Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

"Nadire ofanziva kosovarske mladosti ka svom Eldoradu"

| Postavio/la: Marija Mitrović

"Nadire ofanziva kosovarske mladosti ka svom Eldoradu"

Piše: Jovan Nikolaidis

Vidjeh, osjetih prije nekoliko, boraveći u Prištini, tugu kosovarske omladine. Od ranog jutra, iz okolnih naselja, iz Podujeva i Ferizaja, s bliže i dalje periferije, krene albanska kosovarska omladina ka Prištini, u svoj Centar. Pune se autobusi, malo se govori, još rjeđe se pjevuši. Ćute oni koji, inače, vole i besjedu i pjesmu. Nije im, izgleda, do toga stalo, dok se, skupljeni jedan uz drugoga, klate u vozilima gradskog prijevoza. U njihovim džepovima je malo novca, ali u rukama njihovim sjaje se ajfoni, netbukovi, kojekakve mamilice-varalice, slušalice: njima se omladina zabavlja dok se vozi i ljulja u ostarjelim autobusima - donacijama iz evropskih zemalja; što Evropi ne vrijedi, Balkanu je suvo zlato. Ostavljaju mladi svoja kućišta i imanja, stoku i umorne roditelje, preskaču oni lokve rodnih sokaka, grabe pustim poljanama kojih se sve manje dotiču ralo i sjetve. A sve su rjeđe i darovnice rođaka iz daleka svijeta: izbjegli živalj, na radu po bijelom svijetu paćenici. Nadire ofanziva kosovarske mladosti ka svom Eldoradu. Bez lopata i kolica, bez radnih odijela i rukavica, ali naoružani silnom nadom da će im se iza goldengejta desiti čudo, naći će ključ kojim će odškrinuti dveri svojih ustreptalih, neugaslih očekivanja. Danas će se nešto možda desiti, neka ponuda, dato obećanje se ostvariti, šansa otvoriti. Krenuće, jednom mora. Sad im je na pameti da gaze asfaltom, popločanom stradom Bulevara Majke Tereze. Čitav bogovetni dan, u manjim ili većim grupicama, šetkaće namirisane djevojke, vitki momci, neobrijani i ne osobito govorljivi. Čeka tako omladina, dok se ne smrkne; zadnje linije lokalnog saobraćaja primiće njihovu mrgodu. Noć lagano, ali sigurno, neumitno, pada na Pavarsiju i Rilindju, na perspektivu i miqsiju, na junačku prošlost, a puta u budućnost ne mogu naći ta djeca. Noć ionako pada na sve živo i mrtvo, jednakim mrakom.

Mnogi idu na Univerzitet, na studije. Ali obećanja da će se uposliti, kad sve ispite okončaju, daće mladima jedino bajka o lakom životu, u projektovanim željama preostala vjera da uče, rade i stiču. Svojoj želji fanatici, oni kuraž daju. Koji se topi u krhkim dogovorima s nepouzdanim zemljacima, tajkunima iz podzemlja, gospodarima mnogih tranzicija na Balkanu. (Dogovore se albanski i srpski banditi očas, za njih je most na Ibru meka linija, a kumstva, ako oglođu od srpskog i albanskog dobit, garantovana. Ali je zato sve tanji optimizam među omladinom, magle pramenovi postaje njihova nada, slute omladinci da će se jednom, sa diplomom u rukama, naći na istom bulevaru, besposlena mladež će s drugarima očajavati. Oligarhija, brzometni kapitalisti, uštogljeni političari, pljačkaši zabranjenim robama koješta obećavaju naivnima. Preostaće mladosti malene dnevnice i zlopaćenje u svednevnom radnom vremenu. Na poslovima koji nisu u opisu njihovih diploma. Bez osiguranja, režimom rada koji vrijeđa školarce, buduću inteligenciju Kosova. A oko Prištine, na poljima njihovog djetinjstva, šikare su već postale neprohodne, lavirinti korova i drača. Sad je, znači, pravo vrijeme da se mladost pozove pod stijeg Pravedne Albanije. ’Zovi, samo zovi, svi će sokolovi, za Te život dati.’ Sve patriotske tirade, započete u durskim akordima, u molskim tugovankama završavaju.

Sjećam se pjesme od prije deceniju i po, kojom se svaka srpska pravoslavna duša pozivala da kojim slučajem ne smetne s uma stih: ’Kosovo, najskuplja srpska reč’. Čini mi se (danas, kad je melodija te pjesme ugasnula, ili je o pokladama, urijetko, kroz škrgut zuba, promrmlja još pokoja glava zavedenog srpskog domaćina), da je patriotski refren glasio: „Kud god da krenem, tebi se  vraćam ponovo, ko da mi otme iz moje duše Kosovo?!“Prije koju godinu i Albanci su imali pjesmu i u njoj svoj sverodoljubni refren: „Xhamadani vija, vija, eshte Kosovo dhe Shqypnija“, urlao je svaki ’pošteni’ Albanac...

Ako još ima nade, ako nije posve izludio ovaj dunjaluk balkanski, hoće li se desiti čudo, da Srbi i Albanci, zajedno, zapijevaju stihom: „Xhamadani vija, vija, eshte Kosovo dhe Serbia“? Neka se rečenica prevede na srpski jezik, ne mora biti rimovana, pa da Srbi to otpjevaju na albanskom, a Albanci na srpskom jeziku...

O čemu to sanja Jovan socijalista, s uma sišavši brat somnambul?!

 

 

Ostavi komentar

0/300