Priredio: V.J.
„Skupivši se na uobičajenim zbornim mjestima, muškarci — stari i mladi, svrstavali se po bratstvima, po selima i plemenima, a potom zapućivali protiv italijanskih garnizona u gradićima. To su bile slabo organizovane, ali oduševljene gomile, koje su komunisti — partijski komiteti i partijske ćelije, odnosno već postojeći vojni komiteti pri partijskim komitetima — predvodili ili preuzimali vođstvo nad njima. Nijesu se svi predstavnici drugih partija i poneki oficir slagali s vođstvom komunista. Ali niko nije bio dovoljno jak čak ni da osporava to vođstvo u borbi protivu okupatora”.
Crnogorski ogranak Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), zabranjene dvije decenije ranije u državi Karađorđevića, iz podzemlja izronio na istorijsku pozornicu 1941. na početku okupacije sila Osovina — sa mladom generacijom odvažnih, pripremivši i izvodeći Trinaestojulski ustanak.
„Komunisti su bili ne samo jedino organizovana, nego i nova, nekompromitovana snaga” - priśećao se važan akter ovih događaja Milovan Đilas, a „njihova dugogodišnja propaganda o truleži vladajućih partija i slojeva bila se potvrdila u nedavnom ratu — u toj vojnoj paradi Njemačke i njezinih saveznika”.
- „Povezanost sa SSSR mogla je da im smeta i svakako im je smetala u seljaštvu i srednjoj klasi. Ali ta povezanost je sada, poslije najezde [Njemačke na SSSR, 22. juna 1941, prim], postala njihova prednost — druge sile do Rusije nije bilo na vidiku. Svi su se śećali podrške Rusije u prošlosti, zaboravljajući njezine sebičnosti i nevjerstva kao velike sile: pamćenje naroda ne umire, nego se budi ili uspavljuje prema životnim situacijama”.
„Trinaestojulska” zbivanja opisuje Đilas u ratnim memoarima, koji su prvotno štampani 1977. na engleskome u Njujorku pod naslovom „Wartime” — prethodna dva nastavka dostupni na gornjem linku.
„Tih dana su se i crnogorski separatisti, poznatiji pod nazivom ‘zelenaši’, spremali da na Cetinju održe skupštinu proglašenja crnogorske ‘nezavisnosti’” - nastavlja Đilas. - „Taj čin je trebalo da se obavi na Petrovdan, 12. jula. Na taj dan su se sastajale narodne skupštine u doba crnogorskih vladika i knjaževa: crnogorska ‘nezavisnost’ pod okriljem fašističke Italije trebala se sakriti iza odore slavne i mitske tradicije”.
Prema Đilasu, „sve dok su se u staroj Jugoslaviji izdavali za federaliste, crnogorski separatisti su zadržavali znatan uticaj u nekim krajevima i nekim sredinama. Ali okupacija je smanjila njihov upliv, premda su dobili vlast od Italijana”.
Dodaje, „oni su tako loše stajali da nijesu imali svojih ljudi ni za sve predśednike opština, a kamoli za policajce, nego su zadržali stare” — što nije najtačnije. Jer, pravo zboreći, Italijani su uveli okupacioni režim na čijem je čelu civilni komesar Macolini, delegiran iz Rima od strane Ministarstva vanjskih poslova, a koji je, shodno odredbama međunarodnoga prava, uglavnom po opštinama zadržao nomenklature od prije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije.
Uopšte, kada se udaljava od neposrednih saznanja, od onoga što je lično vidio i čuo, Đilas je manje pouzdan ili sasvim nepouzdan. Konfabulacije, i ciljane i neciljane, jedva da je moguće izbjeći u memoaristici. Kod Đilasa to je, istina, na marginama, ali svakako u vezi s njegovim konvertitstvom. U poznoj dobi, oko svoje 50. godine, kao interiorizovani Beograđanin i građanin tadašnje Narodne Republike Srbije, izložen nepravednim sudskim progonima zbog kritičkih spisa i izjava inostranim medijima, a bez ikakve podrške iz rodne Crne Gore i dojučerašnjih brojnih mu prijatelja i ratnih drugova Crnogoraca, sebe je proglasio Srbinom — svakako da bi olakšao sebi u anticrnogorskom beogradskom „građanskom” miljeu s kojim se sprijateljio nakon što je prekinuo sa „drugovima”, ali i umanjio napade glasila srpske emigracije koja mu je prilijepila slaboumnu etiketu „oca crnogorske nacije”.
Te se, do kraja života, Đilas zlopatio pišući srpskom ekavicom — a govorio crnogorskim jezikom! Decenijama ranije njegov otac, Nikola, crnogorski oficir, intimni „zelenaš”, kako priznaje i njegov sin Milovan, iz oportunosti konvertovao u plaćenog žandara srpske okupacije — traume i strahovi od osvete komita, ili njihovih sljedbenika i rođaka, iskorijeniće familiju iz Crne Gore, iz Podbišća kod Mojkovca, odakle su rasprodajući imanje svi Đilasi prije 1941. iselili za Srbiju.
Milovan Đilas — koji je „Wartime” pisao između 1972. i 1974. — fakat da je ustanička „trinaestojulska” puška grunula u opjevanom Čevu (tada razoružana i italijanska posada), konfabulira sljedećom tvrdnjom: „Prva je s napadima na okupatorske postaje otpočela stara Crna Gora, u kojoj su nastale, nerazlučne, crnogorska samostalnost i srpska ideja”.
Contradictio in adjecto! Jer se „crnogorska samostalnost i srpska ideja” isključuju, štoviše smrtno potiru — dokaz tome je i Đilasu savremena država Karađorđevića (protiv koje se borio, zbog toga batinan i robijao), a koja je pogazila i cjelokupne treadicije Petrovića-Njegoša i sve prije njih. O „nerazlučninama” Đilasovim — pomena nema ni u jednome ondašnjih KPJ ili drugih dokumenata: provjerljivo ni u onima koje je u svojstvu prvoga čovjeku ustanka on pisao, ili potpisao.
Velimo, dakle, kako je Đilas, logično, pouzdaniji o onome čemu je svjedok, pa i onda kada, makar opet u nespecifikovanoj množini, tvrdi da su se „sa zloćom, pomalo dječijom, naslađivali razočaranjem ‘zelenaša’ u Crnogorce, a Italijana u ‘zelenaše’” — pridodaje, sada i provjerljiv podatak, da su „neke njihove uglednije pristaše (‘zelenaša’) odmah odbile svaku saradnju s Italijanima i još čvršće se zbližili s komunistima”.
- „A sličan proces se događao i s pristalicama ujedinjenja sa Srbijom, tzv. ‘bjelašima’: oni su se, tih dana, ili pasivizirali ili približili komunistima kao najjačoj protivokupatorskoj grupi; svi podaci, sve raspre su ukazivale na to da ne samo što nije trebalo da se plašimo pristaša ujedinjenja, nego smo mogli i da očekujemo naklonost mnogih”.
U stvarnosti, „bjelaši” i nesalavnim rasapom Kraljevine Jugoslavije bili zanemoćali. Otuda, KPJ, a Đilas jeste njezin kvalifikovani predstavnik, sve do početka 1942. i pojave četništva koje nikakve šanse da se održi ne bi imalo bez potpore od italijanske okupacije, docnije i njemačke — „zelenaše” targetira za svoje glavne domaće neprijatelje u Crnoj Gori; da je tome tako, svjedoči i to što još u maju 1941, dok nije bilo pomena o četnicima, jedan od zaključaka savjetovanja Tita i saradnika, objavljen u „Proleteru” (ilegalni organ CK KPJ, br. 3-4-5) — glasi:
„Zadaća crnogorskih komunista je… da vode borbu protiv pokušaja uspostavljanja nekakve dinastije slobodoljubivom crnogorskom narodu, da vode borbu protiv federalista kao agenata italijanskih imperijalista”.
Ukoliko su neki italijanski krugovi (Ministarstvo vanjskih poslova) inicijalno računali sa „Slobodnom i nezavisnom Kraljevinom Crnom Gorom”, saborski proglašenom 12. jula 1941. — a čije je postojanje, te nacrt ustava, zvanični Rim tek trebalo da odobri, što se nikada nije desilo — Duče joj je urušio vjerodostojnost prethodnim pripajanjem crnogorskih graničnih područja tzv. Velikoj Albaniji, odnosno direktnom aneksijom Boke Kotorske od strane Italije. Takvo rasparčavanje izazvaće ogorčenje i raskol u Crnogorskoj federalističkoj stranci, jer će samo dio partijskoga vođstva podržati Petrovdanski sabor, sa iluzornom parolom: „Neka je (zasad) mala kâ na dno kapice, ali da bude nezavisna”, etc.
Procjenjujući stanje pod italijanskom okupacijom, Đilas veli da su „liše opštinskih uprava i starih jugoslovenskih žandarmerijskih stanica, postojale i italijanske vojne postaje; ali crnogorski organi su bili neaktivni, a italijanski izolovani u narodu koji ih je potcijenjivao i od njih zazirao; vlasti su postojale, ali nijesu funkcionisale”. Tvrdi i kako „otvorenih pristaša Italije bilo malo, špijuna još manje, ali — bilo je i jednih i drugih”.
Međutim, izvještaji sa terena, uoči ustanka — da je civilni komesar Macolini obilazeći veći broj crnogorskih opština (Bar, Budva, Podgorica, Danilovgrad, Nikšić, Šavnik, Žabljak, Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Andrijevica, Kolašin) naišao na masovan prijem — nijesu prećerivanja, na primjer:
- „pošavši za Berane, slazi u vesele doline Lima; nepredviđeni zastanak morao je biti usput jer je narod seocki bio doznao da će Visoki Komesar proći; seocki pretsjednici opština dočekali su ga pozdravljajući u njemu pretstavnika prijateljske Italije kojoj je narod oduševljeno klicao”, a „prelazeći kroz karakteristične prevoje došlo se u Beranama, varoš koja se nalazi na zelenoj zaravni; na ulazu u varoš, Visoki Komesar je dočekan sa vojničkim počastima zatim pozdravljen od prestavnika vlasti i od pretsjednika opština”;
- „na ulazu u Plevlje, Visoki Komesar primio je prvi pozdrav od jedne grupe crnogorskih konjanika u živopisnim nacionalnim nošnjama sa zastavama crnogorskim i italijanskim koji su ga opkolili i ispratili do varoši gdje je dočekan od prestavnika vlasti; prolazeći ulicama mnoštvo naroda pozdravljalo je Visokog Komesara odajući oduševljenog izraza zahvalnosti Italiji i sa gromkim poklicima: Živio! - Caru Imperatoru i Dućeu”, etc.
Dodajemo, istini za ljubav, fakte: - Italijani u to vrijeme nijesu aktivno gonili crnogorske komuniste, što je bila senzacionalna novina u odnosu na prethodni jugoslovenski režim; - iz Crne Gore do 13. jula 1941. dislocirane su krupnije jedinice italijanske armije; - crnogorska predustaničko potcjenjivanje Italijana, loša procjena o slabašnoj vojnoj snazi njihovoj, stvarala se i kroz razbačane stanice sa malim brojem paravojnih karabinjera (žandara), obično samo u većim selima, pa ni u njima ih obavezno nije ni bilo (oko 80 odsto crnogorskoga naroda je tada živjelo van gradova).
Važna okolnost je i to da su se Italijani u slučaju Crnogoraca nakon tzv. aprilskoga rata odrekli primjene međunarodnoga prava: po kapitulaciji — nota bene, potpisali je u Beogradu Srbi, opunomoćeni predstavnici Kraljevine Jugoslavije — propalu vojsku sa teritorije Crne Gore, uključujući više od 1.000 zarobljenih u toku borbi, kao i stotine oficira, nijesu odveli u internaciju; niti su ikakvu ozbiljniju akciju demilitarizacije Crne Gore preduzeli: a tajna nije bila da je stanovništvo razgrabilo arsenale u danima kapitulacije, etc.
Potvrđuje i Milovan Đilas, kako, sve do ustanka, „italijanske vojne vlasti nijesu vršile nasilja, nijesu hapsile, nijesu internirale, nijesu dirale imovinu; već je pristizala i roba iz Italije — izgledalo je da bi Crna Gora mogla zaživjeti s manje oskudice no dotada”.
Sve u svemu, „povoda za napad i bunu bilo je jedino u razjarenoj samosvijesti” - piše Milovan Đilas. U predustaničkim danima, tvrdi, sljedeće su mu brige:
- „Što će biti s narodom — u kakvu će on nesreću upasti i kako će se u njoj ponijeti kada Italija, s još moćnom i moderno opremljenom vojskom, počne da pali, internira i ubija? Što će činiti struje koje smatraju da ‘još nije vrijeme’, što muslimani, pritajeno ogorčeni zbog izgubljenog carstva i gospostva? Kako će se držati suśedni Albanci, koji su već izgonili Crnogorce s teritorija koje su italijanski pokrovitelji pribavili ‘Velikoj Albaniji’? Da li će, najzad, svijest komunista, većinom seljaka, biti upornija od čelične tuče, od mučenja i pogibija?”
- „Tek u ratu i kroz rat ljudi i narodi postaju svojim svijetovima, svijetovima za sebe. To potvrđivanje, to samoostvarivanje sebe i svoga naroda zbilo 13. jula 1941. godine. Kao da je prošlost jedva dočekala da uskrsne u zanosu i žrtvovanju živih”.
A kako je to u praksi izgledalo?
- „Dogodilo se da je narod preplavio naša vođstva i premašio naša predviđanja, a kamoli naše poduhvate. Vođstvo se našlo u dilemi — imali smo Titov stav da treba započeti s manjim akcijama i tome stavu smo prilagodili pripreme, a narod je listom ustao na oružje. Bilo je i drugih dilema: pokret naroda nije buknuo svuda istovremeno, a informacije su kasnile po dva do tri dana. Povrh svega, bili smo svjesni da ta nedovoljno organizovana, slabo opremljena i sasvim neiskusna vojska neće odoljeti ofanzivi moderne vojske, makar to bila i italijanska”.
- „Zato smo zauzeli stav i to pretežno na moju inicijativu da se pokret stiša i svede u gerilske okvire, a narodu objasni da se ne radi o opštem ustanku i da za njega sve još nije ni spremno. To smo saopštili i Piperima, iskupljenim pod oružjem, već spremnim da se svrstaju u vojne jedinice. Bili smo primili izvještaj iz kolašinskoga kraja o pokretu naroda i već uputili [Savu] Brkoviću direktivu da postupi u skladu s našim stavom. Takva direktiva je upućena i [Krstu] Popivodi u nikšićki i [Radoju] Dakiću u cetinjski kraj”.
- „Bilo je ljutnji, očaja, čak i suza. I to ne, još ne, zbog toga što će italijanske odmazde zbog akcija komunista pogoditi sve, nego zbog toga što smo započeli posao koji nije samo naš, nego svenarodni, pa se svak ośećao dužnim da u njemu i učestvuje”.
- „Śećam se, naročito, držanja Todora Milutinovića, brkajlije povisokog, okoštog i smeđeg nasuprot njegovom bratu Ivanu, koji je bio bjelokož i crnokos. On je bio ugledan, možda najugledniji seljak u plemenu, uz to razborit i razgovoran malo i na seljački mudrijaški način. Svog brata Ivana, za kojeg je slutio da je visoki partijski funkcioner, volio je i sa očinskom brižnošću. Komuniste je podupirao u svim aktivnostima: tako je bio i jedan od predvodnika pohoda na Cetinje 1936. godine, koji se završio krvoprolićem na Belvederu. Bio sam se već zbližio s njim, utoliko prije što je prema meni ispoljavao pažljivost starijeg rođaka, ako ne i strica. - Kojeg ste đavola to započinjali - razvikao se on - ako nećete da je i narod s vama? A nije ovo kao kad svoje zabranjene knjižice proturate, no ljudske glave padaju i narod na ognju gori! Nemojte rasturati vojsku kad se skupila, no da se zdogovorimo i vidimo što ćemo kad ste to krvavo kolo poveli!”
- „Ali mi smo ostajali pri svome, mada su i mnogi članovi partije kroz zube negodovali. Iznosili smo razumne argumente, bezbroj razumnih argumenata, kao vazda kad se zaustavlja novo i neočekivano. Ali naši argumenti su malo za koga prianjali. Štoviše, uzbuđenje je i nas plavilo takvom silinom da nas je spopadao gnjev, mada nijesmo znali ni na koga ni radi čega da ga ispoljimo. Bilo je popodne, sijenke stijena i drveća su se miješale s uzrujanom gomilom, kada se ona počela razilaziti. Ostali smo sami - vođe i svakojaki saradnici. Pogruženi, pokunjeni. Onda smo se ja i Blažo [Jovanović] izdvojili, u raspri, praćeni brižnim pogledima. I dok je padalo veče, ja sam se odlučio da primim odgovornost — da izmijenimo Titov stav i naše dotadašnje direktive i da prihvatimo narodni ustanak, makar on i ne bio valjano pripremljen”.
- „Da mi ne bi um prsnuo, da se ne bih sav iskidao, vikao sam: - Ne možemo se mi odvajati od naroda! Moramo dijeliti s njim sve! Ako je u zabludi – poučićemo ga i sami učiti! Ili mi nijesmo njegovi sinovi!... Izišli smo s tim novim stavom pred forum. Prihvatili su — još uvijek smeteni ili neoduševljeni. Jedino me Blažo i u toj izmjeni revnosno podupro. Odmah smo razaslali kurire i funkcionere na sve strane; a naši Piperi su se počeli okupljati već śutradan, iźutra — manje opijeni, ali i dalje složni i odvažni”.
Izvještava Đilas kako su „15. jula počele borbe oko Danilovgrada i napadnuta je postaja u našem suśedstvu — kod sela Bioče, na stavama Morače i Male Rijeke; u noći modroj i mlakoj i zagušenoj mirisima sprženih trava i smokava u sazrijevanju, osluškivali smo napregnuto: i kada su, najzad, prhnula jata plotuna — obamrli smo od strijepnje, očekujući prve vijesti, a pucnji pojedinačni i kratki rafali nijesu se stišavali sve do jutra”.
Đilas je, iz Pipera, „20. jula, iźutra, sa sobom poveo zarobljenog italijanskog podoficira koji je prilično govorio francuski, pa sam mu već u putu objasnio da ćemo ga uputiti u danilovgradski garnizon — da tamo prenese vojnicima i starješinama poruku da se predaju i da im objasni da sa zarobljenicima postupamo dobro; podoficir se, uostalom, u to mogao i lično uvjeriti: bio je zarobljen kod Bioča i zarobljenicima je jedino oduzeto oružje i ograničeno kretanje: bilo je čak zarobljenika koji su se zaposlili kod seljaka”.
- „Naspram Danilovgrada, na lijevoj obali Zete, sastao sam se s Boškom Đuričkovićem, koji je komandovao opsadom. Poznavao sam ga iz Beograda, iz partijskoga rada i studentskoga pokreta: odlikovao se nenametljivom samouvjerenošću i živahnom predanošću svakome poslu kojeg bi se poduhvatio. A sada, crnomanjast, vitak i u oficirskoj bluzi, dobio je i ratnički izgled. Uostalom, to je bio moj prvi, neposredni dodir s bitkom i budući da smo bili u dosegu povremene paljbe Italijana — on mi je skrenuo pažnju da se zaklonim iza stijene”.
Đuričković, postaće general, narodni heroj — svjedoči Đilas, „tu, na mapi i terenu, objasnio mi situaciju i svoje namjere: spremao je zauzimanje brdašca Bralenovice, koje je, ako se dobro śećam, bilo ključno u odbrani gradića”.
- „Odmah sam vidio da se u borbena djejstva razumije mnogo bolje od mene — bio je, uostalom, svršio školu rezervnih oficira. Boško je, očito, bio svjestan te svoje prednosti, no zbog toga nije bio neprilježan u izlaganju”.
- „Oko podne sam se vrnuo u Pipere, u Pokrajinski komitet. Protekla su dva-tri sata, a već stigao kurir iz Danilovgrada s izvještajem da se garnizon predao — prije no je i došlo do planiranog juriša. Zarobljeno preko 1.000 Italijana”.
„Kako zašto su se Italijani tako loše tukli?” — pita se Đilas i ovako tumači: „Oni su bili iznenađeni ustankom i vojnički i politički. Njihovi oficiri su bili spremni i hrabri. Italijanski vojnik nije znao zašto se tuče, niti je imao oduševljenja za rat. On je revno pucao iz utvrđenja. Ali čim bi naši borci prodrli u utvrđenje ili se izmiješali s njima — bačali su oružje”.
Sumirajući prve dane crnogorskoga ustanka, Đilas veli kako su „pale mnoge postaje i nekoliko gradića, zarobljeno je oko 3.000 Italijana i zaplojenjene značajne količine hrane i oružja”.
- „Gledajući unazad, čini mi se da nijesmo mogli postići bitno veće uspjehe u toliko kratkotrajnim pripremama i s tako neorganizovanom i neiskusnom vojskom: zanosi splašnjavaju pri prvom obimnijem krvavljenju, a iskušenjima odolijevaju i bitke dobijaju jedino dobro organizovani, razumno vođeni i iskusni ratnici. Povrh svega, neprijatelja nije bilo mogućno iznenaditi poslije prvih napada 13. jula: već 14. jula italijanska komanda je zavela policijski sat, a 15. jula su Musolinijeva vlada i italijanska vrhovna komanda izdale naredbu komandantu 9. armije Pircio Biroliju da uguši ustanak”.
Drugim riječima, okupator umjesto civilne u Crnu Goru zaveo vojnu upravu — razlika će biti drastična.
- „Italijanske trupe su dolazile iz Albanije, skupljale se u Podgorici i razvijale u tri pravca — ka Cetinju, Nikšiću i Kolašinu. Mi smo raspolagali obavještenjima o pojačanjima Italijana, a i sâmi s gorkom nemoći, durbinima posmatrali, sa Stijene Piperske, žućkastu prašinu koju su dizali kamioni nad ravnicom, na putu Skadar - Podgorica”.
„Ubrzo je italijanska kontraofanziva otkrila i labavost jedinstva ustanika i slabost ustaničke vojske. Ali i da su komunisti postali nova snaga, svijet za sebe, kadri da istrpe nečuvena, neslućena iskušenja, a time i da pobjede” - piše Đilas.
Još prilikom opsade Danilovgrada, priśeća se Đilas da mu se Boško Đuričković „žalio na demoralizatorstvo nekih oficira; dogovorili smo se da bude strpljiv ‘sa tim oficirima’, ali i odlučan u suzbijanju podrivačke djelatnosti”.
Nastavlja kako su se „oficiri bivše kraljevske vojske listom priključili ustanku, prihvatajući dužnosti koje su im određivali partijski komiteti, ne libeći se čak ni onih koje su bile niže od njihova ranga” — a „liše patriotskoga poriva u takvom njihovom držanju je, kanda, bilo i težnje za iskupljenjem zbog nedavnog sramotnog rata”.
„Ali” - nastavlja - „svakome, pogotovu nama komunistima, bilo je jasno da ustanička vojska nije i ne može biti obnova kraljevske vojske, pa da njezin novi, osobeni karakter mora biti utvrđen izgledom i unutarnjim odnosima. Vojne zastave su mogle biti jedino nacionalne, jugoslovenske i crnogorske, ali kraljevske oznake nijesu upotrebljavane, mada izričito nijesu zabranjene, nego je preko komiteta i vojnih komandi izbjegnuto njihovo isticanje. Bilo je, medutim, oficira koji su nosili epolete i kraljevske kokarde a da im to niko nije zabranjivao — makar što je bilo komunista koji su na to iskosa gledali”.
- „Trebalo je odabrati i nazive, kako najviše komande, tako i sâme vojske; i to je, prirodno, bilo povezano s karakterom ustanka i našim gledanjima i nastojanjima u njima. Bilo je različitih prijedloga čak i takvih da bi ta vojska trebalo da se zove ‘radničko-seljačka’. Ali ja sam bio čak i protivu izraza ‘narodna’, budući je taj termin u partijskome jeziku već značio prikriće komunističke aktivnosti, odnosno poistovjećivanje komunističkih težnji s narodnim. Tako je, na moj prijedlog, budući da su u ustanku učestvovali svi slojevi, usvojen naziv — ‘nacionalna vojska’”.
„Znali smo, razumije se, za zvanje političkih komesara u Crvenoj armiji” – priśeća se Đilas. - „Ja sam htio da i toj funkciji dam širi, a ne samo partijski karakter. Pogotovu sam želio izbjeći terminološko poistovjećivanje sa Sovjetskim Savezom: naša je vojska bila revolucionarna, ali u prvom redu nacionalno-revolucionarna. Tako je za funkciju političkog komesara usvojen termin ‘lice za vezu s narodom’”.
Precizira kako su 18. jula 1941. oformili „privremenu Vrhovnu komandu Nacionalno-oslobodilačkih trupa Crne Gore, Boke i Sandžaka”.
- „Komandu smo nazvali ‘privremenom’ ponajvećma zbog toga što smo smatrali da stalnu komandu ima pravo da postavi jedino neko izabrano, zakonodavno tijelo. Naziv ‘vrhovna’ usvojen je radi podvlačenja crnogorske ravnopravnosti s drugim jugoslovenskim narodnostima, a i zbog toga što još nije bila dograđena nova jugoslovenska vojna hijerarhija. Komandant sam faktički bio ja, mada se u tom zvanju nijesam potpisivao, nego ‘u ime’ Vrhovne komande. Blažo Jovanović je bio politički komesar, odnosno ‘lice za vezu s narodom’, a Arso Jovanović načelnik”.
S naše strane, napominjemo: ovakvo ustrojavanje i naziv crnogorske ustaničke vojske se desilo nezavisano od Tita i ostatka vrha KPJ, naravno nezavisno i od ustanaka u Srbiji i drugim krajevima Jugoslavije.
A crnogorski komunisti nastaviće tih ustaničkih dana sa autentičnom revoluciojom: u Andrijevici, potom i Beranama, ustrojiće potpuno nove organe opštinskih i sreskih vlastim, čime i formalno, neporvratno — poništenje tzv. podgoričke skupštine, ustava i zakona propale Jugoslavije Karađorđevića…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR