Branko Kukić jedna je od najneobičnijih pojava južnoslovenskih kultura i književnosti. Tako ga je opisao pisac Miljenko Jergović.
Pisac i osnivač izdavačke kuće “Gradac” iz Čačka, uređuje i istoimeni časopis, jedno od nacjenjenijih glasila u domenu umjetnosti i kulture na ovim prostorima.
“Gradac” već 40 i kusur godina obavlja misiju univerziteta, akademija i instituta, a Branko Kukić je naraštajima čitalaca na prostoru bivše Jugoslavije bio smjernica u obrazovanju, putokaz za trendove i običaje, arbitar stila i elegancije.
U intervjuu za portal Antena M, Kukić govori o mukama kroz koje kultura prolazi i posljedicama naše opterećenosti prošlošću. Objašnjava kako smo stvorili idealne uslove za idiote, a od mladih, koji treba da pucaju od bunta i novih ideja, napravili licemjere i prostake.
U ne naročito optimističnom i veselom razgovoru, Branko Kukić ipak otkriva i zašto vjeruje u budućnost knjige i savjest određenih ljudi.
***
Mi smo uvijek u teškim vremenima. Da li zbog toga i kultura danas proživljava posebne muke? Je li Vam teže bilo u izdavaštvu na početku – osamdesetih – ili sada?
-Ovdje je kultura uvijek preživljavala velike muke: raspeta između nemara, zaborava i primitivizma, odupirala se nepismenom i nazadnom narodu, strijepila od svakog miša na vlasti i bila žrtva represivne ideologije, borila se protiv primitivizma i populizma, diletantizma, kiča i šunda, pokušavajući da uspostavi vezu sa velikim i kulturnim svijetom, a uz sve to izložena zabranama, autocenzuri, podsmijehu i podcjenjivanju. Što se izdavanja knjiga tiče, paradoksalno, ono je svoj zlatni vijek doživjelo od šezdesetih pa do Titove smrti. Iz političkih razloga Jugoslavija je bila otvorena prema Zapadu, pa je ta veza bila dragocjena. O to se i kultura očešala. Sve je šljaštilo od glumaca i glumica iz čitavog svijeta pretvorenih u Njemce, partizane četnike. Bila je to nova okupacija. Ruku na srce, formirane su, između ostalog, moćne modne i izdavačke kuće. Te izdavačke su stvarno imale i vrijednosti i stila – okupile su darovite pisce, vrhunske prevodioce i vrlo obrazovane urednike.
Da li je kultura tada bila prioritet?
- Kada u jednoj državi vlada mir održavan doušnicima, aparatčicima, pendrekom i robijom – to se odražavalo i na kulturu. Kultura je bila dostupna svima (što su pojedinci lukavo i pametno koristili), a bogami ponekad je utjerivana i silom. Ali nesreća je u tome što se kultura uglavnom svodila na amaterizam, budalaštine i propagandu, a ne na vrhunsku kulturu, čiji je eho krišom dolazio manje-više sa Zapada. Primjera radi, tada su u filmu nastala vrhunska djela. Ali nepodobni filmovi su odlazili u „bunker“, dok je sa knjigama bilo komplikovanije – nisi mogao da ih spališ da ne bi ličio na naciste; one su velikom brzinom išle od ruke u ruku. U suštini, knjige su uvijek rušile sve oblike represije. Zbog toga sam uvjeren da će knjige biti budućnost čovječanstva. Knjiga je odoljela pogromima u svim vremenima.
Ako bismo banalizovali, i mesiju tražili u određenim grupama – ko bi iz današnjeg posrnuća mogao izvući kulturu? Mladi, supkultura, žene....?
- Kulturu stvaraju pojedinci, individue, ličnosti. Ali država mora te pojedince da pozdravi finansijski i na sve moguće načine, a ne da ih prepušta procjeni gomile koja nije u stanju da shvati značaj njihove kreacije za opštu korist društva. Vrhunska kultura je važna za pravilno formiranje svakog društva, jer ona posjeduje vrhunske kriterijume. U kulturi nema demokratije.
Mladi su postali najnazadniji dio društva, a to je najveća tragedija jednog naroda
Glupost, kič, nacionalizam... Gdje vidite najveću prijetnju?
- Kultura je jedina odbrana protiv tih napasti. Sve to što pominjete je povezano teškim lancima – jedno prozlazi iz drugog. Sve se to uhvatilo u jedno kolo, palo u zanos i trans, pa se od te cike i urnebesa niti šta čuje, niti šta vidi. Povratak „naciji“ pod izgovorom da bi se pobjeglo iz svijeta navodno lažnih, devijantnih i sumnjivih vrijednosti vodi u veliku laž i zabludu, a sve je to povezano sa takozvanom „bogatom istorijskom i slavnom prošlošću“. Isaija Berlin je govorio da „ljudi opterećeni osjećanjem niže vrijednosti pridaju veliku vrijednost bogatoj istorijskoj prošlosti (stvarnoj ili imaginarnoj), jer je u njoj možda sadržano obećanje još slavnije budućnosti“. Sigurno ste primijetili da je to osobina svih naroda Balkana. Ova činjenica daje odgovore na mnoga pitanja.
Postoji li nešto što Vas danas raduje? Naiđete li na mladog talentovanog pisca, čujete li neku dobru ideju, zahvale li Vam se ljudi na ulici, srijećete li onog slobodnog čovjeka kojem je „Gradac“ oduvijek težio?
- Danas je najvažnije pitanje – postoji li slobodan čovjek? Ali prije svega, slobodan čovjek kao ličnost. Ništa ne znači imati i moći ako ti nije data ili ako nisi osvojio slobodu u sebi i ako ti ta sloboda ne omogućuje da to dato iskoristiš prema svojim željama, težnjama, idejama i sposobnostima. I pod diktaturom možeš živjeti u blagostanju, ali nećeš imati blagostanje u sebi. Bićeš u najvećem ropstvu. Osjećanja blagostanja u sebi je prvi uslov da oko sebe širiš povjerenje i odgovornost, odnosno smisao i moral. Tako ćeš možda moći, tim svojim primjerom, da obuzdaš atavizam u masi, rulji i gomili, da je navedeš da je barem malo obuzme stid i pocrveni obzir, da joj u svijest kapne barem malo pameti. A što se mladih ljudi tiče, imam utisak da su oni danas najnazadniji dio društva: u njima nema bunta, utopili su se u preživljavanje, nemaju novih ideja (čak ni u umjetnosti i muzici), predali su se onoj rulji, popunjavaju u njoj upražnjena mjesta, slizali su se sa partijama na vlasti i vođama, postali su prostaci i licemjeri. To je tragedija svakog naroda i društva. Mladi ljudi moraju biti najveća prijetnja svakoj vlasti. Sada i dovijeka.
Da li ljudi uviđaju da smo zaglibili u ovaj haos, ili naprosto niko ne uviđa da smo propali?
- Svi uviđaju da smo propali, s tom razlikom što jedni u toj propasti nalaze korist, a drugi su se na nju navikli, na nju su se „navukli“, pa više bez nje ne mogu. Ovdje je mnogima propast postao ideal i komfor. U njoj se osjećaju sigurno, zaštićeno i neobavezujuće. Idealni uslovi za idiote!
Čini li Vam se da smo zapali u ovaj limb dozvolivši naopako geslo da svi imaju pravo na ukus i iskazivanje mišljenja, a sve pod firmom demokratija?
- Pokazalo se da sve države i narodi koji su izašli iz represivnih režima – kao što je komunizam – imaju problem sa demokratijom. Ovde su svi odreda demokratiju shvatili kao obavezu da svako može da radi i da se ponaša onako kako mu padne na pamet, pa je demokratija postala najvulgarniji oblik anarhije, ali ne anarhije kao oblika pobune. To se ogleda u nevođenju računa o izgradnji institucija, prije svega pravnog sistema, u nasilnim privatizacijama… Takva „demokratija“ ovim „novim klasama“ ide naruku i u račun, je im se iznenada pružila prilika za korupciju, otimačinu, legalnu krađu, nepoštovanje i prekrajanje zakona, rušenje morala. Mnogima ni danas nije jasno kako su se obogatili. Ne vjeruju svojim očima. Osnovno je pravilo da je demokratija proces koji podrazumijeva angažovanje najsposobnijih, najodgovornijih i najpoštenijih. Upravo onih koji nose slobodu u sebi kako bi je dali drugima. Misliti znači misliti ispravno, u duhu zakona i morala – to znači misliti za sve, a ne samo za sebe ili za određenu partiju, ekipu, klan i kliku. Pravilno mišljenje služi opštem dobru. A što se umjetnosti i kulture tiče, ponavljam, tu ne važi demokratija. Tu jedino važe visok ukus, kreacija i imaginacija. Da bi jedno društvo napredovalo i postalo slobodno – kreacija i pravilno mišljenje, otvoren duh i samospoznaja moraju da se prožimaju i budu cjelina.
Da li ste zbog toga umorni i razočarani?
- Nisam umoran, ali mi se gadi. Nisam razočaran, jer sam shvatio da se ovdje više od dva vijeka živi po istom modelu čije su karakteristike: nepovjerenje, laž, zablude, nered, neodgovornost, buka i bijes, pohlepa, prezir i nesposobnost za dijalog, nestrpljenje, neznanje, nesposobna i korumpirana vlast na svim nivoima, u svim trenucima, štancovanje i razmnožavanje poluintelektualaca, licemjerje, odsustvo realnosti, mitomanija… Riječju, ovde se ne zna šta se hoće, ali se želi da to bude što prije. Nije mi jasno kako se sve ovo skupilo na jednom mjestu. Ovdje kao da stalno zasijedaju Zli Dusi.
Dans se elita sastoji od prostaka, lopuža i lažova
S druge strane, postoji li danas elita na koju bismo se mogli ugledati?
- Danas na ovim prostorima postoji samoproglašena odabrana elita koja se sastoji od primitivaca, prostaka, lopuža, lažova i demagoga. Neće me iznenaditi da će ovdje neko proglasiti nekoga svoga da je – elitna budala, i odlikovati ga. Ta „elita“ nije samo naše, ona je planetarno ruglo.
Prije nekoliko godina ste izjavili da su nacionalizam i jednoumlje relikti komunizma. Da li i dalje ovim prostorima vlada politički ketman i duhovna samocenzura?
- Sposobni i odvažni ljudi se danas skrivaju od sebe samih, jer ih je sramota, ali i strah od većine koja se toliko razgoropadila i pomahnitala, pa tako obezglavljena više ne zna ni šta radi, ni kuda ide, ni gdje udara. Pametan se stidi onoga čime se budala ponosi. Taj stid i povlačenje pred realnošću je oblik samocenzure. Ali mnogi pametni ljudi su se iz nužde ili iz nedostatka odvažnosti i nemogućnosti odbrane pred tom stihijom svjesno uhvatili u njihovo kolo postavši neki oblik ketmana. Dakle, sve se ovdje skupilo, sjatilo, ispililo, povezalo, ukrstilo, da se može uporediti sa onom Andrićevom prokletom avlijom ili sa javnom kućom u plamenu.
Ko su ovdje danas ljudi zbog kojih riječ pobuna nije potpuno obesmišljena?
- To su neki nevidljivi ljudi. Znam da postoje, rijetko se viđaju, i podsjećaju me na jednu staru rusku sektu (o kojoj je pisao Česlav Miloš) koja se zove rupari: žive u rupama pod zemljom u svojim paralelnim svjetovima. Ali, uprkos svemu, oni su savjest na ovim prostorima. Kada koračate, koračajte pažljivo. Ti će nam donji ljudi možda biti od velike koristi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR