6 °

max 9 ° / min 2 °

Srijeda

02.12.

9° / 2°

Četvrtak

03.12.

11° / 6°

Petak

04.12.

14° / 8°

Subota

05.12.

15° / 9°

Nedjelja

06.12.

16° / 7°

Ponedjeljak

07.12.

13° / 9°

Utorak

08.12.

11° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Popović: Procrnogorska opcija u Crnoj Gori nema saveznika i čeka nas grčevita borba za opstanak

Politika

Comments 25

Izvor: Večernji list

Autor: Antena M

  • Viber

Popović: Procrnogorska opcija u Crnoj Gori nema saveznika i čeka nas grčevita borba za opstanak

Autor: Branimir Pofuk

Milorad Popović je crnogorski pjesnik i književnik, autor romana "Karnera" i "Čovjek bez lica" koji spadaju među najvažanije knjige nastale na ovim prostorima u posljednjoj deceniji.

Za njih je dobio najvažnijih crnogorske i regionalne nagrade, od "Meše Selimovića" do Njegoševe nagrade". Na književnu scenu stupio je još početkom 1980-ih godina zapaženim zbirkama poezije. S obzirom na mladost u kojoj je bio fizički radnik, redar u hotelima, izbacivač u noćnim klubovima, bokser i krupije, njegov je snažan pjesnički glas mnogima bio šokantna i u svakom slučaju potpuno neočekivana pojava.

Drugu važnu crtu njegovog djelovanja predstavljaju knjige eseja "Mali narod i nacionalizam", "Crnogorsko pitanje", "Podijeljena nacija", "Njegoš i crnogorska nacija" i "Njegoševo naslijeđe". Kao svojevrsnu sintezu, dopunjenu vrlo zanimljivim memoarskim elementima, prošlog je ljeta objavio knjigu "Zbilje i prividi".

Za svakog ko želi proniknuti u čitav kompleks crnogorskog pitanja i problema, prošlosti i sadašnjosti, bez obzira na opredjeljenje i poziciju s koje im pristupa, ova je knjiga nezaobilazno štivo. Uz to, Milorad Popović je posljednjih decenija i ključna figura crnogorske kulture kao osnivač ili supokretač te čelni čovjek važnih projekata i institucija: od časopisa Ars, preko crnogorske sekcije PEN-a, do Crnogorskog društva nezavisnih književnika i cetinjskog Otvorenog kulturnog foruma. Susreli smo se i razgovarali za njegovog nedavnog posjeta Zagrebu.

U novoj knjizi ste napisali da još uvijek ne vidite alternativu Milu Đukanoviću na čelnoj poziciji prozapadnih, građanskih, državotvnornih i sekularnih snaga u Crnoj Gori, ali takođe i to da čak i kad on ode s vlasti ne vidite mogućnost da se stvari vrate na stanje iz 1997. godine. Znači li to nijeste pesimistični kao neki koji su odmah nakon posljednjih izbora već proglasili smrt i oplakali Crnu Goru kao samostalnu državu?

Ovo je bio treći veliki udar na Crnu Goru u posljednjih sto godina. Prvi je bio 1918, a drugi 1989. Danas smo utoliko u prednosti što je 1918. Crna Gora potpuno nestala čak i kao regionalni entitet, a 1989. se bila utopila u Miloševićevu SRJ u kojoj je bila zanemariv faktor.

Danas, usprkos svemu, ona ostaje suverena država, ostaje dio NATO-a, ostaje kandidat za Evropsku uniju, a vidjećemo kako će se nastaviti taj proces. Ova velikosprska struktura koja je prevladala odmah će, siguran sam, pokazati svoje lice. Nacionalizam te vrste se ne želi i ne može prikrivati.

Oni uvijek hoće sve i hoće odmah. Pa makar i na najbrutalniji način.

 

Zar nijesu ipak pokazali neku disciplinu i suzdržavanje u događanjima koja su prethodila, nakon uputstva vladike Amfilohija da se ne ističu nikakve zastave i nacionalni simboli koji bi bilo koga mogli iritirati i provocirati sukobe?

Bilo je tu svakakvih zastava, i srpskih, i kralja Nikole, i crnih četničkih, samo nije bilo službene crnogorske.

To je bila klerofašistička revolucija kojoj je Srpska pravoslavna crkva dala dodatnu energiju emotivno-iracionalnog naboja, ali je bila u tome samo jedan segment.

Ne mislite da je bila presudna?

Presudni segment je bila grupacija URA koja je uzela glasove prozapadnih birača koji su bili protiv DPS-a i Đukanovića, a ključni akter je bio medijski koncern Vijesti koji je već od 2010, otkad se odvojio od Đukanovića, ušao u koaliciju prvo s Andrijom Mandićem, s prvobitnom namjerom da operu njegovu četničku ideologiju.

Osnovavši na kraju pokret URA s Albancem Dritanom Abazovićem uspjeli su postati taj uteg koji je prevagnuo i preokrenuo stvari u Crnoj Gori, jer ta prosprska i velikosrpska struktura, bez nominalnih independista, uz svu podršku iz Beograda ne bi sama mogla dovesti do preokreta.

Slažete li se da slijedi politička borba za rezultat popisa stanovništa sljedeće godine?

U svakoj zemlji to je državni birokratski administrativni posao oko kojeg se ne vode kampanje i u kojem je nacionalno izjašnjavanje samo jedan segment. U Crnoj Gori to je najvažnije egzistencijalno pitanje upravo zbog toga što velikosrpski nacionalisti, koji dugoročno planiraju nestanak i odvajanje Crne Gore od NATO-a, kao prvu tačku tog plana imaju da Srbi postanu nacionalna većina.

I bez obzira što crnogorska nacija nije završila proces svog konstituisanja, oni to ne mogu postići bez falsifikata i pritisaka. U ovom trenutku je 45 odsto nacionalnih Crnogoraca i 28 odsto Srba, s tim što su mlade generacije ipak, po nekim projekcijama sociologa, bile prijemčivije za crnogorsku nacionalnost, ali ta diferencijacija neprestano traje.

Zato je pitanje tog popisa neobično važno za nastavak borbe za očuvanje crnogorske nacije i Crne Gore kao građanskog društva. Niko u Crnoj Gori, barem od relevantnih čimbenika, Srbima ne spori pravo ni na jezik, ni na Crkvu, ni na ostala građanska prava. Ali, oni su moćnom propagandom borbu za opstanak crnogorske nacije prikazali kao namjeru da se asimiluju Srbi u Crnoj Gori.

Ta je ideja sama po sebi apsurdna jer su crnogorski Srbi dio osmomilionske nacionalne zajednice na Balkanu, a Crnogoraca je prema posljednjem popisu bilo 278 hiljada. U isto vrijeme, broj Crnogoraca u Srbiji pao je sa 156 na 38 hiljada.

Prozapadna, procrnogorska opcija u ovom trenutku nema saveznika, kao što ih nismo imali ni 1918. godine, i predstoji nam grčevita borba za opstanak. Ja sam ipak siguran da ćemo na kraju pobijediti jer su i položaj Crne Gore i čitav međunarodni kontekst danas ipak daleko povoljniji nego 1918. ili 1989. godine.

Kako je došlo do te situacije i, kako kažete, nepostajanja saveznika?

Današnji političari, pogotovo mračni ideolozi, nijesu povukli nikakve pouke iz tragedija koje se neprestano u zadnjih 150-200 godina događaju na Balkanu.

U tom kontekstu se može gledati i preokret koji se nedavno dogodio u Crnoj Gori. Gledajući iz prizme liberalne demokratije i demokratskih kanona bilo je nužno očekivati da se nakon trideset godina promijeni jedna vlast kojoj se pripisuju razne anomalije, manje-više karakteristične za većinu post-komunističkih država kao što su korupcija i kriminal.

Ali, s druge strane se ne shvata da je ta mala zemlja u mnogo čemu posebna i da je u njoj ključna politička i ideološka podjela između prozapadnog, građanskog i sekularnog s jedne strane, sa svim spomenutim manama, a da je na drugoj strani stari panslavistički velikosrpski koncept koji Crnu Goru vidi kao privjezak Beograda i Moskve i želja da Beograd i Moskva tu imaju dio svog prostora na Mediteranu, kao jedinu enklavu između Sirije i Portugala koja ne bi pripadala evro-atlantskoj zajednici.

Je li ta građanska crnogorska opcija odlaskom s vlasti Mila Đukanovića obezglavljena?  

Mora se priznati da sada traje period konfuzije i nesnalaženja. DPS kao stožerna snaga, što god ko o njemu mislio, zakazao je kongres u decembru na kojem najavljuju pomlađivanje i reformu stranke.

Mislim da bi se Đukanović lično želio povući, ali nijesam siguran da u ovom trenutku, kada je ta stranka poslije decenijske vladavine u previranju, postoji iko drugi s dovoljno autoriteta i sposobnosti da održi tu strukturu, da ne završe kao SPS nakon odlaska Miloševića.

Postoji i ideja o jednom novom građanskom antivelikosrpskom bloku, ali što će se desiti, ostaje da vidimo. U svakom slučaju, prema mom mišljenju neminovan je period nestabilnosti Crne Gore.

U novoj knjizi vi vrlo kritički sagledavate i nabrajate nedostatke i promašaje Đukanovićeve vlasti u procesu učvršćivanja države i dovršetku konstituiranja nacije. Koji su to propusti?

Nekonzistenta politika, negativna kadrovska politika, zapostavljanje izgradnje i učvršćivanja nacionalnih kulturnih, naučnih i obrazovnih institucija, mišljenje da rak-ranu pitanja crnogorskog nacionalnog identiteta mogu liječiti aspirinima, sve je to dovelo do toga da će danas borba za crnogorsku državu teći paralelno s borbom za crnogorsku naciju.

Ona je u nepovoljnom položaju s obzirom da se mi, koji smo u odbrani nacionalne posebnosti, crnogorske državnosti i prozapadnog političkog smjera ne borimo samo s vlašću, nego i s Beogradom.

Kako su stvari otišle tako ukrivo za Crnu Goru 1918. godine, kada je ona izbrisana s karte kao država i kada nastaje jaz podjele u crnogorskom narodu?

Ljudi obično griješe kad iz suvremenog konteksta sude o događajima u prošlosti ne udubljujući se u kontekst tog vremena. Crna Gora se našla u vihoru velikog svjetskog rata, koji nije željela, čija je posljedica bio nestanak tri velike evropske imperije, i nakon kojeg je Crna Gora platila danak toj novoj geopolitičkoj slici Europe stvorenoj u Versaju, iako je bila među zemljama pobjednicama.

Međutim, ako makar načelno znamo ljudsku istoriju, njen najpostojaniji kontinuitet je cinizam, osobito velikih prema malima. Veliki uvijek govore o pravu, a mali o pravdi.

Što sve ovo znači za kulturne institucije koje vodite?

Ja sam godinama bio pod baražnom vatrom da sam privilegiran eksponent režima, što je bila propagandna tehnika da me marginalizuju. To što sam ja radio imalo je mnogo bolju percepciju izvan Crne Gore, nego u njoj.

Cijela ta generacija mladih pisaca koji nešto danas znače u regionu, a to je prvi put u zadnjih sto godina da imamo generaciju koja nije provincijalna i koja je relevantna u širem kontekstu, prošla je kroz ARS i OKF.

Ali, upravo zato što su velikosprski centri za specijalni rat primijetili da ja to radim možda bolje nego drugi, bio sam pod stalnim pritiskom. Kad se danas podvuče crta cijelo ovo vrijeme smo preživljavali s glavom iznad vode tek toliko da ne potonemo jer, nažalost, državna kulturna politika je marginizovala izdavaštvo i književnost.

A sada, pošto je vlast izgubila opcija koja je nominalno bila procrnogorska i s kojom smo ipak imali određenu saradnju, zemlja je ostavljena u stanju u kojoj su svi ti segmetni prepušteni na milost i nemilost novoj velikosprskoj strukturi. Očekujem udar i na Fakultet za crnogorski jezik i književnost, a što se tiče mog izdavaštva, kako sada stvari stoje, vjerovatno ću sve morati zatvoriti.

Ako se pokažu tačnima spekulacije o ministrima kulture koji su u igri, ja sam njihov neprijatelj i ne očekujem od njih ništa dobro. Žao mi je zbog toga. ARS bi uskoro trebao obilježiti 35 godina postojanja, ali sve su te tradicije u balkanskim kulturama kratkog vijeka. Ja sam spreman i na to.

Da li će oni biti dovoljno inteligentni pa makar simbolički otvoriti neke mogućnosti da egzistira i nešto mimo njih, to ćemo vidjeti. Ali ja očekujem brutalni nacionalizam koji će ići đonom na sve što mu se ne pokori.

Kako vidite Crnu Goru u kontestku globalne ideološke konfuzije?

Postoje određeni stereotipi o tim neuređenim društvima koje treba civilizovati, a ta nadmenost uvijek proizlazi iz površnosti, iz nedovoljnog smisla za detalje i speifičnosti koje su često sudbonosne, koliko god gledane izdaleka izgledaju bizarne i smiješne. Zbog toga često postoji nelagoda, da ne kažem prezir starih demokratija prema ovom prostoru.

S druge strane Zapad se još nije konsolidovao i snašao nakon raspada komunizma. Prva zabluda Zapada je bila da u tim društvima, da bi napredovala, sve treba privatizovati, što je uzrokovalo strašne sociološke i kulturološke traume.

Drugi i možda još važniji fenomen je diskontinuitet koji se desio u američkoj politici nakon dolaska Donalda Trampa, koji je potpuno izvrnuo sve ono što smo znali kao američki kanon.

Njemu Evropa više nije saveznik, nego konkurent, a američku vanjsku politiku je više bazirao na saradnji s evroazijskim autokratima. U tom kontekstu je pitanje Balkana za Ameriku dobilo drugačiju dimenziju i zato će i za crnogorsko pitanje, po mom mišljenju, od presudnog značaja biti rezultati ovih američkih izbora.

Moram se na kraju odmaknuti od politike i pitati vas u prvom redu kao pjesnika: gdje je u svemu tome danas poezija?

Poezija od doba rapsoda i trubadura, pa onda romantizma, modernizma i konačno socijalizma, nije imala tako minornu socijalnu funkciju kao danas. U ovoj novoj digitalnoj civilizaciji dominantna je slika što dovodi do duhovnog otuđenja i devastacije.

Poezija postaje dio nekih zavjereničkih krugova, nekog bratstva, poput slijepaca. To je s jedne strane loše za ljudsku kulturu, ali za samu poeziju možda i nije. U svakom slučaju ne mogu zamisliti da poezija nestane.

Čovjek bi tada bio neko posthumano biće. Naša civilizacija počinje epom o Gilgamešu, a onaj koji bi napisao zadnju pjesmu napisao bi testament toj civilizaciji.  

Komentari (25)

POŠALJI KOMENTAR

europeac

@Crnogorac iz Srbije Da nas je Bogdom više takvih kao Vi. Vi ste pravi CRNOGORAC sa ponosom, a vjera je takođe lična stvar,

europeac

@Deni Mora se izaći na izbore, spasiti svoj glas moramo, od zloupotrebe. neka nam je vječna CG

Biće bolje ako ovo shvatimo

@Crnogorac iz Srbije Mislim da Muslimane u Crnoj Gori a da je Crnogorac niko ne zove Turcima.Po tome se razlikujemo od crnogorskih posrbica i Srba.To je civilizacijska stvar nikad od nas niko neće čuti da Muslimane zovemo turci, albance šiptarima i slično. Do Rista svi smo bili Crnogorci,evo rezulta