Izbjegavali smo obračun sve dok protivnici ustanka ne upotrijebe oružje – Đilas o Trinaestojulskome ustanku

Priredio: V.J.

„Vrhovna komanda je bila politički veoma aktivna. Veći dio njezinih naredbi i odluka je zagubljen. Ali, iz onoga što je preostalo, vidi se da smo uočili da u Crnoj Gori nema druge vlasti do njezine i njoj potčinjenih komandi pobunjenog naroda, odnosno, posredno, vlasti Komunističke partije (KPJ)”.

Ovo bilježi Milovan Đilas, čelnik Trinaestojuskoga ustanka i faktički komandant službeno 18. jula 1941. ustrojene privremene Vrhovne komande Nacionalnooslobodilačke vojske (trupa) Crne Gore, Boke i Sandžaka. Njegovi ratni memoari, naslovljeni „Wartime”, štampani su 1977. u Njujorku — četiri prethodna nastavka dostupni na donjem linku.

Nastavlja Đilas o „trinaestojulskim” danima: kako je ustaničkim štabovima širom zemlje uputstvom Vrhovne komande naređeno da bude „zaštićena privatna imovina i zaprijećeno smrtnom kaznom pljačkašima, špijunima i razbijačima”, te su „donijeli odluku o ratnim sudovima, ali nijesmo stigli da ih obrazujemo”.

- „Zanimljivo je, mada zvuči i naivno — pogotovu danas [memoare Đilas pisao između 1972. i 1974, dakle u jednopartijskoj SFRJ, prim] — da je Vrhovna komanda stala na gledište antifašističke višepartijnosti: djelatnost antifašističkih partija uslovljavana je prijavom programa i statuta potpisanom od tri lica”.

- „Planirano je da 5. avgusta u Kolašinu  delegati sreskih i opštinskih odbora izaberu ‘Vrhovnu nacionalno-oslobodilačku upravu’, ali je to italijanska ofanziva omela”.

Drugim riječima, crnogorski ustanak bio je oslobođenje od okupacije silâ Osovine, ali i — poništenje tzv. podgoričke skupštine, tj. ustava i zakona Jugoslavije Karađorđevića.

- „Odmah je otpočeto i sa pripremama izbora novih civilnih vlasti: 22. jula Vrhovna komanda je izdala uputstvo o izboru organa vlasti — narodnih odbora i političkih organa u vojnim  jedinicama”.

„Izbori vlasti su u istome duhu po uputstvima Pokrajinskoga komiteta [KPJ] vršeni i prije toga” - priśećao se Đilas. - „Tako je u Beranama, 21. jula, 217 delegata izabralo sreski narodni odbor od 21 člana, na čelu s protom Bojovićem [Akeksandrom], mojim negdašnjim nastavnikom vjeronauka i etike, koji ni tada ni potom nije bio komunista”.

Primjećujemo, ustaničke vlasti birane su na javnim zborovima, istina pod dominacijom komunista ali uz učešće i sastavljene i od nekomunista: najprije 19. jula u Andrjevici, sreske; a onda i sa značajem dalekosežnijim — u Beranama — za čije odluke istoričar dr Miomir Dašić cijeni da „uzeto u cjelini, predstavljaju negaciju pravnoga i društvenoga sistema stare Jugoslavije” („Narodni ustanak u Beranskom (Ivangradskom) srezu…” „Istorijski zapisi”, 4, Titograd, 1961).

Prema Dašiću, „svaka od donesenih odluka sadržavala je i neke najbitnije USTAVNE ELEMENTE”.

Novi izvršni organ dobiće u Beranama naziv — Narodni odbor oslobođenja. Za njegovo konstituisanje sprovedeni su izbori i održana skupština. Tom prilikom, a prvi put u Crnoj Gori, pravo glasa dobile su žene.

U srezu Beranskome je do rata živjelo oko 26.000 stanovnika. Izbor 217 delegata (po jedan delegat na oko 120 stanovnika sreza; prvi put pravo glasa dobili stariji od 18 godina) vršio se na zborovima po selima, aklamacijom. Ravnopravno su mogli da učestvuju svi, sa aktivnim i pasivnim biračkim pravom.

Vrijedno je zabilježiti da je Hristina Nedić, učiteljica iz Berana, prva Crnogorka izabrana za delegatkinju nekog političkog tijela.

Skupština se sastala 21. jula 1941. u zdanju Doma trezvenosti, uz izabrane delegata u prisustvu i drugih 150 osoba, kako je navedeno, „sa savjetodavnim pravom glasa”. Odluke skupštine su jednoglasno usvojene, zapisnik sačuvan i u istoriografiji citiran — prva odluka glasi:

- „Na oslobođenoj teritoriji ovoga kraja današnjim danom prestaju da postoje svi organi vlasti civilne, sudske i vojne, KAKO BIVŠI JUGOSLOVENSKI, TAKO I OKUPATORSKI, a cjelokupnu civilnu, sudsku i vojnu vlast preuzima narod”.

Skupština je izabrala izvršno tijelo: Narodni odbor oslobođenja, od 21 članova, a većina, njih 11, bili su komunisti. Oformljene su sekcije (resori): upravna, vojno-sudska, finansijsko-ekonomska, kulturno-prosvjetna i zdravstveno-socijalna. Odbor je od 21. jula do 8. avgusta održao tri plenarne śednice. Izdat je poziv muslimanskome stanovništva na zajedničku borbu (iz opštine Petnjičke, naseljene muslimanskim stanovništvom, delegati su bili pravnik Mahmud Adrović i ljekar Meho Hodžić). Prekopirana je šema vojno-teritorijalnoga organizovanja Crnogorske kraljevske vojske, pa su ustaničke jedinice dobile nazive bataliona: Polički, Budimski, Donjoržanički, Bučičko-vinicki, Lužičko-pešičko-dolački, Štitarsko-brzavski, Gornjoselski…  

Uoči rata u srezu Beranskome je 149 članova KPJ i oko 580 članova Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Prve borbe protiv Italijana počele 16. jula 1941. u Lušcu, kada su ustanici ubili komandira karabinjera; a u Vinickoj iz zaśede na drumu četiri italijanska vojnika. Śutradan, italijanski vojni sud u Beranama na smrt osudio devetoricu talaca — komuniste i simpatizere; i kada su ih na obližnjem Jasikovcu strijeljali, ustanici varoš u potpunosti stavili u okruženje.

Plan oslobađanja Berana utvrđen je na sastanku koji je 17/18. jula u selu Pešca, održanom u kući komuniste Panta Mališića; uz njega, te ostalih članova KPJ — Milana Kuča, Đoka Pajkovića, Radomira Mitrovića, Sava Joksimovića, Miloša Mališića (rezervni oficir) i drugih, prisustvovali oficiri: Tomo Zečević (koji će nekoliko dana kasnije poginuti), te budući četnički komandanti Pavle Đurišić i Mirko Kuklić. I odlučeno je da napadom na italijanski garnizon u Beranama s desne obale Lima komanduje Kuč (ubijen 1943. od četnika, narodni heroj) a sa lijeve Miloš Mališić (takođe narodni heroj, poginuće upravo u toj borbi). Istoričar Dašić citira izvor kako je „Đurišić, kapetan, docnije poznati izdajnik, očekivao da će biti njemu povjerena komanda nad odredima; međutim mjesni komitet [KPJ] zadržao je komandu u svojim rukama”.

Ogorčene borbe vođene su cijeloga dana 18. jula — kod zgradâ trošarine, osnovne škole i gimnazije, a u žandarmerijskoj stanici karabinjeri odbili da se predaju: oko 40 njih ubijeno i zapaljeno u objektu. Italijanski garnizon, koji je od približno 900 pripadnika imao ukupno oko 70 ubijenih, predao se do 19. jula nakon pregovora i potpisivanja bezuslovne kapitulacije.

O svemu tome izvješten je i glavnokomandujući Milovan Đilas, još dok je boravio u Piperima. On će zapisati da su se „izuzetno oštre borbe odvijale u Beranama (danas: Ivangrad), đe su se karabinijeri zabarikadirali u bivšoj žandarmerijskoj stanici i iz nje davali otpor sve dok je samoprijegorni SKOJ-evci i partijci nijesu zapalili; u komandovanju se tamo istakao kraljevski oficir Pavle Đurišić, onaj isti koji se kasnije oglasio kao četnički komandant”.

Dan kasnije, prilikom ustaničkoga oslobođenja Danilovgrada, Đilas piše kako je u toj varoši „bio zarobljen i policijski pisar Bakić, kojega sam površno poznavao iz gimnazije, a kasnije i iz Bijeloga Polja”.

- „On je bio loš đak, ali iz ugledne porodice i njegova majka Pera, veoma preduzetna, ugurala ga je najzad u policiju, a jedna njezina šćer bila udata za već pomenutog Đurišića. Pao je prijedlog da Bakić bude strijeljan. Ali on se kajao i obećavao, za njega su se zauzeli ugledni ustanici nekomunisti i u sveopštem radovanju i jednodušnosti život mu je bio oprošten”.

- „Uskoro, čim su Italijani prodrli, on je opet stupio u policijsku službu pod njihovim okriljem — sada već otvoreno preduzimljiv ne samo protivu komunista, no i drugih protivnika okupatora. Bakićev slučaj je bezmalo tipičan za policajce: oni su se u ustanku predavali bez borbe, ali su se poslije prodora Italijana vrnuli u službu — revniji i suroviji no što su bili i pod kraljevskim režimom”.

Đilas se sa Arsom Jovanovićem — predratnim oficirom, načelnikom štaba ustaničke Vrhovne komande — prispjevši u Kolašin iz Pipera, najprije zaputio za Murinu i Andrijevicu.

- „Nama je bilo jasno da frontalne borbe ne možemo voditi — kako zbog nedostatka teških oružja, tako i zbog neorganizovanosti: već smo 23. jula izdali uputstva Vrhovne komande u tome smislu. Ali nijesmo mogli ni odustati od frontalnih borbi, kad god se radilo o zaštiti i izvlačenju stanovništva. Pored toga, mi smo opažali i iz borbi u dolini Zete znali da će se naša narodna vojska raspasti čim odustane od frontalnih borbi, odnosno od zaštite svoga sela i svoga kraja. Zato smo i rekli: treba zaštititi izvlačenje stanovništva, pa se povući u planine. Naročito smo insistirali na tome da niko ne predaje oružje”.

Protivustaničkoj ofanzivi Italijana su na pravcu Vrmoša - Gusinje - Plav, zatim od Rugove, Rožaja, Bihora i Poštera sadjejstvovale albanske i muslimanske milicije.

- „U Beranama je atmosfera bila još napregnutija, premda se paljba nije čula i front prema muslimanima se dosta čvrsto držao. Naime, već se znalo o prodorima Italijana — mi to nijesmo ni krili — i javile su se u gradu grupice ‘uglednih građana’, mahom bivših političara, koji su zahtijevali da se otpor daje jedino muslimanima koji su, neizazvani, ustali protivu svojih pravoslavnih suśeda”.

- „Držao sam da suprotnosti među njima potiču jedino iz zlokovarnosti imućnih i reakcionarnih sila i da svaki put moraju imati konkretan uzrok, ili bar povod. Ali sada tog uzroka, tog povoda nije bilo: po teoriji, suśedni pravoslavci su se borili i za njih, jer ni njima nije mogla biti u interesu italijanska okupacija. Čak ni protivnicima komunista među pravoslavnima nije bilo u interesu, u tom trenutku, izazivanje muslimana. Ipak su muslimani ustali i navalili da pale i pljačkaju. A mi komunisti nijesmo imali drugog objašnjenja liše da je ‘reakcija’, tj. hodže i partijski korteši, kod njih vrlo jaka”.

Đilas piše kako su komunisti i u Beranama zagovarali bratstvo sa muslimanima, ali „zbivanja su mrvila naše divne sheme i iluzije: makar i preuveličavali, očevici i trpioci zvjerstava su bili nepobitni”, „pa ipak smo mi insistirali na tome bratstvu i na svojim objašnjenjima — ne odustajući, dakako, od odbrane naših sela”.

„Druga nedaća u Beranama” - nastavlja - „bili su italijanski oficiri, njih četvorica, koji su, čim su borbe počele, osudili na smrt i naredili strijeljanje na brdu Jasikovicu uhapšenih komunista”.

- „Naši ih nijesu odmah strijeljali, nego ih izdvojili u zatvor i sada su oni postali izvor sporova između partijskoga vođstva i jednoga dijela građana, svakako podbunjenih protivu komunista. Među tim građanima je bilo čestitih, patriotskih ljudi, koji su zahtijevali da se pomenuti oficiri ne strijeljaju, kako bi se izbjegle italijanske represalije i koliko-toliko sačuvao legalitet i humanitarnost ustanka. I kao uvijek u politici, iznalazilo se bezbroj razloga, sve uvjerljiviji od uvjerljivijega — da oficirima treba da sudi ‘legalni’ ratni sud; da su oni takođe ratni zarobljenici i da im ne može biti suđeno za djela koja su vršili kao vojnici”.

- „Mjesni komunisti su uviđali ‘grešku’ što oficire nijesu postrijeljali u prvoj vatri, tj. čim su ih zarobili i prije nego je ustaničko jedinstvo počelo da se iznutra koleba. Viđelo se, sada, da je to jedinstvo bilo trenutak i privid: čim se ustanički zanos stišao i povratak Italijana postao realnim — svak se vratio u svoj način razmišljanja i svoje interese”.

- „Počela je, granala se već potmula borba između komunista i njihovih protivnika — o nacionalno, već zbunjeno seljaštvo, o demokratske i rodoljubive, nedoumne građane. Ni ja nijesam odobrio da oficire odmah strijeljaju — beranski drugovi to nijesu ni mogli izvesti bez ogorčenih raspri, ostavki u vlasti, a možda i otkazivanja poslušnosti jedinica. Kasnije, iz Kolašina, odobrio sam beranskoj komandi da — radi uklanjanja povoda raspri i rascjepa u svojoj sredini italijanske — oficire uputi u Kolašin, u Vrhovnu komandu”.

„Iz Berana sam produžio za Bijelo Polje” - nastavlja Đilas.

- „Rifat Burdžović, donedavno sekretar beogradskoga, a sada novoformiranoga komiteta za oblast Sandžaka, bio je, kao vazda, vedar i mudrijaš, mada mu prilike za to nijesu davale razloga. Istina, Italijani su bili još daleko, u gradiću nije bilo gunđanja ni protesta”.

- „Ali se i tu opažala zabrinutost i gluhoća — zabrinuti su bili Crnogorci, koji su mahom i učestvovali u ustanku, dok su se gradski muslimani pretežno zatvorili u svoja došaptavanja i svoje spekulacije Izuzetak su varoški omladinci-muslimani, mahom školarci i odreda komunisti: oni su se u ustaničkoj vojsci borili, sa posebnim ogorčenjem, protivu muslimana-seljaka, koji su nadirali od Peštera — neugroženi, neizazvani”.

U borbama protiv muslimanske milicije, tada gine i bjelopoljski komunista Šukrija Međedović — narodni heroj.

Sve u svemu, pamti Đilas, „vrnuo sam se preko Mojkovca, projurio kroz rodno selo [Podbišće], jedva ga i prepoznavši — iskidan zadacima i brigama, samotan usred smrtnoga kovitlaca u koji sam i ja svoj narod uveo”.

Izmještena iz Pipera, ustanička Vrhovna komanda u Kolašinu „počela se razvijati; dobili smo odmah i administratora u licu Slobode-Bobe Selić, beogradske studentkinje — udate u Kolašinu”.

- „Stanovao sam i uredovao u sobici na spratu, do hotela ‘Bošković’, kasnije spaljenog. U istoj sobi je bio i Arso, ukoliko nije bio na frontu ili na telefonu u suśednoj sobici. Mjesna komanda je postavila stražara na ulazu da nam molioci ne bi dosađivali i da se dobije izgled ustanove”.

- „Na frontu u Bratonožićima su se zbivanja odvijala da ne može biti gore: Italijani su napredovali sporo, ali bez po muke, budući da su seljaci, podjareni petokolonašima, ometali na svome terenu otpor kolašinskih jedinica. Ni u tim jedinicama nije bilo odvažnosti i discipline. Dogovorio sam se sa Arsom Jovanovićem da pođe na front i nadgleda komandovanje, a sa partijskim komitetom da pojača politički i partijski rad. I doista, naše jedinice su počele da se bore u povlačenju”.

„Ali je, istovremeno, u Kolašinu izbilo negodovanje, otvorenije i žešće nego u Beranama. Već smo obaznali da se dogovaraju ‘ugledni građani’” i „bili smo iznenađeni kada su nam javili da su stvorili odbor i da nas zovu na pregovore”.  Đilas je tada van Kolašina, te je, zapisaće, „u dogovoru s partijskim komitetom — riješeno da ja pođem i izvidim o čemu se radi: dakako, nijesam išao sam, nego sa još dva-tri druga”.

Pamti kako je „ulazak u grad bio slobodan i usput su nas drugovi obavijestili da se po uličicama muva nekolicina naoružanih poznatih protivnika komunista i ustanka”; takođe, kako „mi nijesmo imali više od tridesetak naoružanih ljudi — dovoljno da se zaštitimo, pa smo naložili da se drže mirno, ali i da budu na oprezu”, a „tu je bio i moj brat [Aleksa], očito oran za kavgu, pa je odmah počeo da se sa dva-tri druga šetka ulicama i ogleda protivnike”. 

- „U kafanici hotelića ‘Lješnjak’ smo zatekli desetak ljudi koji su i izgledom i godinama doista ostavljali utisak uglednih. Među njima Blagota Selić i proto Jagoš Simonović. Blagotu sam pamtio iz đetinjstva, sa kolašinske čaršije, pred čijim je kafanicama śeđeo i sa mojim ocem, kada bi ovaj dojahao iz sela pazarnim danom”.

Selić je bio učesnik tzv. podgoričke skupštine.

- „Mada je bio blizu šezdesete, izgledao je mladoliko, ali više živahno nego krepko. Važio je za čovjeka koji voli komotan život, ali i za poštena i predusretljiva. Njegovi sinovi — Vladeta i Vojo, bili su komunisti, a takođe i Vladetina žena Sloboda-Boba: bilo mi je neugodno što ga tu zatičem, utoliko više što mi je on tih dana, čuvši za moje prisustvo, prilazio više puta — da obnovi śećanja na moga oca, ali i da iskaže svoje slaganje sa ustankom i ‘omladinom’ (komunistima)”.

- „Proto Simonović mi je bio vjeroučitelj u prvim trima razredima gimnazije (danas to odgovara 5, 6. i 7. razredu osnovne škole). Nijesam ga imao u najprijatnijoj uspomeni, za šta je — izgleda mi danas — krivlja moja svojeglavost no njegovo cjepidlaštvo u predmetu iz kojeg niko nije obaran. No, bilo je mnogo značajnije što je on bio sreski predśednik režimske stranke Jereze (Jugoslovenske radikalne zajednice). Zbog toga me njegovo prisustvo nije iznenadilo: premda se i Jereza raspala s okupacijom, baš je ona bila najkrivlja za slom, budući je njezin vođa Stojadinović skrenuo Jugoslaviju u vode Osovine (Njemačke i Italije), a njegov nasljednik Cvetković uveo Jugoslaviju u Trojni pakt”.

„Danas može izgledati nedostojanstvenim što sam otišao na taj sastanak, umjesto da sam ‘ugledne građane’ primio u svome śedištu” - preispituje Đilas. - „Ali mi smo tada tako široko i demokratski opštili sa svim i svakim, da bi takav moj postupak bio shvaćen kao naduvenost i vrijeđanje starijih, uglednih prvaka. Uostalom, nijesam imao utisak ni da su ‘ugledni građani’ shvatili moj dolazak kao slabost ili zbunjenost”.

„Pamtim dobro” - nastavlja - „da je odmah s njihove strane u prvi plan izbio sudija Ljubo Minić, kojega sam tada prvi put vidio, ali o kojemu sam već bio načuo kao o protivniku komunista i ustanka. Bio je on rječit, ali na patetičan, demagoški način. I u stavu i izgledu imao je govorničkoga: dežmekast, crnoput, dugih požućelih zuba, živih pokreta i brz na jeziku. Mada je revolver držao na trbuhu i sa otvorenom futrolom, ostavljao je utisak čovjeka hrabrog, mada nije imao ozbiljnih razloga da se boji: mi nijesmo bili nikog ubili, a ukoliko je neko i priveden u neku komandu, to je bilo jedino radi toga da mu se skrene pažnja ili priprijeti”.

Đilas procjenjuje da je „Minić očito bio obaviješten o nadiranju Italijana; ali ne vjerujem da je on to od njih mogao znati, nego su vojnici i starješine s fronta dolazili, a mogao ga je obavijestiti i neko telefonom, budući da smo razgovore vodili otvoreno, a i poštu slabo kontrolisali”.

- „Premda sudija, Minić se nije služio pravnim argumentima: da je država kapitulirala, pa da smo mi izvršili nelegalni akt pobune. On je otvoreno kidisao na nas komuniste, da smo, radi svojih ciljeva, bačili narod u oganj i nesreće. - Đe ste bili dok vaša Rusija nije zaratila? - uzvikivao je, skačući sa stolice. - Vi ste za sve krivi: vi trebate da snosite odgovornost a ne nesrećni narod!”

- „Mene njegove optužbe nijesu zbunjivale, imao sam dobrih argumenata protivu njih: - Poznato je da su komunisti bili protiv saradnje s fašističkim silama i za odbranu zemlje. A kada su Njemačka i Italija napale našu zemlju, mi komunisti smo bili najodlučniji u otporu. Mi nastavljamo rat koji ne bi morao biti izgubljen da vlastodršci nijesu bili nesložni i demoralisani i da petokolonaši nijesu nesmetano djelovali! Mi komunisti se ne borimo za sebe, nego za sav narod, za naciju, za sve koji su za oslobođenje od okupatora. Mi ne pravimo pitanja od toga ko će biti u vlasti, pa i u komandama — jedino ako je dosljedan u borbi protiv okupatora i fašizma. A što se tiče Rusije — istina je da mi komunisti smatramo nju vođom i uzorom. Ali ona je danas i nada sviju koji se bore za nacionalnu slobodu kao što je bila i nada naših predaka... To je bio smisao Minićeve optužbe i moje odbrane”.

„Naša jetka pregonjenja nijesu trajala dugo — čitav sastanak nešto više od sata” - priśećao se Đilas. - „Ali ta pregonjenja bi se brzo okončala da ja nijesam primijetio kolebanja uglednika na moju stranu”.

- „To je najupadljivije bilo kod Selića i na moje ugodno iznenađenje kod prota Simonovića. Selić se, očito, lako oduševljavao i ja sam u svome izlaganju naglašavao, smišljao, spontano, ‘njegove’ motive: tradicionalnu crnogorsku nepokornost, žrtvenu odanost domovini i slično. I on mi je uzvraćao: - Sveto ti je to što si rekao! Nema poštena čovjeka koji ti ne bi posulio!”

- „Proto je bi suzdržljiviji — na licu mu se opažalo intenzivno razmišljanje i biranje riječi. Ali i on se saglašavao. A za njima dvojicom i većina ostalih. S tim sam i ja postajao rječitiji i otvoreniji. I, najzad, prićerao Minića da se, uz cinično cerenje, na moja pitanja — Šta Vi hoćete? Šta predlažete? — izjasni: - Vi komunisti kažete da ste za narod treba da se predate Italijanima i primite na sebe odgovornost za ovo što ste vi i zakuvali!... To je mene nadahnulo da uskliknem u zanosu, mada sam znao da takvo nešto niti namjeravam, niti mogu da učinim: - A mi komunisti bismo bili kadri da to i učinimo kada bi narodu i njegovoj borbi to moglo koristiti! - Halal ti vjera! - takav ili sličan poklik se oteo Seliću, dok je Simonović izjavio da takvo nešto niko razborit i pošten ne može da traži”.

„Na tome se sastanak i završio, uz moju napomenu da mi činimo i da ćemo činiti da se narod zaštiti i da uludo ne strada” - piše Đilas.

- „Bilo je prijedloga, dakako i od moga odvažnoga i prijekoga brata Alekse, da Minića ubijemo dok nije otišao iz grada. To nije bilo teško izvesti. Ali ja sam taj prijedlog otklonio, jer bi to izazvalo negodovanje i jer sam želio da se izbjegnu takvi obračuni sve dok god protivnici ustanka ne upotrijebe oružje”.

„Ja se na Miniću zadržavam toliko opširno zbog toga što je on najizrazitiji, najotvoreniji primjer protivljenja borbi protivu okupatora — protivljenja prije nego je u Crnoj Gori došlo do građanskoga rata, odnosno formiranja četničke organizacije, u vrijeme kad komunisti nijesu bili nikog ubili, i kad su kraljevski oficiri, makar neki i bezvoljno, učestvovali s komunistima u istoj ustaničkoj vojsci” - zapisuje Đilas.

- „Čuo sam, već tada, da je Minić bio pristaša srpskoga fašiste Dimitrija Ljotića i član njegova pokreta Zbor. Ne tvrdim da je to tačno, mada mi izgleda vjerovatnim, kao i za majora Pavla Đurišića: u Jugoslaviji, pa i u Crnoj Gori, bilo je pristaša fašizma”.

- „Ali treba da ponešto ispričam o Seliću i Simonoviću i njihovim sudbinama. Poslije ulaska Italijana u Kolašin [5. avgusta 1941], Simonović i Selić su se sa komunistima povukli i sklonili u svoja bratstva. Proto Simonović je, nakon potiskivanja partizana iz Crne Gore, 1942. godine, odstupio s našim jedinicama u Bosnu i prošao s njima sva iskušenja i lišavanja. Dočekao i kraj rata, ali je uskoro — i inače slabog zdravlja — preminuo, priznat manje no je zaslužio, a više no je očekivao”-

- „Selića su, pak, četnici zarobili u Rovcima, sproveli u Kolašin i osudili na smrt. Nije imao druge krivice do što je agitovao za partizane i što su mu đeca bili komunisti. U stvari, četnici su bili ogorčeni na njega kao na čovjeka koji je svoje ime i prošlost priložio komunistima. Zbog toga su mu naumili da ga osramote: prije no su ga odveli na strijeljanje, objesili su mu o vrat čaktar — kao marvinčetu, i tako ga prošetali Kolašinom: taj čaktar Blagote Selića je zazvonio sramotno i u svijesti četnika, bar onih koji nijesu bili sasvim s pameću i tradicijom prekinuli”.

Ali Minić — provocirajući bratoubilačko krvoproliće — „već śutradan, oko podne, sa oko stotinu seljaka iz Rečina i okolnih sela, pośeo Bašanje brdo, koje dominira Kolašinom i ispod kojega se nalazi kasarna, u kojoj su bili zatvoreni oni italijanski oficiri, prebačeni iz Berana”.

- „Otole nam je uputio zahtjev: da mu predamo oficire, inače će otvoriti vatru na nas”…

(Nastavlja se)