Mitrofan, godine 1916: Za Crnogorce najveća nesreća da izgube državnu nezavisnost

Priredio: Vladimir Jovanović

Petnaestak dana nakon sloma Kraljevine Crne Gore, kada su 25. januara 1916. pod masivnim naletom austrougarsko-njemačkih trupa i de iure potpisane odredbe o polaganju oružja, objavljen je u štampi intervju s poglavarom Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve. Taj intervju nepoznat je savremenim generacijama, a prema mojim uvidima i istoriografiji.

Mitrofan Ban, autokefalni mitropolit i arhiepiskop, razgovarao je 6. februara 1916. na Cetinju s izvještačem „Beogradskh novina”, glasila koje je izlazilo tokom austrougarske okupacije Kraljevine Srbije u Beogradu. Uz ovaj izvor, objaviću i cjelokupan Mitrofanov testament, uoči smrti napisan i ovjeren u Srbiji. Taj je testament svojevremeno objavio akademik dr Dušan J. Martinović, no ostao je nepoznat široj javnosti. A evo i zašto baš ta dva izvora…

Ako sadržaj intervjua za „Beogradske novine” s početka 1916, uostalom i sve ono što je decenijama, do tada, govorio i djelao u porđenju s onim što je govorio i djelao samo dvije i po godine docnije, kada je krajem 1918. Srbija okupirala Crnu Goru, razotkriva Mitrofanova krivokletstva — testament njegov je knjigovodstvo u doslovnom smislu proračunatog bogataša: ne samo da je imao enormni novac na štednim knjižicama u austrougarskim krunama, vrijednosne papire američke, austrougarske i srpske, dvije kuće na Cetinju, jednu s dućanima, razne dragocjenosti, stočni fond i poljoprivredno zemljište, nego je novac pozajmljivao širom Crne Gore NA KAMATU, nekretnine izdavao pod kiriju — a svu tu cjelokupnu imovinu, kamataška i druga potraživanja, protivno crkvenim kanonima i monaškome zavjetu, uopšte nije zavještao Crkvi!...

Rođen 1841. u Donjem Grblju, selu Glavti, Marko Ban, od oca Đura (Georgija) i majke Stane-Anastasije, đevojačko Bajković, zamonašen je kao Mitrofan i za sveštenika ruukopoložen u jurisdikciji Karlovačke crkve Austrijske carevine, no godine 1869, s kanonskim otpustom, prelazi u Crnogorsku pravoslavnu crkvu i tu ga postavljaju za igumana najprije Morače, potom Cetinjskog i Ostroškog manastira. U Rusiju za episkopsku hirotoniju knjaz Nikola ga je šalje u proljeće 1885, a u jesen iste godine on ga je uzdigao u čin mitropolita i postavio za poglavara Crkve.

Uzorno Mitrofanovo tri decenije dugo arhipastirstvo — a ukupno 47 godina službe u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, za šta je, uz sve moguće zaslužene počasti, dobijao platu iz crnogorskog državnog budžeta — krenuće 1916. stubokom s austrougarskom okupacijom, tokom koje je, djelajući protivno vladičanskim tradicijama Petrovića-Njegoša, postao kolaboracionista.

Umjesto da se povuče u strogo bogoslužbenu djelatnost, dočekao je javno, na primjer, general-pukovnika Hermana von Keveša, koji je komandovao osvajanjem i okupacijom Crne Gore!

Keveš je prethodno, s jeseni 1915. pod zapovjedništvom Avgusta von Makenzena predvodio 3. armiju kada je zauzeo Beograd i prodro duboko u Srbiju. Onomad su izlivene medalje njemu u čast, s natpisima: „Generaloberst von Keveš: Osvajač Srbije i Crne Gore 1914-1916”; ili: „General Herman von Keveš: Oluja od Lovćena (ERSTÜRMUNG DES LOWCEN): Kapitulacija Crne Gore, 13, januara 1916”.

Mitrofan je, bilježi se 20. februara 1916. na Cetinju, „u bogatoj vladičanskoj odeždi, OKIĆEN KOMTURSKIM KRSTOM REDA FRANJA JOSIFA, upravio vojskovođi Kevešu slijedeće riječi: — Preuzvišeni gospodine, visoki gospodine zapovjedniče! Kao duhovni pastir Crne Gore smatram za SVOJU PRIJATNU DUŽNOST, da Vašu Preuzvišenost prilikom prve pośete Crne Gore najiskrenije pozdravi”, etc.

No, Mitrofan držao je govorancije pod okupacijom i pojavljivao se javno u društvu austrougarskih zvaničnika i u nizu drugih (ne)prilika, dok su mu sunarodnici stenjali u internacijama, gladovali, izloženi smrtonosnim epidemijama, a neki izdisali na k. und k. vješalima. Vrhunac je Mitrofanova okružnica u kojoj osuđuje komitski pokret Crnogoraca, posebno jak u Vasojevićima od kada se u poznatome događaju 15. juna 1916, protiveći se prinudi okupacione internacije, odmetnuo u šumu general Radomir Vešović, kojom prilikom je ubijen jedan od austrougarskih sprovodnika.

Mitrofan je tada okupacionome guverneru izrazio „opšte žaljenje zbog mrskog događaja koji se desio”, a Crnogorce, kroz okružnicu parohijskom i monaškom sveštenstvu, otvoreno pozivao na mirenje s okupacijom.

„Gornji zločin doveo je naš narod u vrlo težak položaj”, mudrovao je Mitrofan, „a meni kao duhovnom pastiru dao povoda da se ovđe, preko časnog obojega reda sveštenstva, obratim mojoj duhovnoj pastvi —– dragome mi narodu crnogorskom —– očinski savjetujući ga, da strogo izbjegava sve što bi ga moglo izložiti šteti i patnji. Sudbina Crne Gore biće u svoje vrijeme riješena, i to vrijeme narod treba da mirno i strpljivo čeka. Da je brigadir Vešović ovo imao na umu, što je dužan bio po svome činu i položaju, ne bi onako izložio svoju rodbinu, pleme Vasojevićsko i cijelu Crnu Goru. Narod je naš iscrpljen i zamoren dugogodišnjim krvavim i teškim ratovanjem. Samo bezumnici i nesavjesni ljudi mogu ga sada uvoditi u nove patnje i stradanja. Takvim bezumnicima i smutljivcima, ako bi ih bilo, treba stati na put i onemogućiti njihove kobne namjere”.

„Stoga našemu časnome obojega reda sveštenstvu —– naređujem —– da narod u moje ime savjetuje”, nastavlja Mitrofan, „da strogo izbjegava sve ono što bi moglo da pomuti njegov miran život. Narodu je dužnost, da pobožno i mirno živi, te DA BUDE POKORAN VLASTIMA. Sveštenstvo ima narod upućivati da se svim silama posveti domaćemu radu i poslu, kako bi što bolje popravili svoje ekonomsko stanje. Osobito, pak, narod treba savjetovati da na svaki način izbjegava svako djelo i radnju, koja bi imala politički karakter i smjer”.

Kako tačno primjećuju Mile Kordić i Mijajlo Ašanin, „narod, pak, NIJE POSLUŠAO SVOGA DUHOVNOG PASTIRA, pa su šume bile sve punije onih koji nijesu mogli da žive u ropstvu” („Komitski pokret u Crnoj Gori 1916-1918”, Beograd, 1985, 163)…

I bilo je, razumije se, nemoguće zamisliti Mitrofanov ostanak na kormilu Crkve da je po svršetku Prvog svjetskog rata obnovljena Kraljevina Crna Gora. Sluteći kakva mu je perspektiva u tom slučaju, on je, krajem 1918, nastavio putem kolaboracije, sada sa Srbima. Njihovoj je okupacionoj upravi na Cetinju u špijunskom maniru dojavio tajnu pripreme Božićnoga ustanka — to je prikazano i u igranoj TV seriji Željka Sošića „Božićni ustanak” — i tako im dao vremena da dovlačeći pojačanja u artiljeriji, mitraljezima i trupama osujete oslobađanje prijestonice. A onda, 16. decembra 1918, iako bez saglasnosti većine članova Svetoga Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, protivno crkvenom i državnom ustavu, Mitrofan potpisao je nekanonski akt o „ujedinjenju” s Crkvom Kraljevine Srbije.

Štaviše, Mitrofan nadao se u konvulziji staračke ambicije da je dao dokaze svoga izdajstva za koje će ga Srbi nagraditi time da postane prvi patrijarh novoformirane „ujedinjene” Crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Postavili su ga 1919. da predśedava „opštom konferencijom svih srpskih episkopa” i „središnjim arhijerejskim saborom” za pripremu „crkvenoga ujedinjenja”. No Karađorđević, možda po onoj da je „jednom izdajnik, vazda izdajnik”, ima pouzdanika, dotadašnjeg poglavara Crkve Kraljevine Srbije mitropolita Dimitrija Pavlovića. I kad je postalo izvjesno da će Pavlovića postaviti za prvog patrijarha, Mitrofan Ban je 30. septembra 1920. na Cetinju umro.

I u samrtničkom ropcu, Mitrofan Ban, pred svjedocima, kajao se za grijehove u uništenju autokefalije Crnogorske pravoslavne crkve i naše Kraljevine. O tome ranije sam detaljnije pisao — vidi na linkovima ispod ovoga teksta…

Sada se vraćamo intervjuu koji je Mitrofan dao „Beogradskim novinama” početkom februara 1916, objavljen je u br. II-17, 2. Kada je razgovor vođen, tek je, dakle, sâmi početak austrougarske okupacije Crne Gore i Mitrofan još nije osramotio svoju ulogu duhovnoga poglavara pravoslavnih Crnogoraca. On tu koristi priliku i da se Austro-Ugarima preporuči osuđujući retrospektivno sile Antante s inače tačnom tvrdnjom o bijednoj ratnoj pomoći savezničkoj Crnoj Gori; te s osudom Italije, koja se Antanti, nakon podužeg premišljanja, pridružila u aprilu 1915, a kao geografski najbliža zemlja saveznica takođe nije iole efektivno pomogla ratne napore Crne Gore.

Prema međunarodnome pravu, koje je Austro-Ugarska poštovala, za razliku docnije od Srbije, suvereni status (nezavisnost) neke okupirane države, kakva je 1916-1918. bila Kraljevina Crna Gora (takođe i sâma Kraljevina Srbija), nije moguće mijenjati do zaključenja mirovnoga ugovora.

A Mitrofan, na početku okupacije 1916, tvrdi da su „Crnogorci hrabar narod i oni ne bi mogli NIKADA ODOBRITI IZDAJSTVO”; pa, za razliku od svega dvije i po godine kasnije — kad je novembra 1918. i telegramom podržao izdajstvo tzv. podgoričke skupštine, te preduzeo druge nečasne rabote — veli da bi za Crnogorce upravo GUBITAK VIŠEVIJEKOVNE NEZAVISNOSTI BILA NAJVEĆA NESREĆA. Pominje, dakle, baš ono što će se pod srpskom okupacijom ispostaviti kao njegova vjerolomna agenda!

Slijedi kompletan Mitrofanov intervju za „Beogradske novine”; a u sljedećem nastavku objavljujem mitropolitov testament…

* * *

MITROPOLIT MITROFAN O IZDAJSTVU ITALIJE. GOVOR S CRNOGORSKIM GLAVAREM CRKVE

- Cetinje, 6. februara.

Pośetio sam danas crnogorskog mitropolita Mitrofana u njegovom stanu, jednom dvije stotine godina starom manastiru [Cetinjski manastir, prvobitno sagrađen do 1485. godine, obnovljen je početkom 18. vijeka, prim].

Ljubazan stari gospodin, koji je i pored svojih sedamdeset i pet godina vrlo živahan i svjež, primio me je jako prijatno; a u njegovom licu — koje okružuje duga bijela brada i čiji se inteligentan izraz podiže kroz zlatne naočari, ogleda se dobrota i pitomost.

Vladika govori vrlo brzo i živo.

„Što se sada dogodilo”, reče mi on, „nije za nas nikakvo iznenađenje. Znali smo, da će ovo doći, još kad smo počeli rat. Budite uvjereni, da nijedan ozbiljan čovjek nije želio ovaj rat. Ali što smo mogli činiti?

Znali smo, da mi, zemlja sa jedva tri stotine hiljada stanovnika, ne možemo ratovati sa moćnom Austro-Ugarskom; pored toga, Austro-Ugarska, naročito njezin uzvišeni, mudri monarh, uvijek je bio nama vrlo dobar, a osobito naš Kralj uživa naklonost cara i kralja Franje Josipa.

S druge strane mi bismo bili, da nijesmo stupili u rat, VJEČITI IZDAJNICI SRPSKE MISLI. Mi smo bili u vrlo teškom položaju, ali smo najposlije morali izabrati baš ono, što nam je STVORILO DANAŠNJU NESREĆU.

Ja se ipak nadam, da će se sve na dobro okrenuti, i da će CRNA GORA ODRŽATI SVOJU SAMOSTALNOST. Što se tiče toga, ja se uzdam mnogo u velikodušnost i milost moćne suśedne monarhije i njezinog vladara. 

Vi znate, da su CRNOGORCI ponosit narod i da su pet stotina godina UŽIVALI SVOJU DRŽAVNU NEZAVISNOST; ne postoji za njih VEĆA NESREĆA, nego DA ISTU IZGUBE.

Kad je poslije zauzeća Lovćena Cetinje evakuisano, smatrao sam za svoju dužnost, kao duševni vođa našega naroda, da ostanem ovđe i da ga utješim. Znao sam, da se od četa tako moćne kulturne države nemamo što plašiti. Pri ulazu vaših četa ja sam pozdravio njihovoga komandanta, jednog potpukovnika, i molio ga za zaštitu i milost prema narodu. Mi se ne možemo potužiti na držanje austro-ugarskih trupa, jer je savršeno bez prigovora”.

Pitao sam glavara Crkve, kako se u zemlji misli o silama Antante, i on mi je odgovorio:

„Prirodno je, da se o silama Antante ne govori dobro, jer su mnogo obećavale, ali ništa nijesu ispunile; one nam nijesu poslale ni oružja, niti municije i nijesu nama pomogle u trenutku opasnosti, šta više, ostavile su nas i bez namirnica. Ali je najveće ogorčenje protiv Italije, kojoj je bilo najlakše, da nama pomogne, bar da nam pošalje hrane. A ona ništa nije učinila.

Uostalom, svaki Crnogorac ima samo preziranje za ltaliju. Crnogorci su hrabar narod i oni ne bi mogli nikada odobriti izdajstvo, koje je Italija učinila prema svome mnogogodišnjem savezniku Austro-Ugarskoj. To je najstidnije izdajstvo, koje poznaje povijest, i ja vas mogu uvjeriti, da svaki Crnogorac, kad bude pozvan, sa radošću i oduševljenjem latiće se oružja protiv Italije”.

Mitropolit je bio jako uzbuđen, kad je izgovorio ove riječi.

KRV NEVINIH ŽRTAVA NEĆE OSTAVITI NI OVOGA NI ONOGA SVIJETA IZDAJNIKE (2)

(Nastavlja se)