U ovom intervjuu nema atrakcije, nema starleta, junaka rijalitija...

Žrtve smo duhovnog porobljavanja koje gutaju sve što im se servira, smatra Zoran Hamović, direktor izdavačke kuće Clio, a to objašnjava dominacijom populističke politike u kulturi.

Hamović, koji je 90-e osnovao jednu od najvažnijih kuća našeg regiona, u želji da doprinese razvoju kritičke akademske misli i sazrijevanju intelektualaca, za portal Antena M, iznosi svoje viđenje kulturne politike danas.

Clio je u život krenuo kršten sloganom da je za one koji misle svojom glavom i idu naprijed.

Pitali smo ga, uz ostalo, kroz kakve poteškoće prolazi kuća koja odbija da se povinuje tržišnim zahtjevima za dnevnicima blogerki i voditeljki, u vremenu kad je misliti svojom glavom luksuz rijetkih?

Hamović je u Podgorici na Zimskom salonu knjige predstavio naslov što ga je Clio uradio sa Fakultetom dramskih umjetnosti UCG i Univerzitetom umetnosti u Beogradu.

No, promociji djela "Početi iznova: Promena teatarskog sistema" profesora Dragana Klaića prisustvovalo je jedva petnaest osoba! Među njima bio je i ministar kulture Janko Ljumović, koga je to ponukalo na opasku kako svi treba da se zapitamo (ne)kulturnoj polici koju vodimo.

Hamović je dodao da bi knjižara bila puna da je doveo neku starletu ili blogerku. Bez njih, izgleda, sve je dosadno?! 

Kako ostati autentičan i zadržati visok kvalitet, a ostvariti neki profit? Jeste li pristajali na kompromise?

Kompromis je najgora mogućnost s kojom se čovjek može suočiti.

Nikada nisam bio u situaciji da pristajem na kompromis, ali moram biti samokritičan i kazati da taj tip rigidnosti ima svoju cijenu.

Ta čvrstina ljudima djeluje kao nadmenost i oholost i ostale osobine iz seta nedopustivih i iritira ih. Iritira ih jer ne razumiju. Kad razumiju, ne iritira ih jer se identifikuju.

Ako je neko dosljedan, on zaista u kompromitantnim vremenima, kakvo jeste danas, gdje se se ljudi lako prilagođavaju uslovima u kojima žive s velikim moralnim opravdanjem i osjećajem da ne čine nista ružno, živi teško.

Na primjer, za sve ove godine, najbolji i najmoćniji u svojoj profesiji bili su gosti ili saradnici Clio-a.

Ali tu moć nijesu stekli lažnim diplomama i paralelnim putevima, nego neprekidnim poboljšavanjem sebe.

Dakle, kontinuiranim radom - od djetinjstva do penzije težili su najboljem. To je beskompromisnost.

Clio je pokazao da može, ali je mnogo skupo.

Izdavaštvo je industrija koju mnogo toga udara. Ekonomske krize, politički prevrati, trivijalizacija medija… Kad je bilo najteže ostati dosljedan?

Mi nikad nismo živjeli u finim vremenima. Svi su trenuci bili teški. I za vrijeme Sloba Miloševića i poslije toga. Osim možda, ako se dobro sjećam mog djetinjstva, 60ih i 70ih kada se Jugoslavija otvarala prema svijetu.

Mi smo ga željeli i sad je taj svijet nažalost tu.

Tu je u svom najgorem pojavnom obliku, zato što nas porobljava i nemamo kritički kapacitet da ne prihvatimo sve što nam se servira.

To je i mene pratilo svih ovih godina. Htio sam da budem inovativan i osnovao sam izdavačku kuću da razvijem zajednicu onda kada se ona rušila.

Znam da to zvuči pretenciozno - kao, ti ćeš sad nešto da mijenjaš.

Ali te knjige su dale podsticaj akademskoj zajednici. Mi smo željeli knjige koje će mladim intelektualcima dati oslonac, da oni ne moraju u školi da čitaju.

Mene i užasava pomisao da je čitanje obaveza.

Nego se radujem istinski onima koji žele da nešto saznaju i od tog saznanja učine i svoj i život drugih boljim.

A danas čitamo samo ono sto nam se nameće...

Mi nijesmo svjesni kakve smo žrtve duhovnog porobljavanja, nego se radujemo kao mala djeca.

Kad čitamo gluposti, kad se neprekidno hranimo glupostima, hitovima koje čita cijeli svijet, to je zato što je neko tako rekao.

I mi kao papani to progutamo.

Hoću da kažem da kritička misao odvaja pojedinca od mase na taj način sto se izdiže i ne podnosi gluposti koje se serviraju, već može da oplemeni svoj život, bolje se organizuje i kaže – ja sam život proveo pametno, kad podvuče crtu.

Ima naravno i onih kojima to nije potrebno, koji će nastaviti život u populističkoj politici, čitati Smrdomer od lista i njemu slične i naješće se sit od toga.

Njemu će to biti divno jer on ne zna za bolje.

Dao Bog sad ima medijskog mulja, koliko hoćeš.

E pa, iako je teško, može se reći ja to neću i niko ne može da me natjera.

Hamović je u izlaganju na promociji izrazio i sumorno uvjerenje da mladi danas imaju strah da uđu u muzej na primjer, jer prosto ne znaju šta bi tamo našli ili se poistovjetili.

Isto tako, ranije ste izjavili da se danas kulturni radnici prilagođavaju okolini, odnosno idiotizuju. Dakle, da imaju publiku s visokim kompetencijama, i autori bi bili bolji. A, opet, ko će nas da edukuje ako ne ti autori…Na koga svaljujete veću krivicu?

Od sebe moramo tražiti mnogo. Ali postoji nešto što se zove akademska ocjena. Postoji nešto što je, ako govorimo o književnosti, književna kritika, u teatru – pozorišna kritika.

Šta je zadatak te kritike? Da ukaže na razliku između onog što se zamišlja kao savršeno i onoga što je učinjeno.

I ukazuje se gdje su nedostaci, gdje su greške i da li je to djelo na izvjestan način važno.

To nije zlonamjerna aktivnost već je treba posmatrati kao konstruktivnu aktivnost, ako nije uperena na ličnost nego na ono kako je nešto urađeno.

Onda je vaspitno, onda daje mogućnost da se taj neko za sljedeću aktivnost bolje pripremi i ne dozvoljava mu da pomisli da se sve može raditi kako se hoće. Nego postoji određena vrsta težnji koja vas uvijek čini boljim....

To znači da od sebe moramo mnogo da tražimo i da ne možemo da izlazimo nedorečeni.

Ne mogu se stvari raditi takoreći ofrlje, već da na kraju mi kao umjetnici budemo uvjereni da je to savršeno.

A ne da se trudimo da vladamo masom na koju uticaj ima dosjetka.

Dosjetka je dosjetka, vic je vic, ali to nije nešto što treba da bude zapisano u baštini civilizacije.

No, današnjica nema potrebu za preispitivanjem?

Populistička politika nema potrebu za bilo kakvom kritikom, jer populizam ukida prostor intelektualcima i ozbiljnim stvaraocima.

Na izvjestan način ih korupumpira, jer stvara ambijent u kojem oni ne moraju mnogo da se trude.

Zašto? Zato što će ih odabrati vođa kad njemu bude zatrebalo, iskoristiće ih i odbaciti kao najlonsku kesu.

Ali će ih uzimati pojedinačno, ne u grupi, zato što grupa mislećih ljudi ima veliku razornu moć i ona bi raspršila snove populističkih političara.

Svaka populistička politika, nažalost, ne prati javni interes, već svoj.

Ona, na izvjestan način ukidajući kritiku, ukida misleće ljude a to znači da stvara bezličnu masu.

Ta masa je apsolutno nekritična i njoj je dobro i zlo jednako, jednako im je ono čega treba da se stide i čime treba da se ponose.

Hamović apstrofira umjetnost u misiji (iako je to, kaže, riječ zbog koje vas danas na tržištu posmatraju kao ludaka) da oplemenjuje, razvija, gaji kritičku misao. Nije edukativno jedina komponenta umjetnosti, ali ona to čini na najljepši način, po njegovom mišljenju.

”Nauka i obrazovanje to čine na drugi način ali ovaj je najprijemčiviji te je nesumnjivo najsnažnija aktivnost kojom se čovjek bavi.”

A danas su političari i umjetnici na sličnom zadatku regrutovanja istomišljenika i održavanja u nekritičkoj zoni. Oni danas imaju sličnu komunikaciju u javnosti i održavaju masu u sivoj zoni, tako da ovi budu u svakom trenutku da skoče zato što je to rekao neko ko ima moć.

To je danas jedna vrsta tržista iza scena. Siva zona u kojoj populistička politika proizvodi klonove, proizvodi botove koji se zalažu vještački za nešto što treba da proizvede neduhovne sagovornike u jednom prostoru i vremenu, nego proizvodi pobornike, fanove, pristalice...

E da sam doveo ovdje neku od ovih starleta, ovo bi bilo krcato, ne bi moglo da se uđe...

Ili blogerku?

Ili blogerku, kao ona što je bila na sajmu. Znate, i ona priprema djevojčice od 12, 13 godina da budu starlete.

Jer smisao tog pisanja je kako da se našminkaju, kako da ulove dečka...To je jedna vrsta stvaranja uslova koje ne bih nazvao moralnim.

No dobro, ako ih čak i roditelji vode da kupuju, to pokazuje da nema kritičke javnosti.

Da li, uzevši sve u obzir, imate osjećaj ponosa i slobode ili pak odgovornosti za to što dajete prostor slobodnoj, kritičkoj misli?

Ne volim riječ ponos, jer je koriste oni koji nemaju ništa od toga.

Jedino što mi daje priliku da nešto komentarišem jeste istrajavanje, ali sam zahvalan i ljudima oko mene koji su u to vjerovali, koji su bili uvjereni da sve ovo ima smisla.

Nedavno dobijena treća nagrada Beogradskog sajma za najboljeg izdavača pokazuje da ima neko ko to cijeni.

Ali, to nije dovoljno. Nije dovoljno da nas tapšu po ramenu. Mi treba da proizvedemo pametnije ljude i to nas tjera da radimo bolje, a ne tapšanje po ramenu.

Uvijek treba samog sebe zapitati - šta ja nijesam uradio kako treba.

Zato smo se i mi uvijek trudili, i pored izdavaštva, da radimo na medijskoj pismenosti, organizujemo radionice...

Nema dakle ni ponosa ni stida, već osjećanja da mora i dalje beskompromisno da se radi. 

Bitno je reći i sljedeće, da bi se došlo do rezultata, neophodno je da se ljudi ne stide da priznaju da su nešto naučili.

Jer ja imam osjećaj da oni koji imaju neku korist od toga, nijesu dio javnosti...l oni ćute.

A mnogo je onih u sistemu – profesori, ministri, naučnici... koji nemaju osjećaj da je neko nešto uradio. Već podrazumijevaju sve da neko treba da uradi.

To je recidiv socijalizma - ne cijene autorsko pravo, ne cijene intelektualnu svojinu, ne cijene superiornost onih koji znaju bolje već pribjegavaju junacima rijalitija.

Ako preispitujemo šta možemo bolje, snosimo li i mi novinari odgovornost sto ne pružamo mikrofon onima koji bi znali da cijene vrijednost?

Pružamo im mi mikrofon, ali su oni dosadni.

Evo i ovo što smo mi organizovali je dosadno. Nema atrakcije, nema starleta, junaka rijalitija.

Ko bi sad slušao ovo što mi pričamo? Šta će mu?

(I tebi čitaoče svaka čast, ako si stigao do kraja)