17 °

max 20 ° / min 14 °

Utorak

29.09.

20° / 14°

Srijeda

30.09.

21° / 12°

Četvrtak

01.10.

20° / 11°

Petak

02.10.

21° / 13°

Subota

03.10.

25° / 18°

Nedjelja

04.10.

23° / 18°

Ponedjeljak

05.10.

22° / 19°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
STEVAN BULAJIĆ

Kultura

Comments 1

Autor: Antena M

  • Viber

STEVAN BULAJIĆ

Piše: Marko Vešović

Negdje je Stevan Bulajić zapisao da se divi životu, iako zna "za onu poslovicu koja veli da čovjek živi – koliko hoće, a pogan – dokle god može". Danas te riječi bruje smislom o kojemu nisu ni sanjale kad su pisane i izražavale ponajprije aristokratizam temeljen na žrtvi koja je osnov crnogorskog moralnog osjećanja života. Koliko god život bio za divljenje, pravi čovjek raspolaže slobodom, ili prije snagom da život prinese kao žrtvu nečemu važnijem i širem od ličnog. Tako se vjerovalo u klasičnoj Crnoj Gori. Meni je Stevan Bulajić bio jedno od najuspravnijih utjelovljenja te Crne Gore. Čega je bio svjestan kad je govorio o "radosnom osjećanju da sam postojao mnogo prije nego što sam rođen", poteklom iz dublje vezanosti, duhovne i moralne, za istoriju i tradiciju naroda kome pripada.

Danas mnogo šta od onog što je Stevan pisao i govorio ima drukčije značenje: divljenje životu i odbacivanje života nisu se u njemu isključivali, jer nije svaki život vrijedan življenja. Život po svaku cijenu ostavio je "poganima", a sloboda da se odbaci život nedostojan tog imena važan je sastojak i dokaz ljudskosti. U ovom ima nešto hemingvejevsko, što nije slučajno: kritika je uočila srodnost iskustava od kojih je Bulajić pravio knjige i iskustava od kojih živi Hemingvejevo djelo. Recimo: rat i lov, koji u Bulajića nisu samo rudnik književnih motiva, već i ključne metafore na kojima se drži Bulajićev književni svijet.

Lovačkim slikama opisivao je i pisanje: nazvao ga je "lov sa prstom na obaraču rečenice", a svoje "lomatanje" po bespućima mašte proglasio "hajkom na skupocjene zvjerke kakve su MISLI i brzonogu divljač kakve su RIJEČI". I obratno: njuškanje psa u divljini vidio je kao neku vrstu stvaralaštva: "Ustrajni tragači koji su u stanju da u jednom pogonu preberu svaki pedalj zemljišta na prostoru od nekoliko kvadratnih kilometara i da – kako to vole reći lovci – stvore divljač!"

Hemingvejevska je u Bulajića i nerazdvojivost čovjeka i pisca, što je često naglašavao, priznajući da nema ni želje, ni potrebe, ni sposobnosti da izmišlja, jer zna da svojim perom ne može iscrpsti ni dio onog što je doživio i što ga je snašlo. Bio je autobiografski pisac i kad je u krasnom romanu za djecu Krilati karavan prikazao, kao vrhovnu pustolovinu čijoj uzbudljivosti ne mogu odoljeti ni odrasli, seobu guščijeg jata od dalekog Sjevera do Sredozemlja. Samo strastan lovac, koji je dugo živio s prirodom i znao u dušu svoje pernate junake, mogao je gledati očima ptica i stvoriti čaroliju koja i odrasle tjera da stanu, ne jednom, na stranu ptičijeg jata, a protiv ljudske vrste.

To priziva u pamet starog cinika: "Što više poznajem ljude, više volim životinje". Bulajić je mogao supotpisati tu lozinku. Jer njegovo kvrgavo iskustvo s ljudima,pogotovo golootočko, čini nam pojmljivim njegovo okretanje prirodi, puno predavanje zelenoj idili, mada ne zaboravlja da, čim dublje zagrebeš u tu idilu, otkrivaš da je u njoj sve svemu dželat i žrtva. Da strpljivi "žabac vreba mušicu koja oblijeće žutu čašicu vodenog svijeta", i sam iz vode vreban od štuke koja je strpljiva koliko i njen plijen, iako ne zaboravlja "da je na putu kojim često krstari vidra", dok, s druge strane, taj žabac mora "voditi računa o onoj čaplji što već nekoliko minuta pravi široke krugove nad močvarom", čak "za časak primjećuje trouglasta krila jastreba, visoko gore iznad čaplje".

No ovaj poredak temeljen na gladi, ulančavanje bića koja se međusobno love, ogledalo je svijeta gdje vladaju čisti računi, čim se ne može dičiti ljudsko društvo u kojoj dijete, od prvog zračka svijesti, ne razumije ponašanje najrođenijih: "sad te mlate kao Grk magarca, a čim se umore, zovu te k sebi, miluju te po uplakanim obrazima i prekornim glasom drže govoranciju o dobru i zlu".

Prozirem da se Bulajić iz istih razloga češće obraćao djeci no odraslim, jer djeca su, po Šileru, priroda u ljudskom obliku. Te ako je, kao Rubljov u istoimenom filmu, nakon svega što je iskusio, mogao reći: "Ja s ljudima nemam više o čemu razgovarati", s djecom je imao, možda prvenstveno zato što iz djeteta nije iščiljelo osjećanje da je "božja ptica u prostranom svijetu", kako o sebi kaže Bulajićev Šalajko, siroče prepušteno sebi koje, uprkos kušnjama na koje ga je od malena stavljao život, sačuvalo rajsku bezazlenost pogleda.

Bulajić je imao čast, kineski mudrac bi rekao nesreću, da živi u "zanimljivom vremenu", što znači i da se u mladosti do kraja i s bezgraničnom vjerom predao borbi za svijet koji će mu se zatim dvaput srušiti pred očima: kad ga pošalju u konclogor na preodgoj i bukvalno u nedavnom ratu.

Iz slutnje konačnog sloma tog svijeta nastao je i roman Pleme matuške Plavke, Bulajićev ljudski i književni testament. Tu Dimitrije Bulan svodi račun sa životom, prašta se s njim, crnogorski bi se reklo: uzima želju od svijeta. U svojoj posljednjoj knjizi, uzimajući želju od svijeta, prokrstario je kroz svoje ljudsko i spisateljsko iskustvo, htio još jednom opipati pređu od koje su bili pravljeni življeni i pisani prizori, i obasjati ih svjetlom koje teži da bude konačno.

"Brojio je zasluge gomile kostiju koje su bile sabrane za pokop u zajedničku partizansku grobnicu", kaže pisac, skupa sa svojim junakom, o jednom političaru, što puti ka osnovnom tonalitetu piščeva glasa u romanu. "Dolje plavo more, gore plavo nebo, a između ništa", kaže na drugom mjestu, i zar u toj slici ne živi slutnja da oba plavetnila, nekad izvor ushita pred prirodom i divljenja postojanju, zvrje kao ram svjetske praznine.

Dimitrije je stalno "poguren nad ponorom velikog promašaja" u ličnom životu i promašaja istorijskog projekta, nekad i slutnje promašenosti svijeta kao božje tvorbe.

Posljednji Bulajićev čin koji je spadao u život i bio izlazak iz njega biva razumljiviji iza ponovnog iščitavanja njegovih knjiga. Osjećamo da su se nalile ponornim smislom i ovakve rečenice: "U tom čudovišnom lomu zemlje i kamena i drveća, oglodanog burama, u toj surovoj besputici gdje je sve bilo stvoreno da zada bol, muku i strah..." To nije tek Crna Gora u očima Nijemca kog partizani "love do mora", ni samo Bulajićev prisni doživljaj zavičaja. Mnoge Bulajićeve rečenice, ovjerene najstrašnijim činom, ošinu nas smislom koji ovim riječima daje nešto od zvuka kamena bačenog u provaliju, osjetimo cijelu viziju svijeta u slici te "surove besputice" gdje je sve "stvoreno da zada bol, muku i strah".

I dubina njegovog uvida u depresiju danas nas osupne: "U depresiju se pada naglo kao u jamu, a iz nje se izvlačiš milimetar po milimetar". Što je zarađeno iskustvom, a priziva i poslovicu: "Bolest ulazi na litre, a izlazi na drame". I njegovi najličniji iskazi često su bliski crnogorskoj duhovnoj i moralnoj predaji. Psihološka objašnjenja nisu dovoljna. Nije dovoljno ni jedno objašnjenje: samoubistvo je misterij i treba to i da ostane.

No samoubistvo pisca je novo vrednovanje njegovog djela: prizori iz knjiga preslažu u nove šare smisla. Sad mu bolje razumijem ovakve rečenice: "Istina ponekad bukne kao požar u šumi". Je li ovo opis duševnog ili društvenog krajolika? Radi li se o istini koja sprži dušu, ili čitav jedan svijet? Svejedno. U posljednjem Bulajićevu romanu to dvoje je neraskidno.

I njegove slike prirode naknadno dobijaju nove prelive smisla. "Visoko iznad njih u savršenom marševskom poretku promicali su odredi ždralova". Kao da je ovdje najkraće što je moguće napisao roman Krilati karavan. Sveo ga na haiku. Ali sad vojna metaforika zrači prijetnjom koja nejasno osjeća u zraku, stoga i nevini zuj pčela "liči na daleki žamor vojske u nastupanju". Tako, pred svoju smrt, doživljava svijet Dimitrije Bulan, njušeći katastrofu. Tako ga je doživljavao i autor. Kome je, nekad, priroda bila štivo na jeziku čijim je kodom lovac uspješno ovladao i po jedva vidljivom pramičku pare otkrivao savršeno skrivenu divljač u grmlju.

U posljednjem njegovom romanu, priroda se piščevim očima nudi kao sibilski tekst pun tamnih proroštava i danas nam je i Bulajićev humor pojmljiv s neočekivane strane, jer se sjećamo Ćopića, velikog čarobnjaka smijeha, koji je okončao skokom u ponor.

Zato su mi nezaboravna uočiratna druženja sa Stevanom: u Masleši smo pili kafu, a on pričao. Bio je prvorazredan usmenog kazivač, što ne čudi: teško je sresti Crnogorca koji išta valja a da ne umije "kititi". Takvo je bar moje iskustvo.

U Crnoj Goru kakvu sam ponio sa sobom pravi dijalog nije postojao. Skupe se ljudi na "sjednik" i svak kaže svoju priču, ili priče, i tačka. Ako se kakav dijalog i zapodjene, on bi se okončao prije nego što je i počeo. Jer replika tvog sagovornika je, najčešće, poslovica. Nakon koje dolazi šutnja.

Crnogrorci su u glavi nosili odabrane, slavne mikrodijaloge, svedene na pitanje i odgovor. Definitivan, dakako. Kazan "dim u dim". Ova metafora je znači munjevit. Riječ o dvoboju riječima kao dvoboju iz "levora": tek što je sugovornik ispalio svoje, sustigao si ga odgovorom. "Dim" iz njegovog gotovo je istodoban s "dimom" iz tvoga grlića.

Poneko od Stevanovih izvrsnih kazivanja sam bilježio, a ponešto i objavio, i namjeravao da iz njega izvučem knjigu kratkih priča, ali me njegov ponovni pad u depresiju pregrebao.

U tim pričama sam slutio onaj bunar životnog iskustva koji, Stevan bio svjestan, perom neće isprazniti. I te priče su obasjane humorom i ironijom, koji su poticali koliko iz ličnog, toliko i sa vrela crnogorske tradicije.

Ali to su bile priče čovjeka oko koga je sve pepeo i sebe je donekle doživljavao kao dio tog pepela. Sveopšteg. Koji možda može dobiti duhovno iskupljenje jedino u smijehu. Samilosnom. Sveoprosnom. Taj dojam zemaljskog i ljudskog mraka ozarenog humorom ostao mi je neizbrisiv. I iz tih priča se kad ih danas čitam ili ih se sjećam, izvija zračak dubljeg razumijevanja za njegov samoubilački čin. Ne bih obrazlagao to razumijevanje, ali duboko mi je shvatljivo zašto je moj prijatelj Stevo odlučio da odbaci planetu o kojoj Lorens Stern reče da je "sazdana od otpadaka drugih planeta".

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Natalija Stevana Bulajic

Hvala ti Marko za ove rijeci o mome ocu. Pomogao si mi da ga bolje i jasnije razumije, ali, istovremeno, da bolje i blize razumijem sebe. Ovo zborim jer vecina onih koji su ga znali i onih koji , ponesto, znaju o njemu cesto mi vele da sam ista on. Cvrsta kao kamen stojim. Stevan i majka me naucise