Ljubav prema stripu razvija se u djetinjstvu, s godinama raste, a kod nekih i preraste u stvaralačku energiju. To je slučaj i sa Srđanom Ivanovićem, kojem nije dugo trebalo da se od pasioniranog čitaoca transformiše u kreatora sopstvenog stripa.
Srđan ipak, nije zaglavljen u drugoj dimenziji, te pored stripa stvara i multimedijalne sadržaje koje plasira putem onlajn platforme „Zaglavi se“.
Sa njim smo, između ostalog, razgovarali o digitalizaciji umjetnosti, takozvanom „klikbat“ trendu u novinarstvu, toplom pivu i hladnoj kafi.
U pripremnom ste razgovoru kazali da ste nekonvencijalan umjetnik. Koje su karakteristike umjetnika kojem se može pripisati epitet „nekonvencionalan“?
Možda nekonvencionalan, ali se definitivno ne smatram umjetnikom, samo novinarom koji voli da crta. Epitet nekonvencionalnog uvijek dajem onom što odskače od šablona i ne uklapa se u stereotip, a svuda postoje čak i u umjetnosti. Često čujete „e to je još jedan akcioni film“, „napisao je još jedan bestseler“, sve u svemu kopija kopije, mada možda živimo u takvom vremenu gdje se sve proizvodi na pokretnoj traci, pa nas iznenađuje nešto originalno i dajemo mu taj epitet.
Nerijetko se čuje da je upravo ta, nekonvencionalna, alternativna umjetnost potisnula „prave vrijednosti“, odnosno umjetnost u klasičnom smislu. Koji je Vaš odgovor na taj, da ga nazovemo, žal za prošlim vremenima?
Vremena se mijenjaju kao i vrijednosti. Živimo u digitalnom dobu, gdje pažnja, čak i kod starijih, traje koliko i pamćenje zlatne ribice. Živi se brzo, bombardovani smo informacijama i jednostavno ljudi nemaju vremena da se fokusiraju na stvari koje bi trebale da prošire vidike, što dovodi do onoga „kako možemo da žalimo za nečim što nismo ni doživjeli“.
Fokus Vam je na sadržini više nego na formi, što se i da očekivati od nekog kome je ukazivanje na probleme prioritet. Ali, kako nalazite balans, pa samim tim ni crtež ne trpi?
Crtež je tu da prenese poruku koja je direktna i svima shvatljiva. Uvijek se trudim da bude što jednostavniji, komičniji i prijemčljiviji oku, a da poruka uvijek bude jasna ukoliko se ukazuje na neku veoma čudnu pojavu u društvu koju svakodnevno ignorišemo iz nekog razloga. A što se tiče balansa, nekada treba preći granicu neukusa kako bi poruka bila upečatljivija.
Najuspješniji strip, ako kao kriterijum uzmemo popularnost na društvenim mrežama, jeste onaj koji ste posvetili takozvanim „klikbejt“ naslovima. U vrijeme kad i sami mediji zavise od klikova, kako se otarasiti te boljke modernog novinarstva?
Smatram da je nemoguće iskorijeniti tu pojavu. Od početka novinarstva, uvijek su postojali sadržaji koji su privlačili publiku bombastičnim naslovima, vulgarnim fotografijama i šarenim lažama koje se nalaze u tekstovima. Sistem koji se godinama izgrađivao da pogađa ono najniže u nama je procvjetao sa povećanjem pristupa Internetu, što je omogućilo medijima da prodaju svoj sadržaj na što efikasniji način, čime se unakazilo novinarstvo u svakom smislu.
San svakog umjetnika je da može da živi od svog rada. Ko je u boljoj poziciji – umjetnik u potrazi za poslom, ili Milankin momak u potrazi za nečim iz njene tašne?
Mislim da će Milankin momak imati više sreće, mada danas svi osim glavnog zanimanja imaju i sporedni. Umjetnici ili osobe koji se na neki način bave time, često imaju druge poslove koji im donose zaradu kako bi realizovali svoju ideju. U modernom dobu, svi rade multi-tasking, pa i ljudi koji se bave umjetnošću.
Kod komercijalnog dijela, čini se, veliki posao odrađuju ranije pomenute društvene mreže. To Vam dobro ide. Ali nije li to mač sa dvije oštrice? Hoću da kažem – smatrate li ponekad da svoju umjetnost dajete za džabe?
Nikada se ne daje za džabe. Ukoliko nekom uljepšate dan i nasmijete ga, što bi rekli „na šte srca“, to je najbolja dnevnica koju možete dobiti.
Da morate da birate, šta biste radije popili – toplo pivo ili hladnu kafu?
Mogu li u tom slučaju da naručim vodu?
Pored kritike topolog piva i hladne kafe, Vaše je pero lokalno usmjereno – pod ovim mislim na kritiku „Podgoričanizma“ u pežorativnom smislu. Jesmo li „laka meta“ ili je pak zahvalnije kritikovati svoje?
Smatram da uvijek treba krenuti od svog dvorišta prije nego što počnemo komšiju da kritikujemo što je njegovo neuredno. To u Crnoj Gori se rijetko praktikuje, jer je lakše pokazati prstom na drugog i reći „pogledaj kakav je“.
Kako sam jedan od Podgoričanina, smatram da je ta ilustracija i kritika svih nas koji smo dozvolili da se ovakva pojava „odomaći“.
S druge strane, kritika politike je, kvantitativno, u drugom planu. I kad je ima, apstrahovana je. U jednom ste intervjuu čak i kazali kako tom „najprofitabilnijem biznisu“ ne želite da dajete previše reklame. Gdje je granica, odnosno, kako ukazati na dnevnopolitičke probleme?
Najlakše je prozivati po imenima, mislim da bi čak u tom slučaju ilustracije bile još popularnije ali odlučio sam to da ne radim jer smatram da su svi političari podjednako loši. Moje ilustracije se ne razlikuju mnogo od onog što gledamo tokom prenosa zasijedanja Parlamenta, što smatram da je jedan od najsmješnijih sitkoma ikad napravljenih u Crnoj Gori (žao mi je Dojč Caffe). Neke pojave i odluke koje konstanto tolerišemo i ignorišemo jednostavno nekad moram ilustrovati kako bih upravo na njih ukazao.
U Vašim je radovima zapaženo i ukazivanje na siromašnu ponudu kada je kultura posrijedi. Pa, da privedemo razgovor kraju tako što ćete našim čitaocima preporučiti djelo, iz ma koje sfere umjetnosti po sopstvenom izboru.
Preporučio bih jedan filmski, po mom mišljenju klasik, a to je „Life of Brian“, od dragih Pajtonovaca, samo zbog jednog dijaloga „Ne morate da me slušate, vi ste slobodni ljudi“ i gomila koja sihronizovano u jednom glasu odgovara „Daa, mi smo slobodni ljudi“. Edukativno ga je pogledati sa vremena na vrijeme.
Razgovarala: Tijana Radulović
Ilustracije preuzete sa Fejsbuk stranice Zaglavi se
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR