Putovanja oplemenjuju. Ipak, neke vas destinacije prosto ne oduševe i pitate se šta to drugi tačno vide u njima ili kako je moguće da se baš ovako nešto nekom sviđa?
Možda čak i najpopularniji evropski grad za turiste, grad koji svi žele posjetiti barem jednom u životu, nazvan je sindrom koji u turistima izaziva osjećaj razočaranja nakon posjete. Da, riječ je o Parizu, odnosno pariskom sindromu.
O čemu je tačno riječ? Jednostavno, neki turisti po dolasku u Pariz, shvate da grad nije toliko lijep koliko su očekivali. Nije to obično razočaranje, već te ljude počnu hvatati napadaji panike, tjeskoba, anksioznost...
Prvi je teoriju o ovom sindromu iznio japanski psihijatar Hiroaki Ota, koji se osamdesetih godina prošlog vijeka, radeći u pariškoj bolnici, susreo s velikim brojem japanskih turista koji su imali gore navedene simptome.
Uz japanske turiste, slučajevi su zabilježeni i među kineskim turistima. Naime, od idealizovanog Pariza, grada romantike, ljubavi i umjetnosti, turisti se odjednom susretnu s nerijetko neljubaznim konobarima i saobraćajnim haosom, a očigledno, ne prihvataju to svi baš najbolje.
Šta je firentinski sindrom?
Kamo sreće da je pariski sindrom jedini. Ali, dok se on javlja kao posljedica razočaranja, postoji i sindrom koji se vezuje za jedan od najljepših svjetskih gradova – Firencu.
Dakle, dođete u srce Italije, pogledate Đotovu kupolu, zavirite u Ufići i divite se Rođenju Venere, a zatim još bacite pogled na Mikealanđelovog Davida. A onda odjednom - nervoza, mučnina, znojavi dlanovi, nesvjestica – čestitamo, susreli ste se s firentinskim, odnosno Stendalovim sindromom.
Mada se ova teorija na prvu čini „nategnutom“, prema njoj značajna umjetnička djela na čovjeka mogu ostaviti toliko snažan utisak, da njihovo razgledanje može izazvati gore opisane osjećanja.
Možda se pitate kakve veze sa ovim sindromom ima francuski književnik Stendal. Pa upravo je on opisao utiske iz svog putovanja u Firencu 1817. godine, ističući kako mu „srce od uzbuđenja nije stalo lupati, a duša je bila u stanju transa“.
Mnogo kasnije, 1989. godine, jedna italijanska psihijatrica je na osnovu više posmatranih pacijenata opisala ovaj sindrom.
Jerusalimski sindrom
I dok firentinski sindrom ipak govori o nježnim dušama, jerusalimski pokazuje kako se turisti identifikuju s nekim figurama iz religije kojoj pripadaju.
Po dolasku u „sveti grad“, vjerovatno pod bremenom istorije i religijskog značaja, neke osobe ni manje ni više pomisle da su Isus, ili neka druga važna religijska figura. Psihijatri su vremenom zaključili kako su takva umišljanja češća kod strogo odgajanih muškaraca i samaca.
Sindromima tu naravno, nije kraj. No o indijskom, kineskom, helsinškom ili stokholmskom, pisaćemo nekom drugom prilikom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR