Srpska zvjerstva nad Bulatovićima: Društvo naroda u Ženevi, dokumenti iz 1920. godine

Priredio: Vladimir Jovanović

Srbi su u proljeće 1920, primjenom brutalne sile, uključujući masovna bombardovanja artiljerijom, skršili opšti ustanak ROVČANA, koji su predvodili bratstvenici BULATOVIĆI i VLAHOVIĆI. Rovca su bila posljednji dio slobodne teritorije Kraljevine Crne Gore, godinu i po prkose srpskoj okupaciji.

Oficir IVAN BULATOVIĆ (1872-1943), jedan od vođa ustanika Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, između ostalih, uspio je s nekolicinom iz Rovaca da se probije iz srpskoga obruča i preko Albanije i Jadranskoga mora do jula 1920. dođe u Rim i podnese izvještaj crnogorskoj kraljevskoj vladi u emigraciji.

Neke činjenice o krvavim zbivanjima i okupacionome teroru u Rovcima, sa mjestom, opisima zločina i imenima nekih žrtava i imenima kolovođa na terenu srpskih krvnika, dostavljene su Društvu (Ligi) naroda u Ženevi, ondašnjim Ujedinjenim nacijama.

U Društvu naroda oformljen je dosije od 30. septembra 1920, djelovodni Br. 11/7167, sa naslovima fajlova (u prijevodu):

- Srpska zvjerstva u Crnoj Gori - Saopštenje majora Bakstona - Memorandum crnogorske službe za štampu u Rimu o okrutnim djelima koje su Srbi počinili nad članovima familije Bulatović.

Iz akata dosijea, vidi se da su s njim bili upoznati zvaničnici, uključujući na primjer Roberta Sesila (1864-1958), čuvenog britanskoga pravnika, jednog od ideologa i tvoraca Društva naroda. Međutim, u internoj komunikaciji Društva naroda, između ostaloga, birokratski „peru ruke” od odgovornosti za krvoprolića Srbije u Crnoj Gori, na sljedeći način:

„Bojim se da ne možemo ništa preduzeti u ovoj stvari, ne samo zato što dokument koji je izdao Press Bureau u Rimu ne traži od Društva da interveniše, no i zato što:

(1) Ugovor o jugoslovenskim manjinama, iako ratifikovan, nije registrirovan;

(2) Nije sasvim izvjesno da se Crnogorsko pitanje može ispravno nazvati pitanjem manjine. Prije se čini da uveliko zavisi o aranžmanima do kojih se treba doći kada bude vrijeme riješavanja čitavog Jadranskog problema, koji je političko pitanje. Mogu dodati da, kao posljedica pod 1. gore, jugoslovenski manjinski ugovor još nije stavljen pod jamstvom Društva naroda”.

Citiraću u prijevodu cjelokupan sadržaj memoanduma crnogorske kraljevske vlade, a takođe objaviti i faksimile izvornoga fajla…

 * * *

CRNOGORSKI PRESS BIRO. - (Rim, 19. septembra 1920)

STRAVIČNA SRPSKA ZVJERSTVA U CRNOJ GORI

 Saopštenje Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore:

Među brojnim zločinima, koje su Srbi počinili prema narodu Crne Gore, kako bi ga naćerali da prizna nasilnu aneksiju Crne Gore, najodvratniji je onaj počinjen prema familiji Bulatović. Ova velika familija živi u selu Rovci (okrug Kolašin).

Zločine nad ovom familijom počinile su srpske trupe (regrutovane u Makedoniji), a te su trupe imale na svome čelu ove srpske oficire:

- potpukovnik Dušan BESARABIĆ i major Borivoje ROKSANDIĆ, pod zapovjedništvom pukovnika Stojana POPOVIĆ, koji je jedan od onih koji su započeli svoje herojske podvige atentatom na kraljicu Dragu 1903. [Srbi-oficiri su te godine usred Beograda zaklali kralja Obrenovića i njegovu ženu, prim].

Opširni izvještaj o tim zločinima podnijeli su 26. jula 1920. Vladi Crne Gore major [komandir] IVAN BULATOVIĆ, poručnik BOŽO BULATOVIĆ i zemljoradnici M. i R. BULATOVIĆ, koji su nedavno stigli iz Crne Gore, a koji se zapravo nalaze u Gaeti (Italija) đe ima više od 100 svjedoka ovih zločina.

Između ostaloga, u ovom izvještaju navodimo sljedeće dijelove:

- Srpska vojska je nad našom familijom počinila sljedeće zločine:

1) Srpski vojnici silovali su oko 30 žena i mladih đevojaka, među njima je bila i žena STEVANA BULATOVIĆA, po imenu ITANA, koja ima 55 godina. Od početka Balkanskoga rata, ona je stalno imala tri sina u ratu, od kojih su jednog ubili Srbi, dok su dvojica od njih još uvijek na slobodi u planinama; ova jadna žena koja je pretrpjela nasilje, utopila se u rijeku Lim, ne mogavši živjeti pod takvom sramotom.

2) U Kolašinu su zatvorili 450 žena i đece i 47 muškaraca.

3) Oduzeli su 95 svinja, 3.600. ovaca, 446 grla goveda, dok su uništili nekoliko stotina košnica pčela.

4) Spalili su 45 naših kuća, ne računajući štale za stoku ili ljetne katune.

Trenutno ćemo izostaviti imena žena i đece koji su ubijeni u kućama tokom bombardovanja, i nabrajati ih, zatim sve slučajeve mučenja i bičevanja, ali ćemo razotkriti neke od zločina koji će svakoga sigurno uvjeriti da su srpske vođe i njihova „junačka” vojska trebali živjeti u najgorim vremenima inkvizicije, ali, nikako u 20. vijeku.

1) PERO B. BULATOVIĆ i RADIVOJE R. BULATOVITĆ predali su se Srbima, koji su im dali časnu riječ da im neće učiniti ništa nažao. U međuvremenu, čim su ih se Srbi dočepali, počeli su ih mučiti s namjerom da ih primoraju da daju podatke o kretnjama ustanika. - U 24 sata vješali su ih za stablo s rukama iza njih, četiri puta. Željeznom šipkom su im polomili ruke i noge, pa im živim sa tijela kožu skidali.

2) MATIJA BULATOVIĆ je do te mjere pretučen puškama da je ostavljen da umre, ovaj jadnik je bio tako osakaćen. Razlog ovakvom postupanju bio je što nije znao mjesto đe su se ustanici sakrili.

3) Srbi su mučili žene PLANU Z. BULATOVIĆ i STANICU R. BULATOVIĆ, koje su imale oko 90 godina, stavljajući ih u vatru, kako bi ih naćerali da prokažu ustanike.

4) Iz istih razloga šibali su i mučili petero đece ŽIVKA P. BULATOVIĆA. Prijetili su ovoj jadnoj đeci upirući im noževe u vrat i zatvarajući ih.

5) RUŽICA, supruga poručnika u ostavci BOŽA BULATOVIĆA, bila je bičevana na konju kako bi je naćerali da kaže đe joj je muž bio. Kako je žena bila neupućena u to đe joj se nalazi muž, oni su joj iščupali jezik.

6) Međutim, zločinačka mašta podivljale srpske vojske dosegla je svoj vrhunac u mučenju žena, MANjE [supruge Radivoja Bulatovića, prim], supruge MIRA BULATOVIĆA [MILICE, prim], i PETRANE, supruge PURA BULATOVIĆA. - Srbi su tim nesrećnim ženama zavezali suknje oko nogu; tvoreći tako svojevrsnu vreću. Nakon što su to učinili, od vrha suknje svakoj su ženi stavili dvije mačke u suknju. Pošto su tako potpuno zatvorili mačke, vojnici su krenuli da tuku te životinje, izazivajući im na taj način žestoki bijes, tako da su kidale i grizle svoje jadne žrtve.

Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće te zločine, dok je najmanje stotina drugih svjedoka trenutno u Italiji.

Imamo još oko 40 naših rođaka u tim planinama, koji su spremni da umru i da žrtvuju cijelu svoju familiju, radije no ostati pod takvom krvavom i sramnom vladavinom, koja je bez presedana u istoriji svijeta.

Tri godine austrijskog zatočeništva bile su vrlo teške i ponižavajuće za Crnogorce, koji su navikli vazda biti slobodni. Ali to zarobljeništvo, u očima cjelokupnog stanovništva Crne Gore, vrlo je ugodan suvenir, u usporedbi s okrutnim jarmom koji im je nametnula Srbija, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u nedavni rat, a 1915. spasila joj vojsku, plemenito se žrtvujući!

Takvo ponašanje prema Crnoj Gori i njezinom narodu je sramota 20. stoljeća, sramota za civilizaciju, a sramota i za Savezničke vlade, posebno za one po čijem su nalogu i uz čije garancije Crnu Goru okupirale srpske trupe, i koje su nam, u isto vrijeme, dale najviše svečanih obećanja da će ustavna prava Crne Gore i sloboda naroda biti poštovani.

.

.

.

.