještaja).

Pojedine naoružane grupe, iz sastava trupa zelenaškog vojnog lidera brigadira (generala) Krsta Popovića, prijetile su da će oružanim putem protjerati iz Cetinja četinike i njihovog sektorskog komandanta pukovnika Baja Stanišića, koji su tokom avgusta 1942. godine došli na Cetinje. U to vrijeme zelenaški vođi su odbijali svaku saradnju sa četnicima Blaža Đukanovića i odbijali su da prihvate sporazum Pircio Biroli-Blažo Đukanović (glavni četnički komandant u Crnoj Gori), a koji je skopljen 24. jula 1942. godine bez učešća i mimo saglasnosti zelenaša.

Zbog toga je dolazak Baja Stanišića avgusta 1942. godine na Cetinje, od strane zelenaša shvaćen kao akt provokacije i pokušaja prijetnje i vršenje pritiska na vođstvo zelenaša i njihove pristalice da se povinuju sporazumu potpisanom između guvernera Pircia Birolija i Blaža Đukanovića, u kojemu zelenaši nijesu učestvovali, već im je isti nametnut kao „svršen čin“. Zato je Stanišićevo prisustvo tada na Cetinju bilo usmjereno „jedino na izazivanje međusobnih borbi“, između četnika i zelenaša, kako govore obavještajni izvori komunističko-partizanske (NOP) provinijencije. (Ibidem).

Navedeni partizanski, NOP, izvještaj o tome glasi: „U vezi sa jučerašnjom posjetom Baja Stanišića i njegovih četnika Cetinju; među zelenašima je zavladala prava panika. Da bi vodeće ličnosti zelenaša spriječili svaku novu posjetu četnika na teritoriji koju posijedaju trupe đen. Krsta Popovića, pokušavaju da kod italijanskih vlasti prikažu da dolazak četnika među „pravim crnogorskim nacionalistima“ može imati katastrofalne posljedice. Dalje objašnjavaju da čim je čula četa Krsta Popovića za njihov dolazak, bila je toliko revoltirana da je htjela s oružjem u ruke otjerati četnike iz Cetinja i to („tobož“) blagodareći prisebnošću njihovih vođa uspjelo im je da ih spriječi u namjeravanoj akciji... (Ovo je djelo K. Popovića i B. Markovića-Blaža Markovića, načelnika Štaba Lovćenske brigade Krsta Popovića-op. N.A.). Što se tiče sporazuma sa đen. Blažom Đukanovićem o tome nema govora. Svaku saradnju s njima, zelenaši demostrativno odbijaju. Dolazak B. Stanišića u Cetinje, među zelenašima se raspravlja kao akt izazivanja uperen jedino na izazivanje međusobnih borbi...“). (Ibidem).

Iako je Lovćenska brigada, na čijem se čelu nalazio brigadir Krsto Zrnov Popović, u pogledu komandnog osoblja bila dominantno sastavljena od zelenaša, (takva je situacija bila većinska i u smislu njenih pripadnika-vojnika, redova), ipak je, u okviru nje, postojao i djelovao izvjestan broj oficira i drugih elemanata, koji su bili četnički orijentisani, i to kako na području Lješanske i Riješke nahije, tako jednim dijelom i u Katunskoj nahiji. Zapravo, „čak i među komandim osobljem brigade, uglavnom u komandnim sastavima četa, nalazio se jedan broj oficira bivše jugoslovenske vojske koji su bili četnički orijentisani (Ilija Vukotić, Jovan Nikolić, Petar Đukanović, Đorđije Draganić, Petar Đuković, Milivoje Mitrović i dr). Ipak može se reći da su separatisti na području Lovćenske brigade imali više pristalica nego četnici“.

(Dr Đuro Vujović, “Lovćenski NOP odred i njegovo područje u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945”, Cetinje, 1976, str. 409).

Zbog svoje privrženosti četničkom vođstvu u Crnoj Gori i njegovoj ideologiji, u vrijeme tadašnjih otvorenih konfrontacija između zelenaša i četnika, artiljerijski kapetan II klase bivše jugoslovenske vojske Jovan Nikolić demonstrirao je otvoreno svoje antizelenaško opredjeljenje, te je krajem 1942. ili početkom 1943. godine podnio ostavku na položaj komandira 2 čete 1 bataljona Lovćenske brigade sa sjedištem na Čevu.

Inače, kapetan Jovan Nikolić bio je jedan od glavnih obavještajaca Nacionalnog odbora na čijem se čelu nalazio general i četnički zapovjednik Blažo Đukanović, koji je na osnovu njegovih (Nikolićevih) izvještaja pisao ranije eleborat guverneru Alesandru Pirciu Biroliju

(Vidi o tome: Dr Đuro Vujović, “Lovćenski NOP odred i njegovo područje u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945”, Cetinje, 1976, str. 433.).

Krajem 1942. ili početkom 1943. godine, kapetan Jovan Nikolić svojim nadređenim u četničkom taboru podnio je izvještaj o vojno-politikoj situaciji na prostoru Katunske nahije, odnosno, na onoj teritoriji koja je bila formalno i formacijski potčinjena komandi Lovćenske brigade. Nikolić je izričito tvrdio da zelenaši, predvođeni glavnim operativnim njihovim komandantom u Katunskoj nahiji, komandirom (majorom) Dušanom Stankovim Vukovićem održavaju konstantnu vezu sa prvacima i pripadnicima partizanskog NOP-a i da sa njima sarađuju (oslobađaju prvake partizana iz zatvora, naoružavaju ih, sastaju se i dogovaraju sa njima, novčano i na druge načine njih i njihove pristalice materijalno pomažu i štite, te vrše sa svojih položaja smjene onih oficira, koji nijesu dokazani zelenaši-gaetanci, itd).

Nikolić veli da je dobro obaviješten da će i sam biti uhapšen od strane zelenaša, te ga je i to nagnalo da podnose pismenu ostavku na svoj dotadašnji položaj i da bi to izbjegao sklonio se na izvjesno vrijeme sa Čeva. On izražava bojazan da može doći i do fizičkog sukoba između zelenaša i bjelaša u Katunskoj nahiji i procjenjuje da bi ako bi se to eventualno zbilo zelenaši dobili punu podršku okupatora (Italijana). U tome izvještaju, četnički orijentisani kapetan Nikolić, na samom početku tvrdi da je u Katunskoj nahiji „stanje dosta teško, obzirom na razorni i izdajnički rad Zelenaša“

(DACG, AOP, Zbirka NOB-a (1941-1945), IX 1a-212 (42), Izvještaj kapetana Jovana Nikolića neimenovanom četničkom komandantu krajem 1942. Ili početkom 1943 (prepis), str. 1.

Navedeni izvještaj je bez oznake mjesta i datuma njegovog nastanka. Izvještaj smo citirali vjerno prepisu, u čijem tekstu se nalazi kombinovana upotreba ekavice i ijekavice. U prepisu izvještaj sadrži 3 strane kucane latinicnim pismom. Prepis izvještaja je vlastoručnim potpisom ovjerio pješadijski potpukovnik Slobodan Grujić). Potom se isti, Nikolić, ovrće na djelatnost zelenaša u Katunskoj nahiji i primjećuje: „Tačno je i nepobitna činjenica, da Zelenaši, na čelu sa Dušanom Vukovićem, održavaju stalnu vezu sa prvacima partizanskog pokreta iz Katunske nahije: Veljkom Mićunovićem, Krstom Popivodom, Nikolom K. Popovićem, Lazarom Popivodom, Maksimom Nenezićem, Mirkom Gardaševićem i ostalim.

Spremajući napad i istrebljenje „Srpske gospode“, kako to oni kažu javno agitujući i prikupljajući svoje pristalice“ (Ibidem). Za rečenog Nikolića rad zelenaša „nema nekog naročitog odziva među narodom u tome kraju“ (Ibidem). Ali, kako on ističe, s obzirom da su oni „vlastodršci u tome kraju, smetaju i remete pošteni i časni rad“ (Ibidem).

Predstavljajući zelenaše i njihove prvake u Katunskoj nahiji kao saradnike i pomagače partizana i komunista, Nikolić u nastavku izvještaja kaže: „Isti vlastodršci u imenu Krsta Popovića i Dušana Vukovića novčano pomažu partizane ovog kraja“ (Ibidem). Potom za tvrdnje o pomoći koju partizamima ukazuju zelenaši i njihovi vođe, kapetan Nikolić piše:

„a.- Begstvo Mirka S. Gardaševića iz Cetinjskog zatvora, pomoćnika komandanta Čevsko-bjeličkog partizanskog bataljona, jeste delo Krsta Popovića.

Naime, sin Krstov, Nikola, komandant Cucko-ćeklićkog partizanskog bataljona poslao je pismo svome ocu Krstu, i traži od njega, da ako hoće da njegov rad postigne željene rezultate, neophodno je potrebno da se Mirko Gardašević oslobodi iz zatvora, pošto je isti neophodno potreban za službu koju oni obavljaju. Kako i na koji način je imenovani Gardašević pušten iz Cetinjskog zatvora, to mi nije poznato, ali sa sigurnošću tvrdim da je isti Gardašević sa Cetinja doneo pismo od Krsta Popovića, Lazaru Popivodi komandiru partizanske Bjeličke čete, koji se sada nalazi na slobodi, i da je isti Popivoda dao gardaševiću pušku od osamnaest metaka i tri bombe, odakle su obadvojica pošli kod Nikole, sina Krsta Popovića. Sjutra dan su sva trojica Popivoda, Gardašević i Popović pošli za Bihać kao kuriri.

b.-Prije izvesnog vremena Dušan Vuković je imao sastanak u Velestovo sa Veljkom Mićunovićem, političkim komesarom Lovćenskog odreda. Pojedinosti o sastanku nisu mi poznate, ali se nadam, da ću ih uskoro saznati o čemu ću Vas blagovrmeno izvestiti. Napominjem, da Dušan Vuković, obavlja sve sastanke preko Lazara Popivode, Maksima Nenezića i Joka Damjanovića žandarmerijskog narednika, koji se sada nalazi kao komandir žandarmerijske stanice na Rezi. Bilo bi poželjno, da se imenovani Damjanović ukloni sa svoga položaja, ako njegov rad nije poznat nadležnim.

v.-Na Čevu se sada nalazi oko 30 izbeglica iz Podgorice, Lješanske nahije, Zagarača i Bjelopavlića, čija su imena Vam već dostavljena. Svim ovim se izdaje hrana kao četnicima sa koje su hrane skinuti, naši najbolji nacionalisti Jugoslovenski orijentisani, a njihova hrana se izdaje ovim izbjeglicama. Svim ovim izbjeglicama daje se i novčana pomoć preko Dušana Vukovića. Među njima ima mnogo njih koje traže naši nacionalni sudovi za djela teže prirode.-

2. Skoro svi jugoslovenski oficiri koji su bili na dužnostima komandira četa, smijenjeni su sa svojih položaja, a na njihova mjesta su postavljeni „Gajetlije“. Jasan je dokaz kako nas tretiraju.

Slučaj hapšenja rezervnog poručnika „Gajetlije“ Radovana L. Roganovića i rezervnog poručnika Vojina Pešikana, kao i tačan izveštaj da će potpisati sa još nekoliko ljudi biti uhapšen, primorao je potpisatog da podnese pismenu ostavku, na položaj komandanta 2 čete jednog bataljona Lovćenske brigade, i da se za izvesno vrijeme kloni sa Čeva. Motivacija moje ostavke, kao i razlog za nepošteno i nečasno hapšenje njegovih mlađih drugova-oficira-Roganovića i Pešikana.

3.-Nije usamljen slučaj da karabinjeri sa stanice Čeva pozivaju mnoge istaknute ljude Jugoslovenski orijentisane i da ih pitaju da li su zelenaši ili bjelaši. Kako i zašto ovo rade neznam ali naslućujem da ima nečeg zakulisnog i da ovo čine na traženja zelenaša, koji su kod njih našli potpunu podršku.

Gornje potvrđuje jasno slučaj rezervnog potporučnika Pešikana koji je prije tri dana njegovog hapšenja, bio pozvat od strane karabinjera sa Čeva i pitan da li je zelenaš ili bjelaš.

Kako apsolutna većina naroda ovih krajeva sa nepovjerenjem gleda u zelenaški rad, a u mnogim slučajevima javno protstvuju, postoji bojaznost da može doći do konflikta, u kom slučaju bi zelenaši našli punu podršku kod okupatora“ (Ibidem, strana 1-3 rečenog izvještaja).

Na kraju izvještaja, kapetan Jovan Nikolić, u to, ratno, vrijeme privrženik četničko-ravnogorske ideologije i vojske, u personifikaciji Blaža Đikanovića, Baja Stanišića, Đorđija Lašića, Pavla Đurišića itd, u napomeni ukazuje da „rezervni poručnik Roganović/Gajetski/ bio je zelenaš kao i emigrant u Gajetu, dok danas na protiv najveći je nacionalista i protivnik zelenaški“ (Ibidem).

S obzirom na činjenicu da je kapetan Jovan Nikolić duže vrijeme bio u oficirskom sastavu „Lovćenske brigade“, odnosno, njenih „Katunskih trupa“ i komandant 1 čete njenog 2 bataljona, sa sjedištem na Čevu, premda, tada, u ideološko-političkom i drugom smislu i akcijama nije dijelio (već naprotiv) stavove vođstva crnogorskih zelenaša, njegovo svjedočenje, makar kada se to tiče iskaza i prezentacije dokaza o saradnji između zelenaša i pripadnika NOB-a na prostoru Katunske nahije u tom vremenu, koje je, inače, bilo determinisano izraženim četničko-zelenaškim polarizacijama i trvenjima, sa stanovišta pouzdanosti i vjerodostojnosti može se smatrati u priličnoj mjeri relevantim i osnovanim. Međutim, uprkos tome, treba zadržati logičnu i legitimnu naučnu sumnju i rezervu u odnosu na neke ocjene i kvalifikacije izrečene u citiranom Nikolićevom izvještaju.

Od polovine 1942. godine, ali i tokom 1943. godine, pokazivana je maksimalna netrpeljivost između zelenaša i bjelaša (četnika). Zelenaši su četničko vođstvo i njihovu politiku i odnos prema narodu tada smatrali „neprijateljskim i izdajničkom“, navodeći se da su u tome četnici nadmašili ono što epska, romantičarska i mitska poezija govori o Vuku Brankoviću, tretirajući ga (bajkovito) kao sinonim izdaje, navodno počinjenje u XIV vijeku. Kao i većina stanovnika Crne Gore tog vremena, i brojni zelenaši, članovi i pristalice Crnogorske stranke (zelenaša) bili su zarobljenici nasljeđa tradicionalističke i romantičarske i ideološki profilisane istoriografije, koja je insistrirala značajnim dijelom na mitovima i kultovima i epskom vizurom percepcije prošlosti, a, koherentno tome, i njenih političkih poduka i poruka.

U tom smislu, a otprilike i u to vrijeme, zelenaši su vršili agitaciju i propagandu protiv četničkog vođstva, smatrajući ga „novom vlastelom“, korupcionašima, pljačkašima, trgovcima, profiterima, onima koji koriste vlast protiv narodnih interesa, a za svoju ličnu dobit, sve na račun narodne krvi, ocjenjujući Nacionalni odbor na Cetinju na čije je čelu bio general Blažo Đukanović kao „odbor narodnih zlotvora“ i kvalifikujući četnike kao „zvijeri“, „ljudske pijavice“, „strašila“, „prevarante“ i „lažove“, odnosno, tvorcima robovanja naroda i izazivačima međusobnog narodnog „poklanja“, te ih, ergo, ilustriraju, kao paternaliste „crne berze“ i „razvratnog života“. Za kolovođe te politike zelenaši su smatrali tada generala i glavnog četničkog komandanta u Crnoj Gori i potonjeg bana Zetske banovine, Blaža Đukanovića, kao i pukovnika Baja Stanišića.

U tom smislu zelenaši su, u antičetničkoj agitaciji i propagandi koristili, namjenski sročene i napisane za tu svrhu, pojedine deseteračke pjesme, epsko-guslarskog tipa, koje su propagandno širili na prostoru svog uticaja, sa ciljem diskreditacije četničkog vođstva i pokreta. O tome zelenaškom odnosu prema četnicima (bjelašima) govori i deseteračka pjesma nepoznatog autora pod naslovom „Razapetoj Crnoj Gori-Budi čovjek, vjeruj što vjeruješ“, odnosno, njen prekucati odlomak s naznakom „Čitaj, širi te čojstvo propiri“, koja je sačuvana u pisanoj zaostavštini vođe zelenaškog pokreta Krsta Zrnova Popovića.

(Iz pisane zaostavštine Krsta Z. Popovića u privatnom posjedu).

Pjesma (nepoznatog autora) je naslova: „Razapetoj Crnoj Gori-Budi čovjek, vjeruj što vjeruješ“ („Čitaj, širi te čojstvo propiri“, odlomak). Ta pjesma glasi: „Bjež, morio Bog te nagrdio/Crn se barjak za tobom razvio,/Veseli se Braknoviću vuče, /Al ti Vuč, svoj rod ne potuče,/To učinje vlastela od juče./ Krv i suze napravile jažu, /Te mlin melje đeneralu Blažu,/ U jam zbira Bajo kolonelo,/ Sve se nečka a slatko mu jelo,/Najposlije zahvati debelo,/Stid ga nije što činje ranije,/Za užinu, topom i družinu./Melji mline, a nijesi prvi,/Što se vrtiš da čovjekovoj krvi,/ Glavar starka vjeru pod večeru,/ A trgovac i Boga za novac./ Iz naroda iščilje sloboda, /Krik se diše do nebeskog svoda,/ Vi dijete zaludu bijete,/ Da nezbori gdje je majdan laža,/ Polaćenih od BAJA i BLAŽA, /I ODBORA NARODNOG ZLOTVORA./ Njina sablja od kad srpstvo pazi:/ Iz kuće nam ropstvo ne izlazi,/ Sve za kralja, a svakog okalja,/Srpstvom kade, da im banke rade,/Ore, krči stara korupcija,/Njeno sjeme uz jecanje klija,/Zvijer kolje, što nađe najbolje./ Odahnite ljudske pijavice,/Što strašilom izvajate lice,/ Zlo Vam bilo s narodom oranje,/Vi živite, a nas u poklanje,-/ Prevari ste i mrtve i žive,/Žali Bože sokolove sive/. Đenerale i nova vlastelo, /Što je bilo na jedno se svelo:/ Smrt i muke od seljačke ruke, /A Gospodi luksuzi i zvanja, /I da im se pod tuđinom klanja./ Upravlja ste pod barjakom prije,/ Pa u ropstvo, te nam se ne krije!/ Izišlo je djelo na vidjelo, /Uzlećeše grdilu na krila:/ GLEDA SVETI IZ OSTROGA ĆIVOT, /CRNU BERZU I RAZVRATAN ŽIVOT./ CRNOGORČE, S ISTINE NE SKRENI, /UZ TEBE SU SVI PRAVI SLOVENI, NITI STANI NITI SE PREPANI-“. (Ibidem)

Rimski istoričar Amijan Marcelin je zapisao: „Istoričar koji svjesno prećutkuje događaje vrši svjesnu obmanu kao onaj koji piše o onome što se nije dogodilo“.

Komentari (7)

POŠALJI KOMENTAR

noviput

@Karlo Zelenaši i četnici su surađivali sa okupatorom. Četnici više nego zelenaši. Posvađani međusobno. Partizani su se borili protiv okupatora i njegovih domačih suradnika. Tako ispada. I takom piše u dokumentima okupatora.

Karlo

Znaci zelenasi i fasisti proriv partizana i cetnika. Tako ispada.

Pedja

@Naroz u pravu si. U saradnji sa fasistima smo se odbranili od srbocetnickog fasizma.