15 °

max 15 ° / min 6 °

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 7°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 8°

Utorak

23.04.

13° / 10°

Srijeda

24.04.

12° / 9°

Četvrtak

25.04.

13° / 8°

Petak

26.04.

16° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Amfilohije u 36 knjiga

Izvor: Foto: Predrag Trokicić

Stav

Comments 1

Amfilohije u 36 knjiga

Izvor: Pescanik

Autor: Jelena Ćetković

  • Viber

Piše: Ivan Čolović

Ne znam zašto, ali promocija „Izabranih djela“ mitropolita Amfilohija (u 36 knjiga) održana 16. maja u crkvi Svetog Save u Beogradu, ostala je nezapažena.

Mediji u Srbiji, koji inače prate sve što govori i radi ovaj mitropolit, tako da je on odavno postao neka vrsta medijske zvezde, iz nekog razloga nisu posvetili nikakvu pažnju predstavljanju njegovih izabranih dela.

A taj događaj je, reklo bi se, imao sve što treba da bi bio zapažen. Već samo mesto gde je promocija održana – kripta danas čuvenog „hrama na Vračaru“ – govorila je da se radi o nečemu od prvorazredne važnosti. Na to je upućivala i lista govornika: pored samog autora, govorili su dvojica istaknutih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, mitropolit Porfirije i episkop Joanikije, dva prominentna mirjanina, akademik Matija Bećković i profesor Milo Lompar, i urednik ovog knjiškog kompleta, otac Želimir Nikčević.

Podstaknut kratkom najavom događaja, koju sam našao u nekim novinama, potražio sam i našao više o tome samo na portalu Amfilohijevog izdavača, Izdavačko-informativne agencije Mitropolije crnogorsko-primorske „Svetigora“.

Tu je dat i audio snimak svih izlaganja na ovoj promociji, koji sam bez oklevanja i bez preskakanja preslušao. I, odmah da kažem, vredelo je truda. O mitropolitovom liku i delu izrečena su interesantna sećanja, svedočanstva, mišljenja.

Pesma na salveti

Tako je, na primer, episkop Joanikije ispričao dosad nepoznat (bar meni) podatak da je Amfilohije boravio na Kosovu 1999. godine, u vreme kad je tamo intervenisao NATO, „sakupljajući leševe u vrijeme bombardovanja i posle bombardovanja po Kosovu i Metohiji, sahranjujući ih“.

Da je ovo znao Ognjen Glavonić, reditelj filmova „Dubina 2“ i „Teret“, koji upravo govore o sakupljanju tela ljudi ubijenih u toku rata na Kosovu, ovi njegovi filmovi sigurno bi imali još neke dodatne kadrove, još dubine, još tereta.

Mnogo vedrije je Joanikijevo sećanje na jednu večeru sa Amfilohijem u manastiru Samograd kod Bijelog Polja. „Dok smo sjedeli za trpezom“, priča Joanikije, „sjećam se, napisao je na salveti pjesmu, i ta pjesma koju je on tu, na licu mjesta napisao, sada se pjeva uz gusle kad god imamo sabor na Samogradu“.

Nije nepoznato da su neki naši pesnici-boemi pisali stihove na kafanskim salvetama. I narodni pevač Toma Zdravković je tekst za jednu od svojih najpoznatijih pesama – „Jelena“ („O gde si Jelena da mi srce smiriš itd.) napisao za kafanskim stolom, na salveti.

Ali da „za trpezom“ pesničko nadahnuće može iznenada da obuzme i jednog mitropolita, tako da mu on bez odlaganja mora dati oduška na salveti (jer na čemu drugom), to je (bar za mene) nešto novo.

Na žalost, Joanikije nije naveo nijedan stih ove Amfilohijeve pesme, a nisam je našao ni na Guglu, tako da ne mogu ništa da kažem o interesantnom poetičkom pitanju: da li podloga na kojoj su napisane čini sve salvetske pesme žanrovski srodnim.

Od Joanikija smo, međutim, čuli da mitropolit ima i jednu pesmu pod naslovom „Santa Maria in Trastevere“, napisanu po ugledu na čuvenu Kostićevu „Santa Maria dela Salute“. To me navodi da pomislim da je i njegova salvetska pesma možda napisana po ugledu na jednu pesmu iz XIX veka, takođe napisanu na salveti, na pesmu Đure Jakšića sa refrenom „Ana toči, Ana služi, al’ za Milom srce tuži“.

Razume se, u hipotetičnoj Amfilohijevoj verziji, pesnik sigurno ne tuži za Milom, jer njemu je, kao što je poznato, odavno muka od toga što u Crnoj Gori „Milo toči, Milo služi“.

Novi Jevanđelist

Episkop Porfirije je ispričao da je on najpre studirao arheologiju, ali je išao i na Bogoslovski fakultet da sluša Amfilohijeva predavanja. Jednog dana, vraćajući se odatle, on je doživeo „lično unutrašnje prosvetljenje“, „lično malo čudo“, odnosno, kaže Porfirije, „čuo sam glas da moram da upišem Bogoslovski fakultet“.

Isti taj glas je njegovom duhovnom učitelju Amfilohiju imperativno naložio da napiše sve što je napisao. Ali ne tako što će u njih uneti nešto svoje, neko svoje umovanje i domišljanje, nego samo ono što mu taj glas diktira. Jer to što se nalazi u njegovim knjigama, objasnio je Porfirije, „nije reč mitropolita Amfilohija.

Reči koje su zapisane u ovim knjigama jesu reči gospoda Isusa Hrista, spasitelja našeg. I samo u tom smislu su i reči mitropolita Amfilohija“. To će, uveren je Porfirije, lako uvideti čitaoci mitropolitovih knjiga.

„Svako ko otvori bilo koju stranicu neke od ovih knjiga“, rekao je on, „čuće glas mitropolita Amfilohija. Ali će, iza njegovog glasa, još gromoglasnije čuti reč božju, reč Hristovu“.

U vreme rasprostranjene pojave plagijata, ovaj Porfirijev nalaz može da ima neželjen prizvuk optužbe. Zato odmah treba reći da on – u skladu s dijalektikom crkvenih laudacija – najveću vrednost Amfilohijevih knjiga vidi u njihovoj neoriginalnosti. Da, baš tu.

Jer neoriginalnost napisanog svedoči o autorovoj dubokoj, živoj veri, do koje se stiže samo kad se odbaci grešna zabluda da se nešto vredno može postići forsiranjem intelekta. Zato nema veće pohvale od Porfirijeve kad on kaže da reči mitropolita Amfilohija „nisu proistekle iz intelektualnih promišljanja, gimnastika i akrobacija, nego pre svega iz njegove žive, plamene, ognjene vere“.

Tako je, uspevši da savlada izazove pretencioznog i svojeglavog, ali u suštini mizernog akrobate intelekta, Amfilohije postao „u punom smislu te reči duhovni gorostas“. Njegove knjige nisu obično knjiško izdanje, nego objava božje reči, svojevrsni dodatak Svetog pisma.

„Zato slobodno mogu da kažem“, zaključio je episkop Porfirije, „da je ove knjige Jevanđenje pisalo ili, bolje reći, one su produženo Jevanđelje gospoda našeg Isusa Hrista“.

Nešto najlepše u Parizu

Pohvale koje je mitropolitu Amfilohiju i njegovom delu ovom prilikom uputio Matija Bećković izrečene su na drugi način, u drugom tonu.

To se moglo i očekivati: izrekla ih je jedna ličnost iz sveta, jedan mirjanin, uz to pesnik. Ipak, i on je najviše hvalio Amfilohijevu pobožnost, visoko uzdižući njegovu ljubav prema Hristu, čak i više od Porfirija, za koga je mitropolit, kao što smo videli, novi apostol, novi jevanđelist. Može li se neko podići, uzneti još više? Može.

Za Bećkovića je Amfilohije Hristov dvojnik, njegov alter ego. U prigodnoj pesmi u čast njegovih izabranih dela, vidimo mitropolita kako se na krst zakiva i samorazapinje, „da Hrista na krstu bar malo odmeni“, pa tako ovaj može da predahne i odmori se od tegobnog položaja razapetog. Dočarao nam je Bećković još jednu mučnu situaciju u kojoj Amfilohije rado, samožrtvujući se, zamenjuje Hrista.

On se istura ispred njega i na sebe prima kamenje koje na Božjeg sina baca bezbožna rulja: „Svaki kamen njemu, jedan Hristu manje“.

Vraćajući se u svet i u prozu, Bećković je izneo i neka sećanja na početke svog prijateljstva sa Ristom Radovićem, kako glasi mitropolitovo svetovno ime. Seća ga se, kaže, iz studentskih dana, kad su se viđali u Studentskom gradu, gde je Risto dolazio da poseti svoje drugove iz Morače.

Studirao je dva fakulteta, klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu i bogosloviju. „Meni se činilo“, priča Bećković, „da mu je prvi fakultet služio da prikrije ovaj drugi i važniji fakultet“. Seća se on Amfilohija i iz vremena kad je ovaj boravio u Francuskoj.

Sreo ga je kad je prvi put bio u Parizu. To je bio trenutak kad je Amfilohije na njega ostavio neobično snažan utisak, kad ga je doživeo kao nešto najlepše što se pred njegovim očima tada nalazilo. „Kad sam se vratio u Beograd i telefonirao majci“, ispričao je Bećković, „pitala me je šta je najlepše što sam video u Parizu. Rekoh joj da je najlepše što sam video u Parizu Amfilohije Radović“.

Ne treba se ovome čuditi. Svet u kome neki pesnik živi, i koji on nosi sa sobom, odudara od sveta u kome žive drugi ljudi, uključujući tu i druge pesnike. U Bećkovićevom pesničkom svetu lepota se jednom (zauvek?) utelovila u liku Amfilohija, i tako utelovljena pred njegovim očima bila je svuda, pa i u Parizu, zasenjujući svaku drugu žensku i mušku lepotu koju je mogao da vidi kad je bio u tom gradu.

Dakle, u kome ili u čemu će lepotu videti i uteloviti legitiman je izbor svakog ko ima izgrađen svet svoje mašte, svojih snova. A posebno kad su u pitanju pesnici i drugi umetnici.

Zato je i narodni pevač Rade Jorović imao puno pesničko i umetničko pravo da se u Parizu ne odvaja od lepote svoga sela i da 1982. godine ispeva pesmu sa refrenom „Selo moje lepše od Pariza“.

Amfilohije v/s Dositej

Na početku svog promotivnog slova o Amfilohijevim delima, Milo Lompar je najavio da će on, budući da je profesor književnosti, reći nešto o stvarima koje se „dotiču područja književnosti“.

Ali kao da se onaj glas s neba koji je mladom Porfiriju poručio da ostavi arheologiju i okrene se bogosloviji, obratio i Lomparovom duhovnom uhu i naložio mu da se mane književne strane Amfilohijevih spisa i da govori o njegovoj veri, o njegovom doživljaju Hrista.

Da li zbog tog naloga odozgo ili iz nekog drugog razloga, tek profesor Lompar je zaista svoje izlaganje sveo na tumačenje uloge Hrista u mitropolitovom duhovnom svetu, odnosno, kako se on izrazio, u njegovoj „duhovnoj fizionomiji“.

Tako je o mitropolitovom književnom delu, o njegovim pesmama, na ovom promotivnom skupu rečeno samo ono malo o guslarskoj pesmi napisanoj na salveti što je pomenuo episkop Joanikije.

Govoreći o Amfilohijevom duhovnom svetu, Lompar je utvrdio da u njemu najvažnije mesto ima jedno „hristocentrično“, to jest „ličnosno i hristoliko“ razumevanje čoveka i sveta i odmah napomenuo da je takvo razumevanje dublje od onog koje nudi antropologija; da se u njemu, kako je rekao, ne postavlja „usko antropološko pitanje, nego dublje pitanje prilaženja ličnosti i oblikovanja ličnosti“.

Zatim je objasnio da su na putu do tog dubljeg pitanja mitropolita Amfilohija vodili Sveti Sava i Njegoš i da se na njemu održao imajući pred očima i Dositeja, ali kao primer čoveka koji je s puta u duhovne dubine skrenuo jer nije odoleo izazovima razuma, te je ostao u plićaku prosvećenosti i racionalizma.

Najbolji primer Amfilohijeve hristocentrične i svetosavske kritike Dositeja profesor Lompar je našao u njegovom spisu „Svetosavsko prosvetno predanje i prosvećenost Dositeja Obradovića“, objavljenom 1994. godine.

Tu se Amfilohije – u vreme kad su i mnogi drugi u Srbiji ustajali protiv Zapada – obračunao sa prosvećenom Evropom i Dositejem kao njenim od svetosavlja otuđenim đakom, a profesor Lompar je u svom promotivnom slovu to s odobravanjem istakao i protumačio.

„Stav koji je tada iskazan“, objasnio je on, „oblikovao je kritički odnos prema načelima evropske prosvećenosti i njenom naglašenom, radikalnom i anticrkvenom i u izvesnom smislu anticivilizacijskom duhu i podrazumevao je temeljno iščitavanje samog Dositejevog dela“.

Nema sumnje, Lomparu je bliska ova mitropolitova kritika Dositeja i evropske prosvećenosti, jer i sam vidi da je tu na delu anticivilizacijski duh. Međutim, primetno je da se on trudi da njegovo mišljenje o ovoj stvari izgleda kao da je odmereno, iznijansirano, a ne crno-belo. I on misli da je prosvećenost nadahnuta anticivilizacijskim duhom, ali samo „u izvesnom smislu“.

Takođe, on ima razumevanja i za to što se Amfilohiju nimalo ne dopada Dositejeva sumnja u čudesno dejstvo zemnih ostataka svetaca, odnosno blisko mu je njegovo, kako je rekao, „vrlo temperamentno opovrgavanje Dositejevog prilično uskog racionalističkog odnosa prema svetim moštima“.

I tu je vidljivo Lomparovo nastojanje da njegova saglasnost sa Amfilohijevom kritikom Dositeja bude iznijansirana, pa je ovde ulogu formule nijanse, koju u prethodnom primeru ima izraz „u izvesnom smislu“, dobio prilog „prilično“. Dakle, Dositejev odnos prema moštima nije usko racionalistički nego je prilično takav.

Ali, to profesoru Lomparu nije bilo dovoljno. U želji da njegovo slaganje sa Amfilohijem, bar kad je reč o Dositeju, ne bude samo povlađivanje mitropolitovom rigidnom obračunu sa čovekom koji stoji na početku moderne srpske prosvete i književnosti, o kome profesor Lompar drži predavanja studentima Filološkog fakulteta u Beogradu, on je i samom Amfilohiju pripisao iznijansiran, odmeren, takoreći prosvećen i racionalan stav prema ovom srpskom prosvetitelju i racionalisti.

Rekao je i to da je u mitropolitovom spisu o svetosavlju i Dositeju „ukazano i na podudarnosti između svetosavske tradicije i dositejevske tradicije, katkad i na vrline samih Dositejevih uvida“.

Možda je ne umem da čitam bogoslovske spise, ali u ovom Amfilohijevom – iako sam ga temeljno iščitao – nisam našao da se govori o podudarnosti između tradicija koje oličavaju Sveti Sava i Dositej, niti da autor hvali ovog dugog.

Istina, on na početku kaže da su „Sveti Sava i Dositej dva egzistencijalna stava prema životu i svetu, dva stava koji se uzajamno dodiruju i prožimaju na mnogim tačkama“, ali to nikako ne znači ono što Lompar tvrdi, to jest da Amfilohije dozvoljava da se svetosavska i dositejevska tradicija u nečemu podudaraju.

Naprotiv, mitropolit insistira ne može biti jasnije na tome da su po sredi dve nepomirljive tradicije, dva nepomirljiva stava „koji se suštinski razlikuju u onome što je najbitnije i najpresudnije za čovekov život u vremenu i prostoru, ali i dublje i šire od vremena i prostora“.

Sličnost među njima može biti samo varljiva, jer se u oba slučaja govori o prosvećenosti i prosvetiteljstvu, ali je, piše Amfilohije, „prosvećenost Dositejeva u svom unutarnjem nukleumu sasvim nešto drugo od evenđelske hrišćanske Prosvećenosti, i pored sve sličnosti koja na prvi pogled postoji među njima“.

Dositeju je Amfilohije priznao samo to da veruje u boga, ali nedovoljno, na pogrešan način, jer mu je srž hrišćanstva ostala strana, jer su mu ostali tuđi svetitelji i njihova čuda, post, monaštvo i ikone.

Otuđen od vizantijskog nasleđa on je postao sluga i propagator ideja evropske prosvećenosti; koristio je svoj književni dar da te ideje presadi na srpsko tle, kome one nimalo nisu potrebne, i da istovremeno – i to mu Amfilohije posebno zamera – „mnoga izuzetno važna predanja svoga naroda učini u očima svojih čitalaca smešnim i besmislenim“.

Zato, zaključuje on, „na njemu zidati budućnost znači odreći se svog istorijskog kontinuiteta i identiteta, odreći se Svetog Save i svetoga Predanja (…) temelj naše budućnosti ne može niti sme biti Dositej, nego Sveti Sava i svetosavsko Predanje“.

Glas iz moje biblioteke

Dakle, mitropolit Amfilohije je daleko od svake pomisli da bi se u nečemu Sveti Sava i Dositej i svetosavska i dositejevska tradicija mogli podudarati.

U njegovom delu nema pokrića, nema osnove za pokušaje Mila Lompara da mitropolitov odnos prema Dositeju i prosvetiteljstvu malo ublaži, iznijansira. Što on to ipak pokušava, po svemu sudeći nije posledica pogrešnog čitanja mitropolitovih spisa, nego je pre motivisano Lomparovom potrebom da se predstavi kao srpski intelektualac koji ume da se vine iznad ideoloških podela i da to što se našao u ulozi promotera dela jednog od najljućih neprijatelja evropske, prosvećene i sekularne Srbije, ne znači da je izgubio legitimitet da bude profesor na još uvek sekularnom Filološkom fakultetu u Beogradu.

A ako se ovaj fakultet, zajedno sa drugima u Srbiji, jednog dana nađe u rukama Srpske pravoslavne crkve, što nije nemogućno, Lompar će lako sačuvati svoje mesto profesora. Podsetiće nove fakultetske vlasti da je on svoje slovo o Amfilohijevim „Izabranim djelima“ završio bezrezervnom nedvosmislenom pohvalom.

I zaista, on je na kraju s odobravanjem zaključio da je za mitropolita Hrist jedina istina, da je njegovo „rukovodno načelo“ isto ono koje je formulisao Dostojevski kad je napisao: „I ako bi mi dokazali da je istina na jednoj strani, a Hrist na drugoj, ja bih ostao uz Hrista“.

Dok pišem ove redove kao da se i meni odnekud, možda sa police gde stoje Dositejeve knjige, javlja jedan čudan glas i govori mi: „Zato, slovesni človeče, misli, sudi, rasužduj i poznaj.

Sav svet da ti reče da si slep, ti, imajući oči i čisto videći, ne veruj svemu svetu. Sav svet da ti rekne da dva i dva nisu četiri, nemoj mu verovati, to je protiv iskustva“.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Boki

Haha...Sreli se Matija i Amfi u Parizu.UDBA im dala pasose.Za Matiju se kaze da je jedini cetnik koji je od komunizma i komunista dobio sve sto je stekao.Znaci iz1u1.Obiđose citavi svijet u "onim godinama mrskog komunizma".A Amfi preko veze od rođaka dobi "putovnicu".I to prođe,mislim prica...