Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman
U crnogorsku je književnost ranih osamdesetih Milorad Popović zakoračio krupnim koracima. Već prve njegove zbirke poezije naišle su na lijepu recepciju i priskrbile mu književna priznanja. Kao jedan od najmlađih protagonista Književne opštine Cetinje, svojevrsnoga nukleusa crnogorskoga emancipatorskog pokreta, Popović se već na samim počecima susreo s represivnim mehanizmima sistema i otporima koje je svaka forma problematizacije kanonizovanih istina izazivala. Njegovo porodično nasljeđe, koliko i mentalni profil, nijesu mu dozvoljavali da se potčini zovu nacional-šovinističkih truba, prihvati liniju manjega otpora i priključi strojevom maršu ratnih huškača, pa je 1992. godine napuštio Crnu Goru, da narednih nekoliko godina provede u izgnanstvu iz zemlje u kojoj je u to vrijeme klerofašizam bio etablirana društvena vrijednost.
Popović se u Crnu Goru vratio taman u doba kad je sazrijevala nova politička doktrina otpora politici velikosrpstva i zaokreta ka zapadnoevropskim civilizacijskim vrijednostima. Obnovivši časopis ARS, koji će uskoro postati glavni promoter nove generacije crnogorskih pisaca i glasilo nesumnjive regionalne relevantnosti, preuzeo je i čelnu poziciju u Crnogorskome društvu nezavisnih književnika, da bi nedugo potom pokrenuo i izdavačku kuću Otvoreni kulturni forum. Pozne devedesete i prvu deceniju XXI vijeka nesebično je posvetio promovisanju drugih, no to je i vrijeme kad nastaju njegove esejske knjige kojima je u centru pažnje crnogorsko nacionalno pitanje. Drugu deceniju XXI vijeka obilježiće Popovićevi romani Karnera i Čovjek bez lica, djela koja su zavrijedila najznačajnija književna i društvena priznanja ne samo u zemlji već i u regionu.
Danas je Milorad Popović jedan od rijetkih crnogorskih intelektualaca koji ne ćuti ni pred najavama novoga buđenja ideologije krvi i tla, ali ni pred slabostima sistema koji se nije uspio otrgnuti izazovima tranzicijske neravnomjerne preraspodjele kapitala, partitokratije i monopolizma. Pišući o vremenu raspada Jugoslavije i buđenju klerofašizma kao trenutku koji je odredio Popovićeva intelektualna interesovanja, istoričar Boban Batrićević lucidno je primijetio: „Upravo taj put je isklesao Popovića kao autora, on je u njegovu podsvijest usadio ključne riječi o kojima u svojim tekstovima najčešće piše – Crna Gora kao centralna opsesija, a zatim njeni: (nepostojeća) strategija države, identitet, nacija, Njegoš, sloboda, istorija i budućnost.“
Pored književnoga djela izuzetnih umjetničkih dometa Popović je crnogorskoj kulturi osobito vrijedan kao rijedak intelektualac koji već gotovo četiri decenije piše o kontroverzama crnogorskoga identiteta. Ta je tema bila predmet nekoliko njegovih knjiga, od Malih naroda i nacionalizma (1997), preko Crnogorske nacije (1999) i Podijeljene nacije (2010), sve do Njegoša i crnogorske nacije (2011). Pregršt tekstova posvećenih tome pitanju, što eseja, što polemika ili intervjua, objavio je u brojnim regionalnim glasilima. Da je riječ o temi koja ga i dalje opsijeda, svjedoči i najnoviji njegov rukopis, knjiga Zbilje i prividi (OKF i Antena M, 2020). Emersonova misao „Ne idite onamo gdje bi vas put mogao odvesti, idite tamo gdje puta još nema, i ostavite iza sebe trag“, koja je našla svoje mjesto na prološkome mjestu u knjizi, najbolje ilustruje Popovićevu poziciju unutar temata o crnogorskome nacionalnom pitanju u crnogorskoj istoriografiji i publicistici.
Trebalo je da s istorijske pozornice nestane crnogorske države 1918. godine da bi se na javnoj sceni formulisalo crnogorsko nacionalno pitanje. Bilo da su o tome pisali emigranti, poput Nikole Petanovića ili Janka Brajovića, bilo da je bila predmet rasprave Komunističke partije i Kominterne, bilo da su o njoj pisali autori bliski međuratnome federalističkom pokretu, poput Savića Markovića Štedimlije, Sekule Drljevića ili Milivoja Matovića, sve do iza Drugoga svjetskoga rata crnogorsko nacionalno pitanje nije bilo predmet šire akademske rasprave. Đilasova „presuda“ crnogorskoj naciji, objavljena u partijskome glasilu Borba 1945. godine, svojom nezgrapnom kompromisnošću trebalo je da zadovolji i one koji su ispod crvene kabanice baštinili bijelu i one koji su naginjali zelenoj političkoj opciji u Crnoj Gori. Tek će nakon slabljenja centralizma u Jugoslaviji Rankovićevim padom biti otvoreno nacionalno pitanje u jugoslovenskim razmjerama, što će pokrenuti i burnu raspravu o (ne)postojanju crnogorske nacije i crnogorske kulture. Kad je u ondašnjem Titogradu 1968. godine organizovan simpozijum „Crnogorska kultura i putevi njenoga razvoja“, na kojem će u diskusiji istupiti Radoje Radojević s tezom da crnogorska nacija nije proistekla iz nekoga drugog etničkog korijena, kako je to naukovao Đilas, već da je riječ o samostalnome entitetu sa svim specifičnostima uključujući i vlastitu kulturu, crnogorsko nacionalno pitanje ušlo je u novu fazu, u kojoj će se kristalisati tri oštro suprotstavljena shvatanja.
Prvo od njih, široko rasprostranjeno zahvaljujući naučnoj potpori centara moći i obrazovnome sistemu, počiva na koncepciji Cvijić-Erdeljanovićeve škole koja tvrdi da je ukupno materijalno i duhovno nasljeđe Crnogoraca zapravo srpsko, a u tom svijetlu nijeka se i postojanje crnogorske nacije. Drugo shvatanje, u socijalizmu izdignuto na nivo doktrine a danas gotovo sasvim napušteno, temeljilo se na Đilasovu konceptu srpskoga etničkog porijekla i crnogorske nacionalne pripadnosti. Treći koncept po kojem je crnogorska nacija iznikla iz crnogorskoga etnikuma, formulisan još u međuratnim raspravama, od kraja 60-ih godina XX vijeka postaće osnov crnogorske kulturne i duhovne emancipacije. Tekstovi Radoja i Danila Radojevića, Vojislava P. Nikčevića, Sava Brkovića, Radoslava Rotkovića, Dragoja Živkovića, Špira Kulišića, Pavla Mijovića i drugih intelektualaca koji su promovisali specifičnosti crnogorskoga nacionalnog identiteta i kulture naišli su na osudu ondašnjih komesara i cenzora, no tokom 90-ih godina XX vijeka postaće temelj na kojem će izrasti politički i kulturni otpor asimilaciji, emaniran kroz djelovanje Liberalnoga saveza Crne Gore te novopokrenutih kulturnih i naučnih udruženja Crnogorskoga društva nezavisnih književnika, Crnogorskoga PEN centra i Matice crnogorske, a docnije i Dukljanske akademija nauka i umjetnosti te Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje. Usmjereni u prvome redu na demistifikaciju istorijskih zabluda skrojenih u okrilju hegemonijske, kolonijalne humanistike, radovi tih autora dali su nemjerljiv doprinos kritičkome prevrednovanju saznanja o crnogorskome identitetu utemeljivši modernu istorijsku, književnu, jezičku i kulturnu montenegristiku.
No, oficijelne naučne, obrazovne i kulturne ustanove ostale su do današnjega dana zatočnici uvezenih doktrina u tretmanu crnogorskoga pitanja, pa ni na Univerzitetu Crne Gore niti u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti nikad zapravo nije sistematski i sveobuhvatno došlo do preispitivanja uvriježenih, silnom kolonijalnom literaturom rasprostranjenih predstava o Crnoj Gori i Crnogorcima. Tek će početkom 2000-ih doći do izvjesnih pomaka u obrazovnome procesu, do izrade novih planova i programa, udžbenika koji konačno nastaju u Crnoj Gori, no inercija stare kolonijalne paradigme još uvijek se dobrano ośeća. K tome, generacija koja je udarila temelje moderne montenegristike i koju su uglavnom činili naučnici i kulturni radnici rođeni 20-ih i 30-ih godina XX vijeka, u domenu društvenih i humanističkih nauka nije imala neposredne nastavljače, pa je na tome planu nastao izvjestan generacijski jaz. Tek je formiranjem Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost 2010. godine ustanovljena institucija koja će na postavljenim temeljima nastaviti prevrednovanje i proučavanje crnogorskoga kulturno-istorijskoga nasljeđa.
U tome svijetlu pojava knjigā Milorada Popovića posvećenih nacionalnome pitanju djelovala je kao novi, u njegovoj generaciji inokosan, ali dragocjen glas. Popović je, naime, tome problemu pristupio uz izvjesne metodološke novine, lišivši ga striktno etničko-istorijskih dokazivanja, sagledavajući ga kao specifični socio-kulturni fenomen i smjestivši ga u širi kontekst nastanka evropskih nacija kao „zamišljenih zajednica“ samjeravajući crnogorsko iskustvo s iskustvima drugih, u prvome redu manjih evropskih nacija. Polazeći od teorijskih premisa Benedikta Andersona, Erika Hobsbauma i drugih predstavnika kulturološkoga pristupa proučavanju nacije, Popović je izgradio osoben pristup osvjetljavanju bitnih fenomena postanka i trajanja crnogorske nacije, ukazavši na njene brojne specifičnosti, ali i, u osnovi, poznati evropski model konstituisanja i opstojnosti malih nacija. Premda okrenut drugačijim teorijsko-metodološkim pretpostavkama, Popović odolijeva prepoznatljivom crnogorskom modelu prvačenja, toj tribalnoj potrebi da se samoproglasimo onima od kojih istorija počinje, pa uvijek s pijetetom govori o svojim prethodnicima i saborcima, koji su u drugačijim socio-istorijskim okolnostima temi crnogorske nacionalne posebnosti morali pristupati s defanzivnih pozicija dokazivanja vlastitoga postojanja. S Popovićevim uvidima moguće se saglasiti ili ne saglasiti, njegove opservacije tretirati kao više ili manje uspjele, no nipošto se ne može poreći njegova široka informisanost, razumijevanje procesa, pouzdana teorijska i komparativna saznanja, kao i sposobnost da pronikne u bit i lucidno objasni fenomene koji su nerijetko izmicali oku istraživača opterećenih bremenom cvijićevsko-erdeljanovićevskih predrasuda.
Knjiga Zbilje i previdi u tom je smislu direktni nastavak njegovih proučavanja izloženih u knjigama Mali narodi i nacionalizam, Crnogorska nacija, Podijeljena nacija i Njegoš i crnogorska nacija, no dok sve te knjige krasi distancirani esejistički pristup, novom je knjigom Popović napravio metodološki iskorak, ukrstivši svoje teorijske opservacije s empirijom, odnosno unijevši u svoj esejistički manir snažan pečat autobiografskoga iskustva. U 8 cjelina koje čine novu Popovićevu knjigu propituju se stare teme, iznova vrednuju stare premise, nude nova promišljanja i zaključci, no autor više nije distancirani opservator već i protagonista važnih društveno-istorijskih događaja s kraja XX i početka XXI vijeka. Iz te unutrašnje perspektive date su ne samo ocjene pojedinih događaja nego i briljantni socio-psihološki portreti brojnih protagonista savremenoga političkog i kulturnoga trenutka u Crnoj Gori. Čitaocu upućenijem u istorijska zbivanja u potonje 4 decenije u Crnoj Gori zasigurno neće promaći da svoju ulogu u pojedinim procesima, atipično za Crnogorce, Popović često i bezrazložno minorizuje (takav je, recimo, slučaj s opisom njegove uloge u promociji nove crnogorske književnosti krajem 90-ih), no taj mu manir obezbjeđuje poziciju skrupuloznoga autora te pripovjedača i opservatora neopterećena vlastitom pozicijom, usmjerena na pouzdanu ocjenu procesa i njihovih protagonista.
Popović propituje brojne fenomene, od onih sociološko-mentalitetskih, poput onih vezanih za žilavu opstojnost plemenskoga duha te neobični spoj inferiornosti i megalomanije, preko političkih, kao što je analiza ustavnoga patriotizma kao sofisticirane asimilacijske mantre ili ocjene uloge pojedinih crnogorskih političara i njihovih uticajnih savjetnika, pa sve do prodornoga uvida u indolentnost i mediokritetstvo najviše naučne ustanove u Crnoj Gori, CANU, i njenoga komemorativnoga predśednika. Predmet Popovićevih analiza su i crnogorski intelektualci, ali i medijski magnati, koji su iz 90-ih godina izašli kao „dobitnici tranzicije“. U cjelini sagledana Popovićeva knjiga zanimljiv je istorijsko-kulturni koliko i mentalitetsko-sociološki preśek crnogorskoga društva, osobito u potonje nekolike decenije. Dodajmo tome da je riječ o naslovu koji osvjetljava kompleksan problem kako to jedna društvena zajednica s izrazitim posebnostima – istorijskim, etničkim, kulturnim i jezičkim – do danas nije zaokružila sve atribute nacionalnoga samooblikovanja. Kako je to razvidno iz autorovih opservacija i analiza, tome procesu dominantno je kumovala nedoraslost političke elite, njena ideološka lutanja te posljedično – odsustvo institucija, nagrdna kadrovska politika, marginalizacija onih intelektualnih snaga koje su imale dovoljno znanja i snage da taj posao uspješno okončaju, nepovoljne društveno-istorijske okolnosti i sl. Autor se ne zaustavlja samo na prevrednovanju prošlog i ocjeni sadašnjega trenutka, već nudi nove ideje koje bi budućnost ovih prostora, makar kad je riječ o identitetskoj politici, mogle učiniti manje neizvjesnom.
U mnogo čemu naslanjajući se na ranije knjige iz kruga njegove istorijsko-sociološke publicistike o nacionalnome pitanju, nova knjiga Milorada Popovića donosi novi kvalitet, svojevrsni obrt sa spoljašnje na unutrašnju perspektivu, bogateći i njegov opus ali i savremenu crnogorsku literaturu autobiografskom naracijom koja će biti od nesumnjive vrijednosti budućim izučavaocima ne samo crnogorske književnosti već i društvenih tokova u potonje dvije decenije XX i prve dvije decenije XXI stoljeća.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR