15 °

max 15 ° / min 9 °

Ponedjeljak

04.03.

15° / 9°

Utorak

05.03.

14° / 8°

Srijeda

06.03.

14° / 8°

Četvrtak

07.03.

9° / 8°

Petak

08.03.

12° / 7°

Subota

09.03.

11° / 7°

Nedjelja

10.03.

12° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Evo, da te oženim Crnogorkom! Veliki proces protiv komita (Kolašin, 1926-1927)

Istorija

Comments 0

Evo, da te oženim Crnogorkom! Veliki proces protiv komita (Kolašin, 1926-1927)

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

„Dr Novica Radović branio se da nije učinio nikakav zločin. Priznaje da je bio u Rovcima kod Đoka Bulatovića, uoči krvavog događaja, ubistava 7 i ranjavanja 8 žandarma. Tu je živio 9 mjeseci pošto mu je sopstvena kuća u Martinićima zapaljena. Kaže da je komandant puka [Dušan Besarabić, oficir iz Srbije, prim] poslao Rovčanima ultimatum: ILI DA PRIZNAJU ODLUKE SKUPŠTINE U PODGORICI ILI ĆE SE ON S NJIMA OBRAČUNATI”. 

„Na putu za Italiju čuo je dr Radović za sâm krvavi događaj u Rovcima, pošto mu je prijatelj poručio uoči tog dana da se skloni. Čuo je da su odmetnici zarobili i jednog oficira, koji je docnije i doveden k njemu”... 

Ovako o početku saslušanja optuženih pred Okružnim sudom u Kolašinu prije bezmalo stoljeća izvještava štampa u Srbiji. Od 25. decembra 1926. do 6. januara 1927. u Kolašinu održan je proces protiv grupe boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Kuriozitet je da se tada sudilo i jednoj ženi. Premda to nije bilo prvo suđenje grupama komita u Kolašinu, ova varoš ne pamti veće suđenje!

 

Od Božićnoga ustanka 1918. do proljeća 1920. pleme Rovačko je posljednja slobodna teritorija Kraljevine Crne Gore — poznata i kao ROVAČKA REPUBLIKA. Srbi su 1920, primjenom brutalne vojne sile, uključujući masovna bombardovanja artiljerijom, te angažovanjem domaćih plaćenika, žandarma i „omladinaca”, opkolili Rovčane i skršili njihov opšti ustanak, koji su predvodili bratstvenici BULATOVIĆI i VLAHOVIĆI. 

Ljubo Anđelić, Kolašinac, u svojoj knjizi „Grad na Tari” (Titograd, 1960, 152) śećao se da je rovačko stradanje korišćeno i u govorima ustaničke 1941, evociranjem da su „PALJENI rovački domovi i UBIJANI najbolji Rovčani, kad su profesionalni KRVNICI i SADISTI sramotili i śeme u odivi”. 

Neke činjenice o krvavim zbivanjima i okupacionome teroru u Rovcima, sa mjestom, opisima zločina protiv civila i imenima nekih žrtava, kao i imenima kolovođa na terenu (oficiri iz Srbije: potpukovnik D. Besarabić, major Borivoje Roksandić, pod zapovjedništvom pukovnika Stojana Popovića) — dostavljene su već s jesen 1920. Društvu (Ligi) naroda u Ženevi, ondašnjim Ujedinjenim nacijama. 

Za te i druge srpske zločine u Rovcima — niko nije pozvan na odgovornost. Međutim, režim je izveo pred Okružni sud u Kolašinu neke od ustanika koji su branili Rovca. 

U jednoj od akcija okupacionog režima Srbije da pokori ovo crnogorsko pleme u aprilu godine 1920-te — ubijena je i izranjavana gomila žandarma. Za to djelo režim godinama kasnije tereti 33 ustanika i jednu ženu. 

Još neke okolnosti, kao i sâm početak suđenja u Kolašinu, objavili smo u prošlome nastavku…

Sada se vraćamo u kolašinsku sudnicu, krajem 1926-te. 

Pred brojnom publikom, a velika masa naroda je u danima kad su održavani pretresi vazda okupljena i ispred zdanja suda, dr Novica Radović prvi daje iskaz u svoju odbranu: o tome što se desilo kada je u jednoj od akcija, od strane rovačkih boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, desetkovana jedinica žandarma, upućena da se iz sigurnosti žice, bunkera, topova i mitraljeza okupacionog garnizona Srbije u Kolašinu neopažena zavuče u Rovca; k tome, komandira te žandarmerijske jedinice su Rovčani živog uhvatili; ispostavilo se da je taj uhapšenik, kapetan II klase Milisav Tomić, bivši crnogorski oficir koji je pogazio vojničku zakletvu i postao plaćenik srpski. I samo to što je Crnogorac mu je u Rovcima spasilo glavu. 

„Dr Radović nastavlja: 

— U oficiru sam odmah poznao kapetana Tomića. On mi je bio školski drug. Bilo mu je negodno da ga pitam što je na stvari, ali mi je on sâm, bez mog pitanja, ispričao kako je tekao događaj. 

Što mu je rekao zarobljeni kapetan Tomić? 

„Dobio sam, naređenje” — pričao mi je kapetan Tomić — „da dođem sa 30 žandarma u poćeru za odmetincima. Sve su mi ljude pobili. Imao sam naređenje da pucam ako se usprotive. Oni mi pobiše sve ljude. Spasi me, ako možeš i daj mi da se vrnem [u Kolašin], bojim se ubiće i mene”. 

— Ja sam mu rekao da se ništa ne boji i da ću ga spasti — kazao je Radović. — Našao sam ljude, koji su ga otpratili. Uvjeren sam da samo meni može zahvaliti što je danas živ. Crnogorska vlada je poslala po mene naročitog vođu i ja sam isti dan, poslije ovih pogibija, pošao s drugovima u Italiju”. 

Oficiru Tomiću, dakle, dr Radović i Rovčani su glavu halali; docnije je Tomić sklonjen iz Crne Gore, na službu u BiH, penzionisan 1934, avanzovao u pukovnika. Prema dokumentim koje u knjizi „Rovca i Rovčani u istoriji i tradiciji” navodi autor Stevan Popović, rovački ustanici su — citram — „kapetana Tomića, vodili na grob oficira JOVANA BULATOVIĆA i sinova onih Bulatovića koji su poginuli prošle [1919.] godine, darovali su mu život” (Nikšić, 1997, 217). 

Na drugoj strani, arhivski izvori potvrđuju da se Novica Radović tada zaista prebačio u Italiju. U komandi crnogorske kraljevske vojske u Gaeti bio je zadužen za propagandu. Docnije je završio studije i prvi je Crnogorac koji je doktorirao matematiku (ondašnja srpska štampa, između ostalih netačnosti, pogrešno piše da je on doktorirao filozofiju ili pravo). 

Dr Radović je iz Kraljevine SHS dobio poziv za saslušanje dok je bio u Francuskoj (Nici). Pozivu se nije odazavo. No, povjerovao je u vjerodostojnost javne amnestije Karađorđevića, te je, bez pompe, doputovao krajem 1925. u Kraljevinu SHS. Imao je suprugu, uglednu građanku Pančeva, nastavnicu zanatske škole; i živio je u toj varoši s urednom prijavljenim prebivalištem. Međutim, sredinom 1926, policija ga je „pronašla”, hapsi ga. Shvata prevaru Karađorđevića: da, jeste amnestiran, ali, biva, za političku krivicu, ali će mu sada suditi za krivično djelo! 

O hapšenju Novice Radovića srpska štampa je pisala: da je iz „Pančeva doveden u Upravu grada Beograd”, da ga je „tražio kolašinski prvostepeni sud, pred kojim ima da odgovara za neke krivice koje je, kako se u raspisu veli, počinio kada se je još 1919. bio odmetnuo u šumu”. „Poslije neuspjeha odmetnika dr Radović pobjegao je u Italiju”, tvrde „zatim je prešao u Beč, dok se jednoga dana, nedavno, vratio u našu zemlju, u Pančevo”. Napominju da je „hapšenje dr Radovića izazvalo čitavu senzaciju u Pančevu, tamo je bio NEOBIČNO CIJENJEN zbog njegove supruge koja uživa veoma lijep ugled”.  

Iz pritvora u Kolašinu, iščekujući suđenje, Radović je pisao štampi u Beogradu, veli, jer su „izašle neke netačnosti o meni koje ovim demantujem”. Vjerovatno pripremajući svoju odbranu, on tu, između ostaloga, pokušava da se, biva, prikaže kao idealista Jugoslovenstva, ali kroz to, u mogućim granicama cenzure, provlači svoje gađenje tzv. podgoričkom skupštinom i njezinim „tekovinama”.

 

„Istina je, da sam uhapšen u Pančevu” — pisao je dr Radović — „ali me nije tu niko pronašao, tu živi moja familija; i ne kao odmetnika, koji je živio u šumi i počinio zločinstva, već kao najidealniji pobornik Jugoslovenstva i NAJOGORČENIJI PROTIVNIK TAKO ZVANE ‘Velike Narodne Skupštine’ u Podgorici od 13. novembra 1918. godine koja je dovela bila u pitanje najveći ideal svih Crnogoraca od kako postoji Crne Gore svojim radom, a to je oslobođenje i ujedinjenje, i čiji TRAGOVI SMRDE i dan danas I SMRĐEĆE NEČOJSTVOM i MERDERSTVOM [meurtre fran. — ubijanje, prim]”. 

„Sudu pak kolašinskom ostavljam da kaže o mojoj krivici, u čijem se pritvoru sada nalazim, a vjerujem da moje hapšenje i da današnji pritvor ne služi na čast Crnoj Gori pa ni državi SHS. Nijesam doktor prava, već doktor, prvi, matematike u Crnoj Gori i član međunarodne Akademije književnosti i znanosti i to prvi u Crnoj Gori”. 

„Netačno je”, piše dr Radović, „da sam ikad bio u Beču, već u Italiji i Francuskoj, odakle sam se posljednji put vratio u mjesecu decembru prošle [1925.] godine, đe sam išao da održim prijemnu beśedu akademika, i od povratka stalno bio u Beogradu i Pančevu; i znala se moja adresa, te nijesam mogao biti ‘pronađen’”, etc. 

U međuvremenu, dok je Novica Radović boravio u emigraciji, sud u Kolašinu je, između 1920. i 1926. dva puta oslobađao istu grupu ustanika Rovčana za isto krivično djelo; oba puta su oslobođeni uslijed nedostatka dokaza. Ali — za cijelo to vrijeme, jedan broj od ukupno 34 optuženih, bio je NEPREKIDNO PET GODINA U PRITVORU. 

Dakle, krajem 1926. i početkom 1927. godine SUDILO SE TREĆI PUT za ubistva 7 i ranjavanje 8 srpskih žandarma… 

Nastavljući svoj iskaz pred Okružnim sudom u Kolašinu, dr Radović je kazao: 

„U Nici sam dobio poziv državnoga tužioca. Taj poziv me je iznenadio, jer znam da nijesam učestvovao u tom napadu i uopšte nijesam ni znao da dolaze žandarmi. Ja sam za sve vrijeme napada bio u Rovcima”. 

Krivičnom gonjenju pridružio se od svih izranjavanih žandarma samo Radoš Pejović, narednik u penziji, koji je kao privatni tužilac za odštetu tražio pare. Dr Radović, međutim, tvrdi da je žandarm Pejović zapravo bio ustanički konfident. Sugeriše da je Pejović, po ranijem tajnom zdogovoru, i doveo patrolu žandarma — pravo u rovačku zaśedu; i da je neplanirano, u haosu boja koji je nastao, Pejović teško ranjen. 

Citiramo dopisnika srpske štampe: 

„Dr Radović zatim odbija tužbu privatnog tužioca Pejovića, za koju veli da je neozbiljna, pa produžava: 

— Pejović nas tuži kao svjedok i mi smo zbog njega trulili po hapsanama. Međutim, ja mislim da je on najkrivlji i da je on zarobio kapetana Tomića i pobio žandarme, a sada je požurio da nas prvi tuži! Uopšte, u tužbi nema ni jednog momenta koji bi mene ozbiljno teretio. Ja sam nosio oružje, ali ne da nekoga napadam, nego da se branim. Čak i kad su mi kuću zapalili, ja nijesam upotrijebio oružje. 

— U tužbi se kaže da ste izbjegavali da predstanete sudu? — pita predśednik [sudskoga vijeća Mihailo Jovanović, prim]. 

— Bio sam u Nici — odgovara dr Radović — pa nijesam mogao doći. A sudu nijesam mogao ni da predstanem, pošto protiv mene nije ni bilo osnova podozrenja. Gospodin išljednik nije prema meni vodio korektnu istragu. 

Državni tužilac [Milija Vujisić] konstatuje kontradikciju u Radovićevim iskazima: u zapisniku je ranije rekao da je na mjestu napada bio noću, a sada kaže da je bio po podne. Braća optuženog dr Radovića potvrđuju njegov iskaz, jer su vazda bili zajedno i nijesu se razdvajali”. 

Trećeg dana pretresa saslušavan je drugooptuženi: 

„BOŽO BULATOVIĆ, bivši crnogorski oficir, u svojoj odbrani iznosi kako je došlo do krvavoga sukoba. ROVČANI su odlučili da NE PRIZNAJU odluku podgoričke skupštine i oni su stvorili organizaciju u kojoj je bilo oko 300 članova. Zakleli su se na vjernost kralju Nikoli. 

— Radili smo — kaže — po instrukcijama Jovana Plamenca. Riješili smo da mirnim putem OČUVAMO NAŠU NEZAVISNOST, a NA ORUŽJE DA ODGOVORIMO ORUŽJEM; i čekali smo da velike sile riješe crnogorsko pitanje.

Bulatović se brani da nije učestvovao u sukobu sa žandarmima. Misli da je to djelo šumskih komita. Tvrdi da je rovačka organizacija imala ugovor sa komandirom žandarmerijske čete u Kolašinu [misli na Nikolu Đilasa, oca revolucionara i disidenta Milovana, prim] da ne smije više od 5 žandarma proći njihovim krajem. Sva njegova krivica je u tome što je pripadao toj organizaciji. Na mjesto sukoba došao je tek kad je sve bilo gotovo”.

Iskaz Boža Bulatović doveo je do prve i potonje polemike među optuženim tokom ovoga procesa. Njegova formulacija da su „šumski komiti” pobili i izranjavali žandarme, protumačena je od strane MIJA MIĆKOVIĆA, optuženog u istom procesu, rodom iz Nikšića, kao aluzija na neke od onih komita koji su se tada u Rovcima zatekli iz drugih krajeva Crne Gore; a njihov broj nije nezanemarljiv. 

Oficir Bulatović govori o „oko 300” ustanika Rovčana, no u aprilu 1920. u izvještaju Đeneraštabu Vojske Kraljevine SHS u Beogradu (Đ.O.Br. 8799) citira se depeša komandanta Zetske divizijske oblasti: - „Prema izvještajima komandanta Kolašinske posade i tamošnjeg okružnog načelnika u Rovcima ima, koje odmetnika, koje onih što su im prišli – 484. Tamo je prikupljeno i više odmetničkih vođa iz drugih krajeva, koji nijesu dosad pohvatani”. 

Kao najopasniju grupu „iz drugih krajeva”, koja se sklanja u Rovca i otuda ih napada, srpski izvori ukazuju na komite iz Župe Nikšićske čiji je četovođa oficir VASKO MAROJEVIĆ… 

Vraćamo se u Kolašin, na kraj 1926, u sudnicu, koja je, poslije iskaza oficira Boža Bulatovića proključala, evo zašto i kako: 

„Optuženi Mijo Mićković iz Nikšića, koji je za vrijeme saslušanja dr Radovića i Bulatovića śeđeo mirno, ustaje odjednom i uzrujan počinje da govori”, izvještava srpska štampa. „On je razumio da ova dvojica hoće da svu krivicu svale na ostale. 

— I, ja vidim na što ovo ode! Božo Bulatović i dr Radović dogovorili su se da svu krivicu sa sebe svale na nas, obične vojnike. Pet godina ćutao sam u tamnici za vašu ljubav, a vi sad hoćete da svalite sve na nas siromahe. 

Mićković iznosi zatim teške optužbe protiv Radovića i Bulatovića. Tvrdi da je Bulatović spremio napad na žandarme: 

— Ne mrdaj mi Božo! Ti si rasporedio vojsku da napadnu žandare! Ti si sa doktorom organizovao napad. Dosta sam vas šteđeo, neću više. 

Državni tužilac traži da se unese u zapisnik: da optuženi Mićković iznosi nove činjenice i da se one zabilježe. Predśednik suočava optužene Mićkovića i Bulatovića; i Mićković, uzbuđen, dobačuje Bulatoviću da je on izvršio pripreme za napad na žandarme; i da je uoči napada pričao da je poslao pismo Novici Radoviću i pozvao ga da dođe i da zajednički napadnu na žandarme, za koje se znalo da će doći. Mićković priča da je tek poslije borbe stigao na razbojište; i da je onđe našao Boža i doktora kako ispituju zarobljenog kapetana Milisava Tomića i žandarme. 

Božo Bulatović, uzbuđen, ustaje i dobačuje Mićkoviću da laže. Dolazi do galame, tako da je predśednik naredio žandarmima da odstrane iz dvorane Bulatovića, da ne bi spriječavao Mićkovića u govoru. Mićković, na pitanje predśednika da li je učestvovao u sukobu, odgovara da je stigao na bojište tek poslile bitke, jer je sakat i nije mogao trčati. Govor Mićkovićev silno je uzrujao braću Radoviće i Bulatoviće. Oni stalno protestuju, tvrdeći da Mićković laže”. 

Da razmotrimo… Ne ulazeći u to da li je Mijo Mićković ovo saopštio u trenutku slabosti nakon petogodišnjeg pritvora, ili stvarno iz nekog ličnog revolta — ili u tajnom dogovoru s režimskim pravosuđem (on je, na kraju, sudskom presudom bio u manjoj grupi oslobođenih) — činjenica je da je u osnovi rekao istinu. Prema arhivskim dokumentima, Rovčani su, preko jataka i doušnika iz žandarmerije u Kolašinu, vazda imali tačne podatke o namjerama i pokretima okupacionih trupa. Na taj način su uspješno pripremili i odbijali nekoliko srpskih napada na Rovca. 

Komandir IVAN BULATOVIĆ, jedan od vođa ustanka Rovčana — koji je preko Italije docnije emigrirao u SSSR, a u Drugom svjetskom ratu bio saradnik generala Krsta Popovića — referisao je još 1920. stogo pov. o tim događajima crnogorskoj kraljevskoj vladi. Njegov izvještaj se nastavlja na opis kako su rovački borci Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost u zimu 1919/1920. proveli na visokim planinskim katunima: 

„U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. I čim smo došli, udari na nas jedno odjeljenje žandarmerije od 50 ljudi sa jednim oficirom da nas TAJNO HVATA i UBIJA”. 

„VIDAK ŠĆEPANOVIĆ javio je grupama [ustanika] za njihov dolazak. I rasporedili smo se u tri grupe, na sela Gornja Rovca i Granicu. Potporučnik BOŽO BULATOVIĆ, sa svojom grupom, dočekao ih je i pobili su se tako da je protivnik momentalno poništen”. 

„U borbu su pohitale i ostale dvije grupe, kao i grupa sa Novicom Radovićem i Vaskom Marojevićem”, referiše Ivan Bulatović. „U borbi se istaknuo MIRO R. BULATOVIĆ. Komandir [žandarmerijske] jedinice bio je zarobljen. Trojica su se samo spasila bjekstvom. S naše strane nije bilo gubitaka. Ustanici su bili milostivi naspram svoje po krvi braće. Ranjene su odmah previli i, bez vojničkih znakova, razoružane uputili za Kolašin”… 

Evo nas opet u kolašinskoj sudnici. 

Tu su u nastavku procesa iskaze dali RADE VEKOV BULATOVIĆ i RADE RADIVOJEV BULATOVIĆ. Oba negiraju da su pobili žandarme, ali jasno priznaju da su, kako kažu, „pripadali rovačkoj organizaciji”. Uostalom, doslovno niko od svih drugih optuženih — ni pomenuti komita Mijo Mićković — ne samo da nije negirao da je bio ustanik, nego ni na suđenju se nije odrekao ispravnosti otpora okupaciji Srbije, da se „oružjem odgovori na oružje”. 

„Po tome predśednik proziva optuženu MARICU BULATOVIĆ”, javlja iz Kolašina dopisnik štampe u Srbiji. „Ona je optužena da je učestvovala u napadu; i da je pljačkala mrtve i ranjene žandarme. Ustajući, ona, nekako u povjerenju, kaže: 

— Ne ja, ne dao Bog i sveti Vasilije! Bože sačuvaj… 

Pejović, privatni tužilac, dobačuje: 

— Vidio sam ja tu staru ženu, kad je dotukla ranjenog žandarma Dragutina Stajića, riječima: EVO DA TE OŽENIM CRNOGORKOM! Nešto docnije, našli su tog žandarma mrtvog. 

Marica s izrazom čuđenja dobačuje: 

— Ništa to tvoje nije istina. Kako ja ovđe gospodo, sudu, govorila, tako mene Bog dao!...

 

(Nastavlja se)

 

 

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR