"Smrti se podvaljuje" - novi roman Milorada Popovića

Roman pod naslovom “Smrti se podvaljuje” nova je knjiga crnogorskog književnika, Milorada Popovića, objavljena u izdanju Otvorenog kulturnog foruma i Antene M.

Izdavači knjige su Darko Šuković i Goran Martinović, a urednica izdanja je Dragana Tripković.

Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović, a lekturu i korekturu potpisuje Đorđe Šćepović.

Milorad Popović je jedan od najistaknutijih crnogorskih autora, dobitnik međunarodnih i domaćih priznanja za književnost, uključujući i Njegoševu nagradu.

O novom romanu Milorada Popovića, iz reda istaknutih hrvatskih i evropskih pisaca, pisao je Miljenko Jergović.

“Naslov knjige preuzet uz malu, ali svakako i sudbonosnu preinaku iz Enciklopedije mrtvih, tačnije iz priče Posmrtne počasti, u kojoj Kiš pomno, na osnovu izvještaja iz druge ruke, rekonstruira sahranu jedne lučke kurve. Pripovjedač ovoga romana, pak, rekonstruira, jednako pomno, sahranu Danila Kiša. Postoji razlika u posmrtnim počastima, koja određuje zatim i razliku između dvije tvrdnje, one iz priče i one koja će ući u naslov romana.

Nešto se u svijetu, a možda i u književnosti, promijenilo i izvrnulo od vremena kada je u Hamburgu, uz gomile cvijeća koje joj donose mornari, ukopavana prostitutka Marijeta do vremena kada se u Beogradu, prema pravoslavnome vjerskom obredu i uz ugodne riječi tadašnjega episkopa banatskog, koji će samo nekoliko mjeseci kasnije postati crnogorsko-primorski mitropolit, ukopava Danilo Kiš. Bandura, ukrajinski razbojnik i revolucionar, lik iz fikcije, koji piscu prenosi Posmrtne počasti, doista vjerovao je da se smrti ne podvaljuje. Sve se suštinski mijenja nakon što se smrti konačno podvali. Ovo je čudnovat roman. Sve u njemu faktografski je do u tančinu vjerodostojno. A istovremeno sve je plod velike imaginacije. Samo što se povremeno ne zna čije. Ovo je pripovijest, rasprava i esej. Roman u formi obračuna s vlastitom poviješću. U njega je upleteno nekoliko biografija, Kišova je jedna od njih, ali nema među njima biografije koja bi doista bila dovršena i s kojom bi priča bila dovršena. Da bi mogla biti dovršena, potrebno bi bilo da se smrti ne podvaljuje”, zapisao je Miljenko Jergović.

“Na velikoj terasi novog hotela Grand –  koji je svečano otvoren prije godinu dana, početkom ljeta 1983. – za dva stola sjede tri gosta. Za jednim stolom su pisac Grobnice za Borisa Davidoviča i reditelj kultne televizijske serije Kamiondžije, u čijim su glavnim ulogama bili Pavle Vujisić i Miodrag Petrović Čkalja. Pisac i reditelj zadubljeni su u dnevnu štampu – Danilo Kiš je čitao beogradsku Politiku a Milo Đukanović titogradsku Pobjedu – i u jednom času reditelj je podignuo glavu i pogledao u mom pravcu.

Klimnuo je glavom, i ja sam klimnuo, i lagano mu mahnuo u znak pozdrava. Onda sam polako iz kožne komesarske torbe, gotovo istovjetne kakvu je preko ramena nosio i Kiš –  jedino  nasljeđe od oca – izvukao presavijenu Književnu reč, koju sam slučajno kupio na kiosku, jer sam zapravo tražio titogradski književni dvonedjeljnik Ovdje. Dok sam uzimao titogradsku reviju pogled mi se zadržao na naslovnoj strani beogradskog književnog lista velikog formata, na čijoj je naslovnoj strani najavljen  esej  Lasla Vegela o poetici Kišovog Peščanika.

Onda sam pogledao prema staklenim vratima hotelskog bara neću li zazreti konobara, ali pažnju mi je privukao čovjek krupne četvrtaste ćelave, izrazito tamnopute glave, poput Crnog Arapina iz narodne pjesme, koji je sjedio za prvim stolom, desno od vrata. Na prvi pogled zapazio sam njegove šake, izrazito velike, kao u drvosječe ili bivšeg boksera teške kategorije,  povijena ramena i grudni koš uvučen, kao u plućnih bolesnika. Utoliko se na vratima pojavi konobar, koji je tromim korakom krenuo prema mom stolu. “Espreso”, konobar me mrzovoljno, reklo bi se podsmješljivo pogledao, što je nesvjesna reakcija kelnera pijanaca prema gostima koji naručuju kafu ili bezalkoholno piće. Pravio sam se da ne primjećujem njegovu ironiju, jer u tom času zanimalo me nešto drugo. Glavom sam pokazao prema crnomanjastom gostu: - Ko je onaj ćelavi tip?. - Nagib Sinanović, piše Popović u novom romanu, čiji se odlomci mogu naći u časopisu Ars.

Milorad Popović je autor više knjiga poezije i dvije knjige eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike.

Autor je romana “Karnera” i “Čovjek bez lica”.

Dopisni je član Europske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu.

Predsjednik je Crnogorskog društva nezavisnih književnika, i izdavač časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja “Ars”.

Jedan je od najnagrađivanijih crnogorskih pisaca, a među priznanjima najznačajnija su “Risto Ratković”, Miroslavljevo jevanđelje, za zbirku poezije “Raskršća”, "Meša Selimović", za roman “Karnera”, Trinaestojulska nagrada, Njegoševa nagrada, za roman “Čovjek bez lica” i povelja "Ivan Crnojević".