Đurović: Parlament postaje glavna kočnica na evropskom putu CG, u prilog nam ne idu ni prilike u zemlji, ali ni u EU

 
Koalicioni sporazum nove njemačke vlade, koji je potpisan prošle sedmice, po prvi put decidno navodi da ne bi trebalo biti daljeg širenja Evropske unije sve dok se ona sama ne reformiše i ne smanji broj oblasti gdje je neophodna jednoglasnost.

Sve to moglo bi da se reflektuje na put Crne Gore ka članstvu, a prema riječima predsjednice Crnogorske panevropske unije Gordane Đurović, čak i u nekom optimističnom scenariju mogla bi vrlo lako izostati ratifikacija pristupnog ugovora naše zemlje od strane parlamenata država članica EU u finalnoj fazi pristupanja.

„Zbog dužeg perioda izostanka reformi EU, a rastuće potrebe za njima, mnoge politike postale su još osjetljivije, posebno usvajanje budžeta EU, ali i politika proširenja. Tako da se može reći da postoji realna „opasnost“ da se neka zemlja kandidat približi okončanju pristupnih pregovora, ali da u nekoj od finalnih faza ne uspije dobiti jednoglasnu podršku", navodi Đurović za Pobjedu.

Ona podsjeća na dio koalicionog sporazuma, koji su potpisale konzervativna desnocentristička Hršćansko-demokratska unija (CDU), zajedno sa svojom bavarskom sestrinskom strankom Hršćansko-socijalnom unijom (CSU) i Socijaldemokratskom partijom (SPD), a u kojem se navodi da proširenje EU i njen kapacitet da apsorbuje nove članice moraju ići ,,ruku pod ruku“.

 Podsjećamo, konzervativni lider Fridrih Merc (69) je u drugom krugu glasanja izabran za njemačkog kancelara.

Samo nekoliko sati ranije 6. maja neočekivano je ostao bez potrebne većine u Bundestagu, koji broji 630 mjesta, zbog čega je glasanje ponovljeno

U sporazumu, u dijelu koji se tiče EU, piše i da je potrebna unutrašnja konsolidacija i reforma bloka, koja će je institucionalno ojačati, najkasnije do sljedećeg proširenja.

„Iako ovo do sada nije privuklo mnogo pažnje, očito je riječ o oblikovanju vanjske politike Berlina u godinama koje dolaze“, ocijenila je za Pobjedu Đurović.

 Ovo, kako kaže, označava promjenu u stavu Njemačke prema proširenju EU i javno priznanje da je nemogućnost donošenja odluka glavna prepreka u prihvatanju novih zemalja.

Dodaje da bi, u situaciji kad svaka nova država članica dobije pravo veta, jednoglasno donošenje odluka postalo nemoguće.

Ona podsjeća da je na ovo ukazao i njemački novinar, pisac i stručnjak za dešavanja na Balkanu Mihael Martens.

On je u svom članku podsjetio da drugi evropski lideri, poput Makrona, već dugo upozoravaju da bi dalje širenje EU otežalo donošenje odluka više nego što već jeste sa 27 članica.

Dodaje i da je teško zamisliti kako bi blok funkcionisao ako bi se pridružile sve trenutne države kandidatkinje, čime bi se broj povećao na 35.

U koalicionom sporazumu se navodi da je prijem šest zemalja Zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija), kao i Ukrajine i Moldavije, „važan“ i „u obostranom interesu“ tih zemalja i EU.

Ipak, u jednom dijelu ističe se da na zemlje kandidate, koje još nijesu ispunile sve uslove za pridruživanje, treba primijeniti postepeni pristup integraciji.

„To uključuje njihovo postepeno učešće u programima EU i dodjelu pridruženog članstva bez prava glasa u oblastima kao što su zajednička vanjska i sigurnosna politika“, piše u sporazumu nove njemačke vlade.

U analizi sporazuma, njemački novinar Martens predlaže rješenje prema kojem bi se zemljama koje žele pristupiti EU dao pristup zajedničkom tržištu bez statusa punopravnog članstva, što bi im omogućilo da izbjegnu probleme koji proizlaze iz toga što više zemalja ima pravo veta.

Đurović smatra da Crnoj Gori, kao i drugim budućim neto korisnicama strukturnih fondova EU, a koje nijesu ni velike, ni konkurentne, ovo ne odgovara.

„Uslovi konkurencije na jedinstvenom tržištu postali bi još oštriji, posebno državna pomoć, a niska konkurentnost nas inače i danas sprečava da više iskoristimo pozitivne strane i već postignute evropske ekonomske integracije“, navela je.

U prilog nam ne idu prilike u zemlji, ali ni u EU

Odgovarajući na pitanje kakvi su, uzimajući u obzir sve okolnosti, kako one na unutrašnjem, tako i spoljašnjem planu, izgledi za skorije članstvo Crne Gore u EU, Đurović ističe da je važno da se na evropskoj sceni stabilizuju političke prilike u ključnim državama članicama.

„Važno je bilo da najjača evropska ekonomija dobije stabilnu vladu i ojača poziciju EU u današnjim brojnim izazovima na globalnoj sceni, kao i unutar samih država članica. Politiku proširenja prati taj izraženi geopolitički kontekst, koji eventualno pristupanje u ovom mandatu Parlamenta i Komisije vidi kao političku odluku, a ne kao uspješno okončan put usvajanja neophodnih demokratskih i ekonomskih reformi u zemlji“, navela je sagovornica Pobjede.

Govoreći o unutrašnjim prilikama i političkoj klimi u Crnoj Gori, Đurović ističe da smo svjedoci svakodnevnih potvrda urušavanja, inače krhke, društvene kohezije.

Kako dodaje, danas u Crnoj Gori možemo vidjeti da ni EU agenda nije konsolidacioni faktor.

„Parlament postaje glavna kočnica usporavanja ispunjavanja mjerila za zatvaranje poglavlja i suštinskih demokratskih reformi. Vladi ostaje ogroman posao na tehničkom uvezivanju postignutog, ispunjavanju mjerila iz svoje nadležnosti i sprovođenju novih propisa, a vrijeme ide veoma brzo“, navodi Đurović.

Ona dodaje da je neizvjesnost sve veća kako se ubrzava satnica do decembra 2026, umjesto da je obratno.

„Možemo konstatovati da našoj integraciji u EU ne idu u prilog ni aktuelne političke prilike u zemlji, ali ni one u EU i globalno“, zaključuje ona.

Njemački novinar Mihael Martens, u svom članku objavljenom u Frankfurter Algemajne Cajtungu, napominje da su prethodni njemački kabineti odavno shvatili da je napuštanje principa jednoglasnosti prijeko potrebno, ali su bili oprezni u otvorenom rješavanju.

Ipak, Đurović konstatuje da se i to često čini nemogućim, jer bi zahtijevalo upravo jednoglasnost.

Ona podsjeća da u osnivačkim ugovorima EU (Ugovor o Evropskoj uniji - UEU, i Ugovor o funkcionisanju Evropske unije - UFEU) pravo veta postoji u ograničenom broju ključnih područja i najčešće je vezano uz jednoglasno odlučivanje u različitim formatima Savjeta.

„Trend povećanja broja odluka, kojima se odlučuje kvalifikovanom većinom, povećavao se sa svakim ciklusom reformi EU. Lisabonskim ugovorom jasno su popisana područja politika koje se smatraju osjetljivima i koja i dalje podliježu jednoglasnom glasanju. To su oporezivanje, socijalna zaštita, pristupanje novih država članica EU, zajednička vanjska i bezbjednosna politika, uključujući i zajedničku bezbjednosnu i odbrambenu politiku EU, kao i operativna policijska saradnja između država članica“, navodi ona.

Podsjeća i da je Lisabonski ugovor uveo i tzv. premošćujuće klauzule, koje dopuštaju izuzeća kod zakonodavnih postupaka predviđenih ugovorima, omogućavajući postupke kojima je dopušteno da glasanje kvalifikovanom većinom zamijeni jednoglasno glasanje ili da se promijene postupci odlučivanja primjenljivi na određena područja (npr. kod nekih odredbi o zajedničkoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici, kod usvajanja višegodišnjeg finansijskog okvira EU, kod porodičnog prava sa prekograničnim implikacijama, kod nekih odredbi u vezi sa socijalnom politikom, te nekim odredbama u oblasti zaštite životne sredine).

Kad je riječ o politici proširenja, Đurović napominje da kod nje nema pasarela niti izuzeća.

„O članstvu odlučuje Savjet jednoglasno, nakon savjetovanja s Komisijom i nakon odobrenja Evropskog parlamenta većinom svojih članova. Sve ovo znači da svaka država članica ima pravo veta u svakom koraku procesa pristupanja neke zemlje Uniji. Proces pristupanja uključuje više faza, a u svakoj od njih države članice, okupljene u Savjetu za opšte poslove, odlučuju jednoglasno“, podsjeća sagovornica Pobjede.

Kako navodi Đurović, međuvladine prirode procesa proširenja, prakse i zaključenih pregovaračkih okvira, koji se takođe usvajaju jednoglasno, kao i savjetodavnih i tehničkih izvještaja Komisije, znače da se pregovori o pristupanju temelje na članu 49 Ugovora koje potvrđuje dosadašnje iskustvo pristupanja novih država članica, od kojih su mnoge imale iskustvo blokiranja u raznim fazama pristupanja, od strane jedne ili više država članica.

Mađarska i Slovačka ubrzavaju potrebu za reformom

Đurović ističe da smo često svjedoci koliko je složen proces donošenja odluka unutar EU i da se posljednjih godina često događa da jedna država ili više njih blokiraju donošenje nekih važnih odluka.

Ona kao primjer izdvaja Mađarsku, predvođenu kontroverznim liderom Viktorom Orbanom.

Kada se govori o blokadi, neizostavan primjer je svakako i Slovačka koja sve češće talasa unutar evropskog bloka.

„Vidjeli smo da jedna ili više zemalja blokiraju donošenje nekih važnih odluka unutar EU vezano za pitanja bezbjednosti, pomoći Ukrajini, budžeta EU i njegove veze sa evropskim vrijednostima. Još od nove metodologije pregovora 2020. godine i Makronovih prstenova integracija, glas država članica u politici proširenja je povećan, a ne smanjen“, ističe Đurović.

Ona dodaje da ne smetaju nove države članice same po sebi, već ono što dobijaju učlanjenjem, a to je pravo veta.

„Ono postaje noćna mora za EU i logična posljedica takvog straha država članica Unije jeste promišljanje da se novo proširenje treba desiti istovremeno sa reformama u EU, koje će dalje smanjiti broj prava veta u pojedinim politikama i time omogućiti da Unija normalno funkcioniše i lakše donosi važne odluke. Nijedna zemlja EU ne spori potrebu daljih reformi Unije, jer je posljednja bila 2007. godine, a život i novi geopolitički i ekonomski izazovi nameću njeno dalje prilagođavanje, koje treba da joj omogući funkcionalnost, efikasnosti i konkurentnost na globalnoj sceni. Problem je u činjenici da se teško stiču „mirniji“ uslovi da se taj važan proces pokreće, jer su konstantno neka politička previranja, nestabilnosti ili vanredni izbori u velikom broju država članica, što ometa reformske inicijative“, zaključuje sagovornica Pobjede.