Kako se primiče dan održavanja izbora u Srbiji glasovi onih koji kritikuju društvenu klimu sve su jači i prodorniji.
A takvi su uprkos pritisku na brojne medije kojima se ograničava pravo na slobodno informisanje.
Jedan od onih koji u javnosti istupaju uvijek se kritički odnoseći prema svim društvenim anomalijama jeste i istoričar Milivoj Bešlin, koji o stanju u medijima u Srbiji u razgovoru za Al Jazeeru doslovce kaže: "Medijski sistem u Srbiji odlikuju neprofesionalizam i manihejstvo, jedna stereotipna, uprošćena crno-bijela slika realnosti."
Bešlin se osvrnuo u intervjuu i na zbivanja u Crnoj Gori nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Prenosimo dio intervjua.
Posebno su zanimljiva posljednja događanja u Crnoj Gori. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti SPC je burno reagovao. Koliko su njihove tvrdnje o titularnom pravu na crkvenu imovinu u Crnoj Gori osnovane?
Bešlin: Tvrdnje SPC-a u Crnoj Gori zasnovane su na apsolutnim istorijskim falsifikatima i neistinama. Najprije, SPC u Crnu Goru dolazi nakon aneksije te države od Srbije (1918) i gašenja dotadašnje autokefalne Crnogorske crkve.
Njene eparhije su i voljom djela njenih arhijereja, u jednom sa zakonske tačke gledišta teško prihvatljivom postupku, pripojene novostvorenoj SPC (1920).
Imovina koja je do tada pripadala nezavisnoj državi Crnoj Gori i koju je koristila Crnogorska crkva pripala je novoj Kraljevini SHS i stavljena je na raspolaganje SPC-u.
Ovi odnosi se mijenjaju nakon tzv. Antibirokratske revolucije, kada su velikodostojnici SPC-a, nakon pokoravanja Crne Gore od Miloševića, iskoristili pogodan trenutak i dotadašnju državnu imovinu prepisivali na ime crkve, a nerijetko i na svoja imena.
Dalje, za razliku od situacije u Srbiji, SPC odbija da se registruje u Crnoj Gori pod različitim i potpuno budalastim izgovorima, poput onoga da je ta crkva, nastala 1920, starija od crnogorske države.
Boravak sveštenika SPC-a u Crnoj Gori je vrlo netransparentan. Zvanično ih ima otprilike 600, a nezvanično je taj broj nekoliko puta veći i približava se broju pripadnika Vojske Crne Gore.
Protivljenje Zakonu o slobodi vjeroispovijesti je samo izgovor za destabilizaciju Crne Gore, rušenje legalne vlade i stvaranje vanrednih okolnosti, iz kojih bi proizašlo poništavanje istorijske odluke o nezavisnosti i povratak Crne Gore pod okrilje Srbije. To je krajnji cilj ovih okupljanja, koja se i politički i medijski i finansijski i obaveštajno usmeravaju iz dva poznata centra van Crne Gore.
Kako se u Srbiji gleda na usvajanje tog zakona u Crnoj Gori? Stječe se dojam da većina medija s nacionalnom frekvencijom i najtiražniji pisani mediji sada Crnu Goru predstavljaju kao sukus izdajništva. Dakle, pitanje je zašto su Crnogorci od najvećih historijskih saveznika Srbima postali arhetipski izdajnici i neprijatelji?
Bešlin: Razmjere anticrnogorske histerije u gotovo svim medijima u Srbiji su najveći poduhvat u diseminaciji mržnje u Srbiji još od završetka ratova 1990-ih.
Vrlo često, nažalost, briše se razlika između analitičkih i tabloidnih medija, režimskih i opozicionih. Srbija je pokazala rijetko viđen entuzijazam u nacionalističkoj homogenizaciji prema unutra i antagonizaciji prema susjedima.
Anticrnogorska kampanja u beogradskim medijima je zastrašujuća i ona direktno služi huškanju i izazivanju nemira u Crnoj Gori. Uzroci su jasni, ideja je poništiti temeljnu odluku o državnoj nezavisnosti putem negiranja crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta.
Crnogorcima se osporava pravo na nacionalni identitet, jezik, crkvu da bi se dovelo u pitanje i samo postojanje države Crne Gore. Taj evidentni pritisak koji iz Beograda dolazi ne bi mogao da se realizuje bez patronata Rusije i njene destruktivne balkanske politike.
Ruski propagandni mediji i njihove ispostave u regionu plasiraju po nekoliko lažnih vijesti svakog dana, koje su veoma opasne i mogu izazvati tragične posljedice u atmosferi koja je napravljena u Crnoj Gori.
Kada je riječ o najvećim saveznicima, kako kažete, Crnogorci su to mogli biti kada su služili interesima Srbije i kada su svoje nacionalne i državne interese bili spremni da podrede interesima i prioritetima Srbije. Onog trenutka kada je Crna Gora odlučila da se emancipuje i da prati samo vlastite interese dolazi do promjene percepcije u Srbiji, zbog čega Crnogorci od braće postaju izdajnici i neprijatelji.
Tu je neizostavno i pitanje Kosova, koje je zbog zbivanja u Crnoj Gori, stieče se dojam, pomalo palo u drugi plan. Kako vidite budućnost odnosa Srbije i Kosova, odnosno hoće li u skorije vrijeme doći do istorijskog srpskog priznavanja nezavisnosti Kosova?
Bešlin: Istoričar bi morao biti prije svega zagledan u prošlost. Ali, ako me već pitate, teško će uskoro doći do nekog obostrano prihvatljivog sporazuma. U vrijeme vlasti Tačija i Haradinaja na Kosovu je postojao netransparentni dogovor sa Srbijom o razmjeni teritorija i podjeli Kosova.
Porazno je to što srpska elita i dalje ne vidi rješenje krize i sporazum izvan teritorijalnih okvira. Sjetite se kako je sprrko pitanje otvarano s kraja 1980-ih, i to kao teritorijalno. Danas je to ponovo slučaj i zbog toga ni novi sukobi na Balkanu nisu isključeni. Problem odnosa Srbije i Kosova mora se rješavati kao pitanje demokratskih i građanskih prava i u jednom potpuno novom ključu, a ne vidim da je to slučaj.
Kada se govori o duhovnom stanju u Srbiji, nije malo onih koji konstatuju da je stanje izuzetno teško. Istoričarka Dubravka Stojanović u intervjuu datom jednoj sarajevskoj televiziji ustvrdila je da je stanje sada čak i gore nego u vrijeme Slobodana Miloševića. Zašto je situacija tako teška?
Bešlin: U Srbiji ideološka matrica i taj noseći, dominantni narativ nijesu promijenjeni. Dakle, legitimacijski obrazac srpske politike se nije promijenio od kraja 1980-ih do danas.
U međuvremenu su i država i njena ideologija – nacionalizam – doživjeli poraz, izopštenje, najširu međunarodnu stigmatizaciju zbog zločina, što je sve uticalo na kreiranje ozbiljne frustracije. I ta nemoć, bijes, frustracija danas se pod vlašću preimenovanih radikala izlivaju putem medija, koji neslućenim primitivizmom i ekstremizmom truju čitavo društvo.
Ipak, teško je praviti paralele sa vremenom 1990-ih, kada su vođeni ratovi, u njima činjeni nepojmljivi zločini, po Srbiji ubijani politički protivnici... Sa druge strane, međunarodni poredak je u previranju i konfuziji, populizam je u naletu, što sve utiče i na tolerisanja lokalnih autokrata i "stabilokrata" i gubljenje svih parametara i orijentira u međunarodnim odnosima.
Mnogo se govori o ograničenim medijskim slobodama u Srbiji i opet se, što je krajnje simptomatično, prave analogije s dobom Slobodana Miloševića. Koliko su tvrdnje Vučićevih kritičara osnovane kad kažu da su imali veće medijske slobode tokom '90-ih nego danas?
Bešlin: Vučićevi kritičari, kako ih nazivate, vole često da stvari simplifikuju i personalizuju, što nije dobar metod ako želite da prodrete u dubinske uzroke krize u kojoj se Srbija nalazi.
Naš veliki pisac Svetislav Basara voli da ironizira, citirajući takve, rečenicom da "ovako nikada nije bilo". I zbog toga nam se dešava da se jedan vid autokratije stalno ponavlja. Medijski sistem u Srbiji odlikuju neprofesionalizam i manihejstvo, jedna stereotipna, uprošćena crno-bijela slika realnosti.
Imate režimske, tvrdo nacionalističke medije, koji služe kao propagandna mašinerija za najčešće groteskno veličanje vlasti i Vučića lično, i postoje opozicioni mediji, koji su većinom naglašeno pristrasni u korist nacionalističke opozicije okupljene oko Saveza za (Veliku) Srbiju, i najmanji dio su zaista profesionalni mediji.
Ali, držim se stava da mediji ne mogu biti bolji od društva, tako i kod nas. Medijski danas, ipak, imamo i društvene mreže i više kanala komunikacije i obavještavanja u odnosu na '90-e. Samo je pitanje da li ljudi žele da koriste te mogućnosti ili se dobrovoljno prepuštaju propagandnim servisima različitih opcija.
Situacija je pomalo paradoksalna jer, dok s jedne strane niz ozbiljnih intelektualaca koji pripadaju tom opozicijskom spektru kritikuje vlast zbog nedostatka medijskih sloboda, vidimo da se ljudi poput Vojislava Šešelja umješno koriste novim tehnologijama i društvenim mrežama, čak toliko da mu je zbog širenja govora mržnje ukinut Twitter-nalog. U Beogradu je nedavno promovisao knjigu u kojoj negira genocid u Srebrenici i predstavlja nekakvu "svoju istinu". Kada će Srbija biti spremna da potpuno odbaci ljude poput Šešelja i suoči se sa svojom neuralgičnom historijom, posebno onom iz '90-ih?
Bešlin: Ni lakšeg pitanja ni težeg odgovora. Nema vremenskih limita za to i svaka anticipacija je veoma opasna. Možda se procesi o kojima govorite nikada ne odigraju.
U tom slučaju Srbija će sve dublje tonuti i kopati jaz između sebe i ostatka regiona, koji je sada već veoma vidljiv. I jaz između sebe i Evrope, naravno. Nacionalistička Srbija uvijek će biti autokratska. To je ono što kritičari Vučića, koji ne shvataju duboku trulež cijelog sistema i ovakvog koncepta, ne shvataju, bilo zbog svoje fokusiranosti na personalna pitanja, bilo zbog intelektualne limitiranosti.
A takva, nacionalistička i autokratska, Srbija zakonomjerno će biti opasnost za cio region. Šešelj je tu samo paradigma i metastaza jednog zla koje ne prestaje i on je glasnogovornik onoga što bi režim želio da poruči.
On je ta batina u rukama vlasti koja se tako obračunava sa svojim kritičarima. Sa druge strane, sama sramna promocija tog ukoričenog, manipulativnog i negacionističkog smeća odigrala se u jednoj od rijetkih lokalnih samouprava u kojima je opozicija na vlasti upravo sa radikalima.
Kompletan intervju pročitajte OVDJE.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR