Zvučni pejzaž zatvorenog sistema – tri decenije hita Gangsta’s Paradise

Piše: Ana Nives Radović

Neke pjesme obilježe godinu ili deceniju, neke uhvate moralni trenutak. Jedna je, poput ogledala, svakome dala priliku da se sledi gledajući odraz. Bio je to Cooliov “Gangsta’s Paradise”, objavljen prije tačno tri decenije, 1. avgusta 1995. godine. Sporim tempom, melodija i stihovi uvukli su se u živote miliona ljudi. Mračni, promišljeni, neumoljivi.

Neobična ljepota pjesme je u tome što njena veličina nije bila ni slučajna, ni iskonstruisana, već neizbježna, a morala je da postoji, jer svijet koji je opisivala bio je već pretežak da bi se o njemu ćutalo. Ono što je Coolio stvorio i čemu je dao glas bio je pejzaž koji se često vidi, ali rijetko dostojanstveno prikazuje u umjetnosti, a on je to uspio da uradi u četiri minuta.

Početni stih direktno je preuzet iz Psalma 23, ali manje govori o duhovnosti, a više o duhovnom umoru. U Coolijevom glasu to nije molitva, već mapiranje koordinate života oblikovanog sistemima moćnijim od volje, života u kojem nema više samosažaljenja, u kojem ostaje samo jasnoća. Ta jasnoća je ono što je pjesmu učinilo uzvišenom i što je dalje čini takvom.

Malo je djela koja toliko zavaravaju prividnom jednostavnošću. Ovdje se to čini sporošću u molskom ključu, horskim višeglasjem koje izvodi nepravedno zapostavljeni L.V. i pomalo bizarnom interpolacijom pjesme “Pastime Paradise” Stivija Vondera, preoblikovanom uz pogrebne gudače i militantne bubnjeve, čime je stvoren jedan od rijetkih trenutaka u hip-hopu kad se ritam, rima i pobuna, kao osnovni elementi žanra, urušavaju u nešto što više liči na molitvu.

Gangsta’s Paradise ipak nije gospel, već njegova melodijska sjenka na asfaltu Los Anđelesa ili bilo kojeg drugog mjesta u kojem slušalac prepoznaje njegove iscrpljene spasioce i razočarane svece. Dokaz je i da suzdržanost može biti razornija od pretjerivanja, jer je lišena zvučnih vatrometa, brzometnih rima ili refrena pravljenih u to vrijeme za podlogu propagandnim spotovima, u današnjem za TikTok i reels. Umjesto toga, postojala je težina i rijetka spremnost da se ta težina sruči na slušaoca kao sumrak i da od pjesme koju samo sluša postaje pjesma koju nastanjuje.

Suštinska moć Gangsta’s Paradisea leži u tome što funkcioniše kao moralni realizam, a ne kao moralizovanje. Ne traži sažaljenje, a jedva da traži i razumijevanje. Umjesto toga, pruža jasno urezan prozor u zatvoren sistem, onaj u kojem nasilje i siromaštvo nijesu uzroci, već posljedice, a to je ono što ljudi tada nijesu razumjeli i što ni danas ne razumiju. Ovim nije ispričana priča o tome kako je živjeti pod stalnom prijetnjom, već o tome koliko je moguće osjećati da ne upravljamo životima koje živimo. Coolio taj svijet nije uljepšavao, već ga je dijagnostifikovao i pripovijedao iznutra, bez potrebe da ga uzdigne ili opravda.

Iako se kroz stihove predstavlja kao 23-godišni narator, mao je 31 godinu kada je pjesma izašla. Taj podatak smo, uglavnom, spoznali nakon njegove smrti prije tri godine. Nije snimio ovo djelo kao mlada zvijezda u usponu, već kao neko sa dovoljno životnog iskustva da razumije cijenu opstanka i da o njoj govori polako, na glas, stih po stih, a nekako, suprotno svim očekivanjima, svijet je poslušao.

Pjesma je postala najprodavaniji singl 1995. u SAD, a dospjela je na vrhove top lista u 14 zemalja, osvojila je Gremi, dvije MTV nagrade i izazvala mali kulturni šok. Bila je prvi rep singl koji je debitovao na broju jedan u Velikoj Britaniji, gdje se hip-hop do tada nikad nije u potpunosti stopio sa mainstream produkcijom. Puštala se na školskim okupljanjima, analizirala u kolumnama, parodirala (poznato i kontroverzno) od strane “Weird Al” Yankovica. Bila je zvučna podloga za Dangerous Minds, a potom i za živote.

Onda kada je gangsta rap karikiran kao nihilistički ili amoralni žanr, Gangsta’s Paradise se provukla mimo čuvara kapija. Nije se prerušila u pop, samo je insistirala da, poput svih drugih emocija, osjećaj prihvatanja jezive stvarnosti zaslužuje glavno mjesto na bini, čime je promijenila ono što hip-hop može da znači u kolektivnoj mašti uvjeravanjem da to nije prolazni zvuk, niti kulturna zanimljivost, već moralna sila.

Coolio se više nikad nije približio razmjerama uspjeha koje mu je donio Gangsta’s Paradise. Kako bi i mogao? Djela poput ovih su ona vrsta stvaralaštva koje definiše ostatak života umjetnika i često učini da sve ostalo djeluje kao fusnota. Kada je preminuo čak i oni koji nijesu znali ništa o njemu žalili su za glasom iza pjesme koja je, za mnoge, bila neka vrsta privatnog svetog teksta i himne mikrokosmosa u kojem preživljavaju.

Trideset godina kasnije, Gangsta’s Paradise nam govori da pjesma rođena iz straha i frustracije može da prevaziđe svoje porijeklo i postane dio ukupnog ljudskog iskustva, da numera isklesana iz jezika očaja može i dalje da ponudi dostojanstvo i da umjetnost, kada je dovoljno iskrena, uvijek nađe svog, u ovom slučaju, slušaoca. Bez optimističkog spinovanja i kulturnog ribrendiranja tri decenije kasnije Gangsta’s Paradise je bijeg iz surovog okruženja u istinu koja ga ne uljepšava.