Jovan Nikolaidis
(odlomak iz romana u pripremi: LAVIRINTI VALDINOSA)
U zadimljenoj mehani „Složna braća“, za stolom koji je bio rezervisan kao njegovo radno mjesto, uz bocun rakije i pjatić zdrobljenog sira, penzionisani lokalni špijun opšte prakse dostavljao je i primao poruke (tamo đe treba i onome kome treba reći), razumije se, i ako nećemo lagati (veli: činio je to svojevoljno), i kao i uvijek dosad - iz patriotizma). Da ne krijemo: riječ je o Ljoradinu, lokalnom lukavcu i prelivodi, kome će narodna vlast, kao čovjeku koji je mnogo znao o prošlom, a još će više znati i o sadašnjem vremenu, dati udbaške ovlasti; tom balisti sa oficirskim činom poklonjen je život, ali će ga pred sud izvesti, pa potvrdiše u partijskom komitetu zvaničnim obavještenjem da je bio u zabludi, štoviše, i najvažnije: „nije u ratu okrvavio ruke“. A to je doista bila živa istina. Gdje je trebalo platio im je koliko je trebalo, pa ga mjesna vlast, s umjesnim obrazloženjem višoj distanci, primi u novu službu kao vještog nagovarača i preciznog dostavljača o dešavanjima uz granicu Albanije, od naselja Katërkolla do Dobre Vode). Ta osoba će jednog dana, svojevoljno, jer, reče: poštuje literate, kazivati piscu sve što je i znao i čuo o Miću Tomovom Jovoviću.
Aprila 1945. udaljen je sa posla čuvara na Solani; u maju dva narodna milicionera dolaze u Valdinos, izvode ga iz kuće Đonovića i vezana privode u zatvor kraj Beledije; razlog privođenja i optužnica: saradnja sa okupatorom; isljednici traže da se vrati puška koju je „reversirao kod balista“, i on je vraća, a pištolj je (razumljivo: čovjek, zdrav ùpamet, u nemirnom vremenu pištolj ne vraća nikom), umotan u krpu punu tovatne masti, sakrio u zemljicu crnu; pokazuje mu isljednik i stražarsku uniformi sa kapom na kojoj je balistički grb, on priznaje da je to dio uniforme stražara. Terete ga da je oktobra 1944 ubio dva seljanina iz sela Darza; suočiće ga sa svjedocima (rođaci ubijenih), ne uvažavaju njegov prigovor da je tada bio na dužnosti, odan pravilima službe: čuvati so na stovarištu, a lopovi ga te noći još i tukli, mirne ih je savjesti u dva metka pogodio dugom talijankom dok su s vrećama soli na plećima odmicali močvarom; pitali su ga o koječemu - zbunjen je, isljeđivanje traje - uplašen je, drže ga u neizvjesnosti do kraja godine; za sve to vrijeme Mićov prijatelj Arhip obilazi načelstva i pretpostavljene, partijske glavešine kojima je tokom rata za mnogošta valjao, traži prijem i urgira „kod onih gore“, uporno moli da spase prijatelja; Mićo Tomov Jovović je pred katolički Božić osuđen na dvije godine zatvora...
I što se dalje desilo? traži pisac objašnjenje. Da ti ispričam? gleda ga mutnim očima Ljoradin i spušta ruku na sto; pisac mu ispod dlana gura novčanicu i vikne konobaru: još bocunić rakije.
Tog tvoga Mića spasio je Informbiro, da - upravo Informbiro. Narod je u to zlo vrijeme stavljan na žestoke muke - stravilo se i živo i mrtvo od nedoumica: Staljin ili Tito. Nas dvojica smo se (Ljoradin pritom misli na sebe i Arhipa) kao dva prihvaćena emigranta, u pravo vrijeme opredijelili za pravoga. Arhip je pred penziju dobio viši čin (bješe time još jače osokoljen da se zauzme za prijatelja, a i meni dadoše novu zadaću (s napomenom da se slučajno ne prevarim, ne zaboravim: ti samo budi ono što si bio do juče); nije mnogo prošlo, Mića iz zatvora poslaše na kratku obuku - sa kursa se vratio kraće nego je brzometno školovanje trajalo; dobi i ćȁgu i uniformu: lovočuvar za rejon Kruče-Valdinos-Čiflak-Liman; vratio se u Valdinos, a lavirinti Mandre, đe samo maniti vole da skitaraju, primiše ga iznova u svoje divlje naručje…
A ti Ljoradine, živi li se kako, može li se? pisac pita već od rakije oburvanog starca.
Moglo bi i bolje, ali, hvala Partiji: navikao sam ja na odricanje; ako ne znaš, pitaj pođekoga svoga da ti o meni reče koju: imao sam više nego mi je trebalo, činio sam dobro ljudima koliko sam mogao, i dobio manje nego sam zaslužio; drži me zdravlje, hrabri rakija, a moral, što tebi o tome reći? pisac si, mijenjaju se ljudi kao što se i vremena mijenjaju; i mene promijeniše prilike; si punove, si e fitove, njashtu kalove. (kako si radio, kako si zaradio, tako si i prošao.)… da li si čuo priču o čovjeku koji je morao da ode iz sela, da bi, nakon dugo vremena, u tom selu pala kiša? ja sam taj čovjek! dijelim darove mrtvima, za žive je preostalo malo, ako su meni mogli oprostiti (a što ne bi kad sam više valjao narodu nego siti i podnapiti tobožnji partizani iz Porto Hedneka, opušteni na sigurnom u zemunicama Mikulića Gornjih!), što ne bi grijeh oprostili i Miću Tomovu Jovoviću, o kojemu me pitaš; ruku na srce stavljam pred tobom: taj tvoj stražar na Solani nikakvo zlo pričinio nije - revnosno je čuvao so od lopova iz naroda za narod.
Ubio je dva čovjeka, druže Ljoradine, kori pisac Mića Tomova, te i dalje sluša kako rakija deklamuje iz podsvijesti lokalnog špijuna:
Ubio, nego što! po pravilima službe, književniče! otjerali ga s posla samo zato da bi se pljačka nastavila. So bijaše tada (a i sad je), potrebitija no krilate barske tice iz Knete. Ostao je Mićo vjeran svom zaduženju, to da znadeš! da je mjesne Albance ubio (jer su i oni so krali), a to ja znam, pa da ti od srca rečem - manju bi robiju okrpio; ovako: ruka ruku mije, obraz obadvije… nego te molim, nemoj me sjutra-prekosjutra u svoj libar stavljati barabar (u jednu ravan - podjednako) sa tom sudanijom; od njih platu dobijam, nije čemu, ali je redovna; nisam ja književnik, ali znadi: sudija i sveštenik jednako su neznaveni, kvarni, oholi; a još pažljivije čuj što ću ti reći: onda kad je pokvaren čovjek upoznao čovjeka budalu - tada se rodila religija; bog vječno živi samo u detaljima života, globalno - on ne postoji; zato se griješnom čovjeku najlakše sakriti kod boga ili iza partije; znadimo, književniče, da cjenimo: KPJ i KPA - to su naša božanstva. Jesmo li se razumjeli?
Sve je to piscu, utonulom u snoviđenje, uspio da kaže špijun-filozof Ljoradin. Zanimljiv dok govori, riječima vičan, iskren kad je pijan, mudar kad mu je u interesu, bijaše taj snovidi pijanac. Na kraju razgovora brkao je riječi, slinio predase, motao prstima ruku pred licem pripovjedaču, dok mu glava, prepuna alkoholnih isparenja, nije pala na kafanski sto. Tek, pisac je ustao, iskrao se iz kafane (kao što obično čine mnogi samotni ljudi), sa željom da hitro ode i zabilježi što mu je san dao. Da li se razgovor sa Ljoradinom desio u zbilji ili u nekom novom snovidom razgovoru, čitalac mora sam gonetati. Pisac, još od ranije, nije žalio Ljoradina (biće da je sam kriv kad je uspio da se od predratnog bogataša i ratnog profitera spusti do tankih grana lokalnog špijuna i tako goli život sačuva), ali bješe u tom literarnom junaku, osim vještine ophođenja s ljudima, i privlačnost svojstvena farisejima koji znaju s pukom, uprkos licemjerstva koje im se pripisuje. Pisac je zapamtio (zabilježio) još jedan snovidi razgovor sa Arhipom. Neposredno nakon oslobođenja, kad je oficir Ljoradin pao u nemilost komunista (Arhip Domijan je bio svjedok tokom ispitivanja), pisac je, gotovo slučajno, čuo od Ljoradina kako je skončao Erkole de Bizancio i njegova dva vojnika.
Mnogima sam u Porto Hendeku tokom okupacije pomogao da se spasu, često i oficirski položaj dovodeći u opasnost, ali toj trojici opstanka nije bilo: čovječe! dezertirali su iz skadarske kasarne; znaš, jednako kao i ja, da je u vijeme pod Italijanima mnogima od mještana štošta bilo oprošteno; italijanski fašisti su bili naša „meka kompanja“: nađi im ljubavnice, dobro ih ugosti, donosi vina iz Zoganja, ne muči ih mnogo pravilima službe i zamoli za sitnu uslugu - učinjeni su bili i blagorodni, čineći to uz galamu, po običaju mekim zađevicama; kod Njemaca nije mogao proći nijedan sentiment, kruta disciplina njihova je mnoge od naših koštala i glave na ramenu; te noći, kad su zarobljeni, Italijani su odvedeni u stari dio kuće Joka Z. Tamo se nalazio njemački istražni zatvor. Dan-dva su ispitivani i mučeni, potom prebačeni za Skadar, iz Skadra u Tiranu, gdje im je suđeno. Kao dezerteri osuđeni su od SS vlasti na smrt i sa grupom albanskih komunista strijeljani u dvorištu tiranskog zatvora. Meri Davidovoj sam zaludu obećavao pomoć - vrijeme joj je samoj sve reklo; vraćen joj je novac koji je dala agenciji Lojda za putne karte i pasoše.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR