"Istorija je suvoparna i hladna ali književnost ne": Šta čita istoričar Boban Batrićević?

Predavač na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, istoričar Boban Batrićević teško se odlučuje da pravi spiskove knjiga, ali je ipak, kako kaže, probao da izdvoji pet naslova koje istinski voli.

"Oduvijek sam volio velike enciklopedije što me je valjda kasnije učinilo slabim na Danila Kiša i Umberta Eka. No, nikada neću zaboraviti dječačku ljubav, savršenu fudbalsku enciklopediju svjetskih fudbalskih prvenstava i vremeplov od Montevidea 1930. do Pariza 1998. godine. Možda sam zato i studirao istoriju, mada sam uvijek više volio književnost. Istorija je suvoparna, ona na za smrt traži dokaz, u njoj nema mjesta za patnju i emocije, sve je uglavnom statično i opterećeno hladnim aparatom nauke. Književnost je drugačija, ona nam daje prilike da smrt opišemo kao dostojnu smrt i pretpostavimo svu patnju koju ona donosi", navodi Batrićević.

Boban Batrićević rođen je na Cetinju 1988. godine, đe je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, studijski program Istorija. Autor je više stručnih radova, objavljenih u naučnim publikacijama i učesnik nekoliko međunarodnih naučnih skupova i član Savjeta Nacionalne biblioteke Đurđe Crnojević. 

***

Danilo Kiš – Grobnica za Borisa Davidoviča
Remek-djelo evropske i jugoslovenske književnosti, savršenstvo forme i nevjerovatan spoj tragedije i ironije. Tih »sedam poglavlja jedne zajedničke prošlosti« - površinski gledano - zapravo su Kišov odgovor na nekritičnost evropske ljevice prema sovjetskim gulazima i staljinizmu; dubinski – to je, kako je 70ih pisala Slobodna Dalmacija »Himna ljudskom dostojanstvu i istrajnosti«.

Umberto Eko – Praško groblje
Ovo je jedna od knjiga koja vam se svidi, a za koju odmah kažete »isto bih ovo i ovako pisao, iste teme pokrenuo, samo da imam talenta«. Kaskaderstvo s istorijskim ličnostima i faktima, nevjerovatna slika Evrope i Italije u drugoj polovini XIX vijeka pisana u formi feljtona koji su tada bili jako popularni, sabrani su u lik glavnog junaka (jedini fiktivni lik u romanu) oboljelog od teškog oblika šizofrenije i maničnog antisemitizma. I opet pobjeda ironije. Ekovo nedokučivo obrazovanje i smisao za humor ćeraju čitaoca da nekoliko puta čita ovaj roman.

Borislav Pekić – Kako upokojiti vampira
Znatno drugačija od Kišove Grobnice i po formi i po pripovijedanju, ali opet knjiga koja totalitarizmu udara šamar. Pekićevo poznavanje psihologije ovđe je predominantno, budući da njegov glavni lik, bivši SS oficir, nanovo proživljava svoja potisnuta śećanja iz Drugoga svjetskog rata, gubeći razum zbog zločina kojih je postao svjestan tek nakon dvije decenije. »Pekićev« Adam Trpković zapravo je zli duh svim nacistima koji su uzimali nevinost životu.

Sigmund Frojd – Tabu i totemi
Iako je osporavan do zla boga Frojd je, sviđalo se to nekima ili ne, jedan od najzaslužnijih naučnika u ljudskoj istoriji koji je potpuno premetnuo sliku o čovjeku i njegovom razvoju. U ovome djelu otac psihoanalize zapravo piše svojevrsnu istoriju svijeta – onu u kojoj je kultura počela da nadvladava nagone putem uspostavljanja totema i tabua koji su igrali ulogu društvenih regulatora u ponašanju i poimanju života. Dobri i zli duhovi, svakodnevne psihoze u necivilizovanim društvima te neki bizarni sistemi vrijednosti u Frojdovom opisu djeluju kao vrhunska književnost, a imaju samo taj »problem« što su nastale kao proizvod naučnog opserviranja.

František Šistek – Narativi o identitetu: Izabrane studije o crnogorskoj istoriji
Za kraj sam ostavio knjigu iz svoje struke. Mislim da je ovo nešto najmodernije što je naša istoriografija ikad okusila. Još ako znamo da dolazi iz pera čovjeka koji nije odavde, a koji je najmlađi član Češke akademije nauka, predavač na Karlovu Univerzitetu i veoma priznati intelektualac u Evropi, onda nam neće biti teško da se zainteresujemo da je pročitamo. O njoj neću napisati ništa, samo iz želje da vaše čitaoce motivišem da je uzmu.