11 °

max 14 ° / min 8 °

Četvrtak

25.04.

14° / 8°

Petak

26.04.

16° / 7°

Subota

27.04.

19° / 9°

Nedjelja

28.04.

23° / 12°

Ponedjeljak

29.04.

24° / 15°

Utorak

30.04.

24° / 15°

Srijeda

01.05.

23° / 15°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Neko otadžbini pokloni život, a nekom otadžbina pokloni stan

Izvor: Foto: Screenshot

Stav

Comments 5

Neko otadžbini pokloni život, a nekom otadžbina pokloni stan

Izvor: Al Jazeera

Autor: Milena Aprcović

  • Viber

Piše: Tomislav Marković

„Slatko je i slavno za otadžbinu mreti“ napisao je Kvint Horacije Flak pre nešto više od dva milenijuma. Tokom potonjih dvadeset vekova taj Horacijev stih postao je kamen-temeljac svih retoričkih bravura kojima su dežurni patrioti pozivali sirotinju da gine u ratovima, dok su se oratori bavili nekim pametnijim poslovima, uglavnom ratnim profiterstvom, brzim i lakim bogaćenjem ili građenjem karijere. Priliku da pogine za otadžbinu, 42. godine p.n.e. u bici kod Filipa, gde se borio u Brutovoj republikanskoj vojsci, Horacije nije iskoristio. Kad je došlo do odsudnog trenutka, pesniku se, kako je sam posvedočio u jednoj pesmi mnogo godina kasnije, „skršila hrabrost“, pa je „nečasno odbacio od sebe štit“ i sačuvao živu glavu.

Dobrovoljni davaoci tuđe krvi izvukli su logičnu pouku iz Horacijevog stiha i ratnog iskustva – da bi napisao kako je slavno za otadžbinu mreti, neophodno je da budeš živ. Zato drugima treba prepustiti čast da budu mrtvi heroji, a svaki patriotski političar, tribun ili poeta mora ostati u životu kako bi mogao da nagovara druge na smrt. Ne valja čak ni iskušavati sudbinu kao što je to učinio Horacije, već u bitkama ne treba ni učestvovati, tu opasnost vreba na svakom koraku, ma koliko se patriota čuvao, uvek može nešto da krene po zlu i završi se letalnim ishodom, a ko će posle da se bavi propagandom herojske smrti.

Vučić i osveštana patriotska tradicija

Horacijeve znamenite rečenice prisetio se ovih dana i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, u govoru koji je održao na svečanoj akademiji u Sava centru, posvećenoj dvadesetoj godišnjici bitke na Košarama. U svom govoru Vučić se držao osveštane patriotske tradicije i svih gromopucatelnih laži od kojih je ona satkana.

Predsednik je, između ostalog, rekao i ovo: „Tačno šezdeset i sedam dana u toj devedeset devetoj je trajala bitka na Košarama, i tačno sto osam života je kod ove karaule poklonjeno otadžbini. Bez trunke žaljenja, bez ikakvog jeda, oni, osamnaest oficira i podoficira, pedeset i tri vojnika na redovnom vojnom roku, trinaest vojnih obveznika i dvadeset i četiri dobrovoljca, tvrdoglavo su odlučili da je smrt bolji izbor od poraza, poraza njihove otadžbine, da je otadžbina važnija od života. I postavili su svoja tela, svoju krv i svoj život između otadžbine i neprijatelja i između slobode i ropstva. Prosečno su imali nešto manje od dvadeset i pet godina, i to treba jednom zauvek da zapamtimo. Zbog Srbije, odbili su da imaju više. I znam da je lako reći kako je slatko i sjajno umreti za svoju zemlju, ali većina onih i većina nas, koji ne pripadaju vama, dragi junaci, koja to priča, nikada to ne uradi. Urade to oni koji iza sebe često ne ostave nijednu reč, nikakvu poruku, ne zabeleže misao, nego samo dođu tamo gde drugi ne smeju ni da pogledaju i urade to, najstrašnije i najveće delo na svetu, poklone svoj život svojoj otadžbini. To se radi bez pitanja, to se radi ćutke, i sve zajedno je toliko nesagledivo da je i sećanje na taj čin najbolje kada se sprovodi u apsolutnoj tišini.“

Nekom smrt, nekom stan

Čudna je ta otadžbina o kojoj Vučić zbori – od nekoga traži da joj pokloni sve što ima, svoj jedini život, a nekome istovremeno dodeljuje nekretnine. Dok su mobilisani mladići na Košarama poklanjali živote za otadžbinu, ta ista otadžbina je Vučiću poklonila stan od 117,5 kvadrata na Novom Beogradu. Vučić je, kao i svi drugi gorljivi patrioti, na vreme izvukao pouke iz Horacijevog stiha. Dok je zločinački režim Slobodana Miloševića žrtvovao živote nesrećnih mladića, Vučić je imao pametnija posla. Birao je nameštaj za novi stan, uparivao boje, merkao tepihe, pokušavao da izračuna kolika mu je polica potrebna za sabrana dela njegovog partijskog šefa Vojislava Šešelja. Zato Vučić nije bio u mogućnosti da se pridruži herojima sa Košara, jer da bi birao i kupovao zavese, fotelje i lampe – neophodno je da budeš živ. Da je i Vučić poginuo herojskom smrću, da je poklonio život otadžbini, ne bi mogao da se bavi uređenjem svog novog boravišta. Uostalom, da je otadžbina htela da joj Vučić pokloni život, ne bi mu poklanjala stan. A valjda otadžbina zna šta radi.

Ne znam da li ste primetili jednu neobičnu pojavu: kad otadžbina od nekog traži da za nju da svoj život, to su po pravilu životi običnih ljudi, nalik vama i meni, a kad otadžbina deli raznorazna dobra, nekretnine, funkcije i privilegije – to po pravilu pripadne nekim drugim ljudima, onima koji su na vlasti, onima koji imaju moć ili novac, onima koji guraju druge u smrt. Reklo bi se da je otadžbina napravila dobru podelu posla: tačno se zna ko treba da pogine, a ko da pravi političku karijeru ili gradi tajkunsko bogatstvo na tuđoj nesreći, muci i pogibiji. I te grupe se gotovo nikada ne mešaju.

A najgori su oni koji pozivaju na davanje života za neke navodno uzvišene ciljeve. Kad je Matija Bećković utvrdio da je “Kosovo najskuplja srpska reč” koja se “bez krvi nije mogla kupiti, bez krvi se neće ni prodati”, na čiju je krv mislio? Ko je to trebalo da pokloni svoju krv i svoj život, u ratnohuškačkim vizijama našeg poete? Da nije možda mislio na sebe? Nipošto! Što se ovakvih patriota tiče, uvek neko drugi treba da pogine zarad nekakvih ideala u koje se patriotski pesnici kunu. A za to vreme, dok leševi nesrećnih mladića stižu kući u kovčezima, dok njihovi roditelji, devojke i prijatelji plaču i tuguju, naši pesnici i ostali narodni tribuni stoluju u Udruženju književnika, sede po ministarskim kabinetima, useljavaju se u nove stanove i žive lagodnim životom.

Politička nekrofilija

Zato je Vučićev govor još jedan primer te ogavne patriotske nekrofilije koja nezajažljivo guta tuđe živote, jer ih smatra bezvrednim. Predsednik pokušava da prikaže kako su vojnici dobrovoljno poginuli, kako su “poklonili” svoje živote otadžbini, kako su maltene otišli u vojsku s namerom da se nikada ne vrate, što je gola laž i težak falsifikat. Mnogi od njih nije ni trebalo da budu u vojsci, već u svojim domovima, ali im je država čiji je Vučić bio ministar informisanja u to vreme, produžila vojni rok i ostavila ih da nastradaju. Ko bi sam odlučio da ne dočeka 26. rođendan? Pa nisu vojnici bili bombaši-samoubice, već su imali nesreću da se rode i žive u vreme kad je državom Srbijom vladao najgori, najzločinačkiji režim od njenog postanka. Nisu oni odabrali smrt, već su u nju bili gurnuti.

Ali, šta očekivati od nekog ko je čitave devedesete godine prošlog veka proveo u službi političke nekrofilije. Srpska radikalna stranka i Socijalistička partija Srbije ništa drugo nisu ni radile osim što su sejale smrt gde god mogu. Funkcioneri tih ubilačkih partija tretiralli su ljudska bića kao figure na šahovskoj ploči, igrali su se i trgovali ljudskim životima, kao da oni ne vrede ništa. I sasvim im je svejedno bilo koje su nacionalnosti žrtve njihove politike. Najviše su stradali pripadnici drugih naroda, ali nisu se radikali i socijalisti libili da hiljade Srba, naroda koji toliko vole, pošalju u klanicu i sigurnu smrt.   

Sve što Vučić danas govori samo su opšta mesta jedne lažljive, nakaradne retorike koja prezire ljudski život i smatra ga najvrednijim kad biva položen na oltar otadžbine. Samo što ta otadžbina deluje vrlo sumnjivo i neobično podseća na lažno božanstvo koje se u Biblije zove Moloh ili Baal. A čak i starozavetni Bog, preko svog ovlašćenog proroka Jeremije, jasno poručuje da se takvim idolima ne sme služiti: “I pogradiše visine Baalu da sažižu sinove svoje ognjem na žrtve paljenice Baalu, čega ne zapovjedih niti o tom govorih, niti mi na um dođe”. 

Lažljivi patriotski pesnici

Prepuna je militaristička tradicija poziva na žrtvovanje života za obogovljenu otadžbinu, samo što ti pozivari smrti nikako da ličnim primerom posvedoče svoju ideologiju. Milan Rakić koji je pevao “Ja ću dati život, otadžbino moja, / znajući šta dajem i zašto ga dajem” – umro je prirodnom smrću, baš kao i Đura Jakšić koji je pevao “Padajte, braćo! Plin’te u krvi! (…) Bacajte sami u oganj decu!” Baš kao što ni silni intelektualci koji danas pozivaju na novi kosovski boj nemaju nikakvu nameru da u njemu učestvuju: u tom ratu, baš kao i u prošlom, treba da ginu tuđa deca, a ne naši vrli patrioti.

Ima i drugih tradicija u našoj kulturi, nisu militarizam, lažno rodoljublje i nekrofilija jedino što postoji, samo su njihovi telali najglasniji. Upravo o ovakvim amoralnim primercima ljudskog roda pisao je Dragiša Vasić u priči “U gostima” pre skoro sto godina. Čak je i situacija ista kao danas, a Vučić poteže iste argumente kao i njegova sabraća u preziru prema ljudskom životu. U Vasićevoj priči srpski oficir Nikola Glišić na Solunskom frontu, sa Karađorđevom zvezdom na grudima, priseća se svojih prijatelja koji su uglavnom izginuli ili pomrli: “Svaki posebice imao je pre rata svoj cilj. Svaki od njih zagrevao se svojim ličnim planom.

Jedan se strasno odao slikarstvu, drugi poljoprivredi, treći matematici, četvrti književnosti, peti trgovini itd. Ne sećam se nijednog, ali nijednog se ne sećam među njima, u čijem je planu bilo da pogine. U toku ratova sretali smo se, to sam znaš. Šta su nam oni govorili? ‘Samo da se ovo svrši’. Oni, dakle, nisu hteli dati ratu svoje živote. A šta se o njima govori? Šta svaki dan čitamo? Šta pišu patriotski pesnici što iz daleka druge tutkaju u smrt? Pišu: da su oni hteli umreti, da onima ništa slađe nije bilo nego umreti. Je li da je to laž? Je l' da se svakome živi?”

Nepravedna otadžbina

Prošlo je sto godina, a ništa se nije promenilo u licemernoj retorici lažnih patriota: iste neistine, iste lažipriče, ista nekrofilija i zloupotreba poginulih vojnika. Vasićev junak je anticipirao govor koji će Vučić održati čitav vek kasnije. A u priči “Rekonvalescenti” Vasić je prokazao to lažno božanstvo zvano otadžbina, koje danas Vučić uzdiže na nebeski tron.

U toj priči ranjenici leže u bolnici, a jedan od njih, profesor Ljubišić, ovako demaskira idola otadžbine: “Ja hoću da se pitam: je l’ ta otadžbina bila pravična, plemenita, mudra, je l’ prema svima svojim sinovima bila podjednaka? Ja hoću da znam: je l’ me ta otadžbina istinski volela, je l’ prema meni ispunila sve obaveze majke, pa da za nju padnem i žrtvujem se kao njeno dete? (…) Nije otadžbina samo zemlja, teritorija, zeleni lugovi, bistri potočići i zvonici. Otadžbina je i Pravda, i Uprava, i Sloboda i Sigurnost i Blagodet. I Pravda. A je li pravda kad se za tu otadžbinu jedni isti krvave nekoliko ratova, dok drugi iste te ratove iskorišćuju?”

Kako juče, tako i danas: otadžbina je odabranima majka, a svim ostalima maćeha. Dok jedni krvare i daju živote, drugi opremaju stanove i prave političke karijere. A potom se iživljavaju nad poginulima proglašavajući njihovu tragičnu smrt za dobrovoljnu, slaveći ih kao heroje koji su s predumišljajem poginuli za otadžbinu. Moglo bi se ovako citirati na desetine srpskih pisaca koji su o ludoriji rata pisali bez lažnih patriotskih zamagljivanja i šminkanja okrutne realnosti. Nisu naši pisci u tome usamljeni, puna je svetska književnost sličnih primera.

Vilfred Oven i Džesi Poup

Vučić verovatno i ne zna da je na Horacijev stih koji citira pre više od jednog veka napisan ubitačan odgovor, koji mrvi u prah i pepeo čitav hram uzvišene patriotske retorike. Dok se oporavljao u ratnoj blnici u Krejglokhartu, engleski pesnik Vilfred Oven polovinom oktobra 1917. godine napisao je pesmu koja polemiše sa Horacijem. Naslov pesme “Dulce et Decorum est” (Slatko je i slavno) preuzet je iz Horacijeve ode. U toj pesmi Oven slika krvave ratne prizore koje je doživeo, piše o hromim i slepim vojnicima, pijanim od umora, o vojnicima koji spavaju marširajući, o obezglavljenom drugu koji mu se stalno javlja u snovima, Oven ga vidi kako krklja, guši se i davi. Na kraju pesme Oven se obraća pesnikinji Džesi Poup koja se proslavila ratnohuškačkim pesmama, stihovanom ratnom propagandom i odama mobilizaciji. Završetak pesme glasi ovako, u prevodu Tomice Bajsića:

“Kada biste u nekom prigušenom kutku vaših snova

Zakoračili iza kola u koja smo ubacili njegovo tijelo,

I mogli vidjeti bijele oči zgrčene mu na licu,

Licu otpuštenom, kao da se i vrag umorio od grijeha;

Da ste mogli čuti, na svaki trzaj, krv kako rogobori

Iz pjenom uništenih plućnih krila,

Otrovna kao rak, gorka kao preživana trava

Ogavna poput neizlječivih rana na nevinim jezicima,

Moja prijateljice, ne biste s takvim gorljivim žarom

Pričali djeci željnoj neke očajničke slave

Staru laž: Dulce et Decorum est

Pro patria mori.”

Džesi Poup je nagovarala mladiće da daju život za otadžbinu, a umrla je 1941. prirodnom smrću, u 74-oj godini života. Vilfred Oven je svom silinom pesničkog talenta udario na lažne idole koji traže prinošenje ljudskih žrtava, a poginuo je u borbi kod francuskog sela Ors 4. novembra 1918. godine, tačno nedelju dana pre kraja rata, u 26-oj godini života.

Da je Oven imao tu nesreću da mu Vučić drži pogrebno slovo, ovaj bi zborio o tome kako je pesnik poklonio svoj život otadžbini, kako je tvrdoglavo odlučio da je smrt bolja od poraza i kako je odbio da ima više od 25 godina, zbog Velike Britanije. Na sva ta vampirska trućanja Oven je na vreme odgovorio: sve što Vučić i hiljade njemu sličnih mešetara ljudskim životima besramno razglabaju – to je samo stara laž. Vučić i njegova ideološka sabraća iz devedesetih ne moraju da budu dosledni, pa da polože život za voljenu im otadžbinu. Dovoljno je i da polože račune za zlo koje su počinili, za živote koje su uništili, za sve one koje su gurali na ratišta da uludo ginu. Umesto što i dalje sede na vrhu piramide vlasti koja je sagrađena od ljudskih kostiju.

Komentari (5)

POŠALJI KOMENTAR

Povijanin

A nekom hidroelektrane, kuce od 10-ak miliona, Banku, hotelske objekte...

Nena J.

Tomo, idolu moje mladosti, javi se, nemam tvoj tel, a ni email. Bas bih volela da nekad popijemo kafu, da te slušam tako pametnog :) inače, tekst ti je sjajan...tvoja drugarica iz IV2, klupa ispred, desno :)

danilo s.

g. Marković je vrhunski komentator. Jedan od najboljih, ako ne i najbolji? Zaista izvanredan, inspirativan, tekst. Čestitam.