Sarajevski reditelj Dino Mustafić sjetno upozorava da živimo u vremenu koje ima jednu jedinu vrijednost, to jest nametnuti sistem potrošačkog društva te da živimo degradirani oblik demokratije.
“Sve je na prodaju. Ljubav i sreća, mir i duhovnost se mogu kupiti uz pomoć specijalista sa malih ekrana, oni znaju sve i omogućuju sve.To je samo moguće kad se opustošenom i skrhanom ljudskom biću nudi aritmetika u zamjenu za stvarnost. Zato govorimo da više nema društvenih vrijednosti. Život je stao u brojke, novčane apoene, statistike i procente”, kazao je Mustafić u intervju za magazin Buka.
Osvrnuo se i na politiku našeg regiona riječima:
“Što bi rekao Bertold Breht, sva vlast proizilazi iz naroda, no kuda ide?! Meni se čini da ide do vraga, jer populizam je opasna bajka bez sretnog završetka, zato što se hrani sukobom i podstiče polarizaciju, isključuje svoje političke suparnike kao "izdajnike i neprijatelje". U očima svojih sljedbenika populisti to čine za "svoj narod". Mi živimo intenivno populističko društvo- degradirani oblik demokratije koji polazi od foskule "Nek narod vlada”.”
Još uže, na Zapadnom Balkanu, kako se to danas zove, ideologije neofašizma od Srbije do Hrvatske, ne da su se vratile na scenu, nego trijumfalno gaze sve pred sobom. Kako najednom to? Ili nije baš najednom?
To se odavno desilo, još s pobjedom nacionalnog ekstremizma, početkom 90-ih. Džaba i rat, krvoproliće i moralni sunovrat, jer sada svjedočimo istorijskom revizionizmu i sudskim rehabilitacijama kvislinga i zločinaca. A to je dovelo do potpune dezorijentacije u društvu, jer kad se ne razlikuje fašizam od antifašizma, ponovo ste u situaciji da je sve dozvoljeno i da podjele na istinu i laž, dobro i zlo – nema. A to je opasno za slobodu, odnosno za demokratiju u zemlji i mir u okruženju.
Nedavno ste u jednom intervjuu prilično rezignirano rekli da ste u pređašnje predstave ulazili sa dosta više nergije, pobune, otpora. Rekli ste da je to vaše stanje, ali i stanje ljudi. Postoji li efikasan način kolektivne detoksikacije, revitalizacije, uljuđivanja ili bar nekakav pokušaj? Ovako je sve crno, precrno.
Zbilja je ovo stanje nepodnošljivo za um i bolno za osjećanja. Oni koji ispadaju iz etničke matematike su građani ove zemlje koji se žele izdržavati od svog rada, imati univerzalne socijalne usluge, kvalitetno zdravstveno osiguranje, efikasan i subvencionisan javni prijevoz, progresivne poreske stope koje će stvoriti socijalno pravednije društvo i smanjiti klasne razlike. Nama više ne trebaju vlade koje će obavljati posao radeći to malo bolje ili gore od prethodnih, već da se prihvate onih stvari koje trenutno ne radi niko. Mi imamo potrebu da nam se vrati država u naše živote, treba nam osjećaj sigurnosti i potreba za resursima koje samo može država da pruži. Kod nas je država satanizovana kao loš poslodavac, ali to ona nikada nije ni bila nakon rata, već je bjesomučno pljačkana i korištena za lične i uskostranačke materijalne interese.
Niti jedna savremena državna uprava ne ignoriše svoje građane, naša sloboda se ogleda u našem pravu da kritički preispitujemo njenu ulogu i ciljeve, da se ne slažemo i svoje stavove iznosimo otvoreno bez straha od osvete. Niti je to moguće u današnjoj BiH, jer političke kabadahije prijete novinarima, njihovi direktori i predsjednici upravih odbora javnih preduzeća i ustanova traže lojalnost partiji, a ne preduzeću, traže podobne, a ne sposobne.
Početak integracijskih evropskih procesa možda može biti naša posljednja šansa, odvajanje stranačkog i etničkog interesa za opšte dobro građana i građanki, proboj onih koji nemaju udjela u postojećoj podjeli vlasti u društvu (civilnog društva, građanskih i demokratskih partija), osvajanje javnosti i stvaranje mjesta javnog očitovanja svoje pripadnosti manjinskim grupama. Trebaju nam nove vrijednosti koje će izazvati podrhtavanje trusnog društva podjela i korupcija, koje će nam vratiti hrabrost i poštovanje, dakle radost!
Oliver Frljić mi je u nedavnom intervjuu rekao da mu je prosto krivo što radi posao reditelja i što nije poslušao roditelje pa postao ljekar ili inženjer. Šta je sa vama?
Ja bih sve uradio isto, možda pogriješio još jednom. Jedino ne znam koliko dugo ću moći izdržati osamljenički rediteljski život, nomadskog duha u kojem ti kofer postane najbolji prijatelj.
Cijeli intervju sa Dinom Mustafićem pročitajte na www.6yka.com
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR