Prostor složenosti

Piše: Ana Nives Radović

Svijet umjetnosti s vremena na vrijeme iznova postavlja staro pitanje o tome da li ljudska figura i dalje ima značaj ili apstrakcija može snažnije progovoriti o našem vremenu, pri čemu nije riječ o pukoj raspravi o stilu. U pitanju je debata stara koliko i modernizam, čiji svaki naredni oblik otkriva nešto novo, ne samo o umjetnosti, već i o kulturi koja je stvara.

Figuracija se vratila gotovo zavjereničkom snagom, pa portreti postaju forenzičke studije identiteta, želje i ranjivosti. Narativne i mitske scene, nekada domen akademskog podučavanja, sada su laboratorije ljudske svijesti koje ispituju pamćenje, traumu i želju. Portret, dalek od idealizacije, fragmentovan je, uveličan, ponekad i groteskno, potvrđujući prisustvo ne kroz savršenstvo, nego kroz istrajnost, kao podsjetnik da tijelo i psiha ne mogu biti isključeni, pojednostavljeni ili neutralisani.

Apstrakcija se, međutim, oslobodila strogosti formalizma prošlog vijeka, otkrivajući vlastitu fizičku vitalnost. Polja boja, ritmovi poput pulsa i potezi koji stvaraju teksturu sugerišu život bez direktnog prikaza. U apstrakciji se ljudsko iskustvo otkriva ne kroz sličnost, već kroz rezonancu, zbog čega slika može da zrači prisustvom lika koji nikad ne otkriva. Tu forma postaje zamjena za emociju, misao i samu svijest. Apstrakcija, međutim, ima moć da djeluje iznenađujuće lično i blisko u vremenu koje cijeni neposrednost, ali se ipak boji doslovnosti.

Nije riječ o biranju strne, već o posmatranju njihove međusobne igre. Mnogi se savremeni umjetnici naizmjenično koriste i figuracijom i apstrakcijom, spajaju ih ili dopuštaju da postoje u strogom kontrastu. Nije riječ ni o proizvoljnom stilističkom potezu, već o onom koji odražava savremeni kontekst, u kojem je identitet privremen, a percepcija nestabilna, pa nas figuracija, koja insistira na specifičnosti, kao i apstrakcija, koja otvara mogućnosti, zajedno uče da su prisustvo i odsustvo, jasnoća i nejasnoća, red i haos nerazdvojni u umjetnosti i životu.

Figuracija i apstrakcija nijesu konkurentske škole, već komplementarni jezici, od kojih svaki ispituje šta znači živjeti u promjenljivom svijetu. Figura na platnu može da nas suoči sa sirovom, intimnom ranjivošću, što ne znači da nas apstrakcija u tom smislu uskraćuje jednako snažnog doživljaja prisustva.

Oba pristupa istrajna su i ljudska i to ne kroz prikaz lika, već kroz testiranje granica percepcije, empatije i razumijevanja. Kroz njihove suprotnosti otkrivamo da se bit ljudskog bića nikada ne može potpuno uhvatiti, ali se uvijek može prizvati. Oscilacija između figuracije i apstrakcije sama po sebi je lekcija o pažnji i radoznalosti, koja onima koji pažljivo posmatraju pruža tihu radost otkrića da umjetnost ostaje prostor u kojem se slavi složenost, u kojem čin posmatranja sam po sebi postaje susret sa smislom.