10 °

max 16 ° / min 10 °

Subota

04.04.

16° / 10°

Nedjelja

05.04.

19° / 11°

Ponedjeljak

06.04.

20° / 8°

Utorak

07.04.

20° / 7°

Srijeda

08.04.

20° / 6°

Četvrtak

09.04.

22° / 6°

Petak

10.04.

22° / 7°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Što se događa u Crnoj Gori? Završna borba za konstrukciju pravoslavne države pravoslavnom crkvom, SPC krenula u rat

Izvor: Foto: Mina

Stav

Comments 6

Izvor: Jutarnji.hr

Autor: Antena M

  • Viber

Što se događa u Crnoj Gori? Završna borba za konstrukciju pravoslavne države pravoslavnom crkvom, SPC krenula u rat

Integralno prenosimo tekst Inoslava Beškera

Što se to događa u Crnoj Gori? Što država hoće s vjerskim zajednicama, zašto su neke stale na stranu države, dok se Srpska pravoslavna crkva opire, pokušava pobunu, makar bezuspješno? Možda se treba malo udaljiti od sadašnjice.

Etatistički nacionalizam, baziran na mitu o neraskidivoj pripadnosti kao i svaka religija, nerijetko ima potrebu za katarzom, unutrašnjim pročišćenjem, koji traži u mitu o povratku u izvorno, „čisto“ stanje, u neku vrstu raja na zemlji, kako ga opisuje Tora pa time i Biblija, u zlatno doba općeg mira u kojemu nije trebao nikakav zakon i nijedan sudac, kako to opisuje Ovidije u Metamorfozama i kako i danas sanjare anarhisti. Taj povratak u prvotnu čistoću teologija i filozofija zovu apokatastaza. Malo tko pamti taj termin, jer taj povratak uspijeva rijetko, preciznije: nikada.

U boljim situacijama povratak u početak donosi nešto bitno novo. Isus je pošao iščistiti židovstvo, a nastalo je kršćanstvo. Martin Luther je pokušao iščistiti katoličko kršćanstvo pa smo dobili protestantizam. Imali su vjeru. Države malokad imaju taj instrument. Ali pokušavaju. Donald Trump hoće „Ameriku opet snažnu“. Milo Đukanović hoće Crnu Goru kakva je bila prije 1918. Čistu, opranu od srpstva – ne etničkoga, iako je u početku devedesetih Đukanović imao taj odvratan poriv protiv etničkog hrvatstva – nego političkoga, koje ga pritišće kroz Srpsku pravoslavnu crkvu.

Hoće dovršiti konstrukciju nacionalne pravoslavne države nacionalnom pravoslavnom crkvom, kao i u svim većinom pravoslavnim državama. A crkvi koja ga ometa, Srpskoj pravoslavnoj, reže financijsko korijenje i oduzima sidrište nacionalizirajući („vraćajući u vlasništvo naroda čijim novcem i trudom su izgrađene“) crkvene građevine nastale prije nego je karađorđevićevska pravoslavna crkva usisala i progutala dotadašnju pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.

Đukanovićev režim pokušao je to prvi put u listopadu 2015 prijedlogom Zakona o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori kojim je postigao neviđen uspjeh u kompaktiranju svih religija nazočnih u toj susjednoj zemlji: njime su bile nezadovoljne praktički sve vjerske zajednice, osim Židovske zajednice te Crnogorske pravoslavne crkve. U tom nacrtu Zakona pisalo je da se ,,teritorijalna konfiguracija vjerske zajednice koja je registrovana i djeluje u Crnoj Gori, ne može prostirati van Crne Gore", da vjerske zajednice stječu svojstvo pravne osobe upisom u registar vjerskih zajednica, koji će voditi Ministarstvo za ljudska prava i slobode, te da sjedište vjerske zajednice koja je registrirana i djeluje u Crnoj Gori mora biti u Crnoj Gori – što je teško ostvarivo u Katoličkoj crkvi.


Najviši dostojanstvenik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, rođen kao Risto Radović, s gnušanjem je odbacio zahtjev da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori bude registrirana ,,namjesto da Crkva Božja Svetoga Petra njih registruje, da bi onda oni postali prava i istinska država". Iz te rečenice jasan je bio stav Srpske pravoslavne crkve – njena mitropolija je, po tom stavu, legalni slijednik vladike Petra I Njegoša, koga slavi kao sv. Petra Cetinjskoga, a Republika Crna Gora može uistinu biti država tek kad joj to odobri SPC, dakle približno nikada.

Vjerske zajednice su bile najljuće na prijelazne i završne odredbe, gdje je pisalo da su u državnom vlasništvu ,,vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština Crne Gore", a isto tako i vjerski objekti za koje se utvrdi da su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918.

Komentatori u Crnoj Gori, pa i oni posve neskloni Ristu Radoviću, ocjenjivali su da je to akcija vlade Mila Đukanovića protiv Srpske pravoslavne crkve i Amfilohija kao jedine snažne opozicije, i to proruske, proputinovske, u osvit crnogorskog pristupanja Sjevernoatlantskom paktu.

Sadašnji Zakon o slobodi vjeroispovijesti zadržao je odredbu o podržavljenju vlasništva nad vjerskim objektima. Crnogorske državne vlasti su u međuvremenu uvjerile muslimane, katolike i ostale u očigledno: da Zakon nije protiv njih. A znali su da Amfilohijeva crkva jest protiv njih. Izbor je bio jednostavan.

Da je posrijedi političko a ne vjersko pitanje pokazali su demonstrativni neredi u Skupštini Crne Gore, a i pokušaj takvih nereda u Narodnoj skupštini Srbije, u režiji Boška Obradovića iz Dveri i uz sudjelovanje Aleksandra Vulina.

Državno vlasništvo crkvenih objekata samo po sebi nije nikakvo svetogrđe. Kroz milenije su državnici, poput vladara, plaćali dizanje crkava, samostanâ itd., zadržavali ih u vlasništvu i davali crkvama samo na korištenje, snoseći tako i troškove održavanja i popravljanja. Bilo je tako i u Austriji: dalmatinska Zemaljska vlada platila je na primjer izgradnju Biskupove palače u Splitu, po neoklasičnom projektu Ćirila Ivekovića (taj je spomenik devastiran obnovom devedesetih koju su nadležni zaštitari spomenika triput uzalud zabranili, uz totalan crkveni nehaj za državu). Palača je ostala u državnom vlasništvu i na državnom trošku sve do devedesetih, biskupi su je imali na korištenje do teškog razaranja u drugome svjetskom ratu, a tek je Republika Hrvatska to zdanje darovala nadbiskupu splitskom i makarskom.

Zdanja namijenjena bogoštovanju (crkve i kapele prije svega) češće su u vlasništvu crkava, iako ima država gdje su u državnom vlasništvu. U Italiji je dio crkvenih objekata u državnom vlasništvu pa njima upravlja Ministarstvo unutrašnjih poslova. Ako su zaštićeni kao spomenici kulture, onda država sudjeluje u njihovu održavanju (tako je i u Hrvatskoj), a vjerska zajednica mora poštovati spomeničke obaveze (osim u Hrvatskoj, kako pokazuje praksa). U Italiji, na primjer, objekti namijenjeni bogoštovnom kultu ne smiju biti prenamijenjeni bez dopuštenja religije čiji se kult u njima provodi, bez obzira na to pripadaju li crkvama odnosno vjerskim zajednicama, ili državi (pa i oblasti ili općini), odnosno pojedincu ili ustanovi privatnog prava.

To pitanje, u katolištvu i protestantizmu pravnovlasničko, dobiva u pravoslavlju dodatni državnopolitički značaj, prikladan duhu pravoslavlja.

Od svih masovnijih oblika kršćanstva u Evropi, pravoslavlje je najmanje sklono osuvremenjivanju. Protestantizam je izbio kao kapitalistička pobuna i srastao je s duhom kapitalizma, kako je pregnantno to analizirao Max Weber. Katolička crkva je svoje osuvremenjenje, aggiornamento, započela na Drugome vatikanskom koncilu, pitajući se koliko je sama pridonijela nastanku nacizma i inih totalitarizama u Evropi. Pravoslavlje, koje se eklesiološki oblikovalo kao religija pojedinačne države, još nije našlo potrebu da se ne samo osuvremeni, nego ni da se suoči sa suvremenošću – jer se više od bilo kojeg tipa kršćanstva poziva na tradiciju.

Samo je u pravoslavlju tradicija ispred Evanđelja.

Posrijedi je i veoma tradicionalističko poimanje države. U konstantinovskoj varijanti (koja je dominirala Bizantom više od tisućljeća, ozračivši njegovu civilizacijsku ekumenu) država je obogotvorena u liku vlastodršca, gospodara koji je drži kao nešto svoje. Baš takav pojam posvjedočuju i slavenski termini kao što su gossudarstvo ili država. Za razliku od toga, na Zapada se za to koristi termin stanje: Etat, state, Staat). Na Zapadu je država sklop individualnih i grupnih interesa

To je urodilo feudalizmom, taj duh je iznjedrio (na drugoj razini) i protestantizam (dakako, i Wyckliffa, i Husa, pa i Jansena) i racionalizam – dok je katolištvo tražilo protutežu u moralnoj, a ne u državnoj sferi, osobito pošto je Papa 1870 izgubio državu.

Protestantizmu je stoga u središtu pozornosti pojedinac.

Katolička crkva, osobito posljednjih godina, u središte svog djelovanja postavlja obitelj.

Nacija ostaje privilegirani subjekt crkve samo u pravoslavlju, te na ponekim rubnim područjima zapadnog kršćanstva, gdje je mentalitet više koincidirao s istokom, na primjer u Prusiji, Poljskoj ili Hrvatskoj.

Nesposobnost katoličkog i protestantskog modela da odgovori na izazove XX stoljeća ostavila je prostor, a u antisemitizmu i obrazac, koji je pridonio nastanku fašizma i nacizma. Nesposobnost despotskoga ruskog pravoslavlja da odgovori na izazove XX stoljeća bitno je pridonijela nastanku despotskoga boljševičkog modela, koji je zatrovao i sâm komunizam.

Katoličkoj crkvi je trebalo gotovo stoljeće da reagira na gubitak države i gotovo pola stoljeća da artikulira svoj užas nad holokaustom. Jedno od središnjih pitanja ovog početka stoljeća glasi: koliko ćemo čekati da pravoslavlje iz faze ježevskog zatvaranja pred suvremenošću pređe u fazu izazova suvremenosti i artikulira svoj projekt evangelizacije? Hoće li se to dogoditi kroz konkurenciju ili kroz sinergiju pravoslavnih crkava?

Ta su pitanja okvir velikoga crkvenog sukoba u maloj Crnoj Gori.

Dvojba između Srpske pravoslavne i Crnogorske pravoslavne crkve samo je na površini eklesiološka, a u svojoj biti ona je državna. Reflektira dva oprečna pristupa.

Po jednome, Crna Gora je ne samo samostalna nego i samobitna država, nasljednica i Duklje, a ne samo Zete (gdje bi onda svojedobna nemanjićka prevlast bila samo povijesni incident, kao Jugoslavija Hrvatima), corpus separatum koji, uz dijalekt štokavskih govora (u Nikšiću i inim dijelovima istočne Hercegovine stečenima poslije grahovske bitke), ima i vlastiti neštokavski zetski govor, bazu suvremenoga crnogorskoga standardnog jezika (nije slučajno veliki Dubravko Škiljan prorekao da će smrt srpskohrvatskoga biti definitivna standardizacijom crnogorskog jezika). Takva samostalna i samobitna Crna Gora ima pravo i na vlastitu, autokefalnu pravoslavnu crkvu sa svojim arhiepiskopom, ne manje nego što je, u okvirima istoga grčkog jezika, pored Ekumenske (vaseljenske) patrijaršije u Carigradu (Istanbulu), imaju arhiepiskopije u Ateni i na Cipru, da o patrijaršiji u Aleksandriji i ne govorimo.

Po drugome, Crna Gora je samo jedna od srpskih zemalja, čije su srpstvo, u različitim trenucima i kontekstima, naglašavali mitropolit Petar II (u Gorskom vijencu, na primjer), prvi knez Danilo, pa i nesretni kralj Nikola, koji je sebe i svog zeta Petra I srpskoga okarakterizirao kao „dva stara srpska kralja“ (ali mu nije palo na pamet darovati mu svoju državu, koju mu je zatim tvorno oteo rođeni unuk Aleksandar I jugoslavenski). A kolagen tih zbiljskih ili navodnih srpskih zemalja: Srbije, Vojvodine, srpske Bosne i Hercegovine, Crne Gore, te Stare Srbije (Raške, da ne kažemo Kosmeta), ne može biti nego svetosavska Srpska pravoslavna crkva, zna se.

Ne treba zaboraviti da u melkitskoj (po svojoj suštini: cezaropapističkoj) tradiciji, koju čuvaju carigradsko pravoslavlje i njegovi izdanci, crkva jest (i) ideološki aparat države, njezin duhovni izraz. Kada se u Srbiji ta tradicija naziva svetosavskom, govori se puka istina: organizator srpske države, sv. Sava (Rastko) Nemanjić je, u povoljnom trenutku mletačkog podrivanja Bizanta i njegove moći, formirao autonomnu te zatim autokefalnu srpsku crkvu. Dotad je u balkanskim dijecezama vladalo pravilo koje će se kasnije nazvati cuius regio, eius religio (čija vlast, njegova i religija), tako da je vrsta obreda – istočni ili zapadni – ovisila najčešće o državnoj pripadnosti biskupije (tako se, primjerice, u Splitu i Dubrovniku kadikad smjenjivao carigradski i rimski obred). Sava je – gdje je mogao – dijeceze s istočnim obredom prihvaćao kao srpske, a drugdje je pak na istoj teritoriji izdvajao pravoslavne iz pretežno katoličkih dijeceza, dotad jedinstvenih i naslijeđenih dobrim dijelom još iz Rimskog Carstva. Sava je znao da državu na tom obzorju čine tri počela:

stvarna teritorijalna vlast;
kraljevski naslov nosioca vlasti;
državna crkva.

Stvarnu teritorijalnu vlast naslijedili su od oca Nemanje, kraljevsku krunu pribavio je bratu Stefanu Prvovjenčanome od pape Honorija III (jer je i rimskoj Crkvi odgovaralo podrivati Bizant, osobito ako su posljedice imale pasti samo na Balkance), a za državnu crkvu se postarao sam.

Crnogorska crkva (odnosno: Eparhija zetska, danas u Srba pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska, prethodno svetosavskim rezom izdvojena iz Nadbiskupije i metropolije barske, prethodno Dukljanske, koja je nestajala i nastajala baš ovisno o državnoj povijesti na svom prostoru) stjecala je svoju autokefalnost faktički kroz osamostaljenje Crne Gore i Brda, za slabljenja turske centralne vlasti.

U to doba, suzbijanjem promletačkih providura i, osobito, etničkim „čišćenjem” mjesnih muslimana (“istraga poturica”), mitropoliti iz bratstva Petrovića i plemena Njeguša u Katunskoj nahiji, koji su već tradicionalno predavali dostojanstvo u baštinu nećacima, postali su etnarsi u sklopu turskog sustava milijeta (koji je religijskim grupama jamčio autonomiju i naplaćivao džiziju), a onda i faktički samostalni vladari, a Crna Gora praktička teokracija (tek je poslije smrti Petra II, tj. Rada Tomova Petrovića Njegoša u pretprošlom stoljeću, njeguška dinastija „optirala” za državnu vlast, počev od Danila koji je radije postao knjaz no vladika). Rukopolaganje (hirotonija) novih mitropolita obavljalo se, također, ovisno o državnim a ne o vjersko-kanonskim razlozima, pa je tako sve češće obavljano u stvarnoj metropolitanskoj zemlji Crne Gore – ni u Peći ni u Carigradu, nego u Rusiji (jednom, doduše, i u Karlovcima). Napokon, u doba Kneževine pa Kraljevine Crne Gore, Mitropolija je bila i formalno autokefalna.

Kao takva upisana je u Carigradu u Katalogu Ekumenske patrijaršije 1855, što donosi i Nikodim Milaš, gorljivi srpski nacionalist (navedene su kao autokefalne: 1. Carigradska, 2. Aleksandrijska, 3. Antiohijska, 4. Jeruzalemska, 5. Ciparska, 6. Ruska, 7. Karlovačka, tj. u Srijemskim Karlovcima, 8. Sinajska, 9. Crnogorska, 10. u Kraljevini Grčkoj tj. u njezinim tadašnjim granicama bez Južne Makedonije, Trakije, Krete i otokâ; kao novije Milaš dodaje 1890: 11. Sibinjska, tj. u Sedmogradskoj iliti Transilvaniji, 12. Bugarska, 13. Černovicko-dalmatinska, 14. Crkva u Kraljevini Srbiji, 15. Crkva u Kraljevini Rumunjskoj). Crnogorska crkva je nakon ratnih širenja raspolagala i dovoljnim brojem eparhija potrebnim za autokefalnost: sufraganske episkopije bile su Zahumsko-raška od 1878, te Pećka od 1912 (obje ukinute tek Ustavom SPC 1931).

Ta će autokefalnost nestati točno onda kada se promijeni državna situacija i kada Crna Gora biva “usisana” u jugoslavensku državu, proglašenu 1-12-1918.

Ukidanje autokefalnosti pravoslavnih crkava u tadašnjem Kraljevstvu SHS i njihovo objedinjavanje u jedinstvenu SPC na području cjelokupne bivše prve Jugoslavije proces je u kojemu se bilježe tri ključna datuma: 26-5-1919, 12-9-1920 i 2-4-1922.

Kako piše Rajko Veselinović u Istoriji Srpske pravoslavne crkve sa narodnom istorijom, dakle u službenome crkvenom udžbeniku za V razred srpskih pravoslavnih bogoslovija, “u granicama nove jugoslovenske države našle su se tri autokefalne srpske pravoslavne crkve: Beogradska, Karlovačka i Crnogorsko-primorska mitropolija kao i autonomna srpska crkva u Bosni i Hercegovini.” Karlovačka se odnosi na Srijemske Karlovce u Vojvodini, a ne na Karlovac u Hrvatskoj, sjedište Gornjokarlovačke eparhije. Spomenutim crkvama treba pribrojiti i Dalmatinsku eparhiju koja je obuhvaćala cijelo područje Kraljevine Dalmacije, od Krka do Budve, i koja je dotad bila u sastavu autokefalne Bukovinsko-dalmatinske mitropolije.

Episkopi svih tih crkava sastali su se, na poticaj kraljevske vlasti, u Beogradu i 26. svibnja 1919. proglasili “duhovno, moralno i administrativno ujedinjenje svih pokrajinskih crkava u jednu pravoslavnu crkvu Kraljevstva SHS”. Dakle ne srpsku, nego srpsko-hrvatsko-slovensku (tj. jugoslavensku, kako se tada govorilo). S tom odlukom, koju je zapravo inicirala, suglasila se i država Kraljevim ukazom o ujedinjenju, koji je u ime Petra I potpisao prijestolonasljednik knez Aleksandar Karađorđević kao namjesnik.

Iako je donesena odluka o formiranju pravoslavne crkve nove države, dakle faktički o osnivanju Jugoslavenske pravoslavne crkve, ona je ubrzo “modificirana” i na novu autokefalnu tvorbu je samo prošireno ime Srpske pravoslavne crkve. To je bio izraz stalne težnje za srpskom nacionalističkom hegemonijom u dobrom dijelu srpskopravoslavne hijerarhije, a time i jedan od važnih povoda nezadovoljstva nesrpskih pravoslavaca u Jugoslaviji. Tipično je, u tom smislu, bilo nezadovoljstvo u redovima makedonskog nižeg svećenstva – koje će se u drugome svjetskom ratu stvarno, a pedesetih godina i formalno izdvojiti u dosad kanonski nepriznatu Makedonsku PC, obnovivši Ohridsku arhiepiskopiju. Slično nezadovoljstvo bilježeno je i u zelenaškom dijelu crnogorskih pravoslavaca, koji su svoju autokefalnost obnovili tek 1993. U međuvremenu je u Crnoj Gori pravoslavna crkva izgubila dobar dio uporišta u crnogorskom pučanstvu.

Da bi novonastala jedinstvena SPC dobila i kanonsko priznanje, kraljevska vlast je 1919. započela pregovore sa carigradskom Ekumenskom (Vaseljenskom) patrijaršijom. Kraljevsku delegaciju činili su diplomat Panta Gavrilović, civilni i kanonski pravnik dr. Čedomir Mitrović, senator iz Sarajeva Savo Ljubibratić, narodni zastupnik Tenko Popović, prota Stevan Dimitrijević i đakon Emilijan Piperković. Pošto joj je knez namjesnik isplatio iz državne blagajne traženih 1.500.000 zlatnih franaka, Patrijaršija na carigradskom Fanaru odobrila je obnavljanje arhiepiskopije pećke i patrijaršije srpske, te širenje njezine jurisdikcije na cijelo ozemlje KSHS. I taj je postupak pokazao da je formiranje takve SPC bilo ponajprije državno (političko), a tek po tome eklesiološko pitanje.

Na temelju tako dobivenoga sinodalnog akta sastao se u Srijemskim Karlovcima Arhijerejski sabor ujedinjene Crkve i 12 rujna 1920. po gregorijanskom kalendaru donio odluku o uzdizanju SPC na stupanj patrijaršije. Dva mjeseca kasnije dotadašnji beogradski mitropolit Dimitrije izabran je za patrijarha i ponio naziv mitropolita beogradsko-karlovačkoga, arhiepiskopa pećkoga i patrijarha srpskoga.

Posljednji čin tog ujedinjenja i promaknuća zbio se u Beogradu 2 travnja 1922, kada je carigradski ekumenski patrijarh Melétios IV Metaxákis priznao proglas o uspostavljanju patrijaršije, te su u beogradskoj Sabornoj crkvi njegov tomos pročitali njegovi izaslanici.



Napokon, u sklopu novih diktatorskih zakona koje je 1929 proglasio kralj Aleksandar I, donesen je i Zakon o SPC kojim su naglašeni njezino jedinstvo i njezina nedjeljivost. Na temelju toga je za patrijarha Varnave 1931. donesen Ustav SPC, kojim je – tek tada – ujednačeno crkveno zakonodavstvo i sređeno bračno zakonodavstvo, jer su se dotad na područjima raznih eparhija primjenjivali različiti propisi, naslijeđeni iz prethodnih autokefalnih crkava.

Državni razlozi uvjetovali su i sljedeće organizacijske promjene u SPC. Primjerice, kada je u Zagrebu (koji se 1852. osnutkom katoličke metropolije pridružio drevnim hrvatskim metropolama Splitu, Zadru i Dubrovniku) Ustavom SPC iz 1931. osnovana pravoslavna Mitropolija, pa je tako glavni grad Hrvatske postao i ostao jedina srpska metropola u Hrvatskoj. Ili kada je, sukladno raspadu Jugoslavije, SPC osnovala nove eparhije u Dalju i Bosanskom Petrovcu. Daljska episkopija je, zapravo, riješila pitanje dijela Srijemske eparhije koji je ostao na teritoriju Republike Hrvatske (Dalj i Osijek). Bosanskopetrovačka je, pak, riješila pitanje dijela Dalmatinske eparhije koji je ostao na teritoriju Bosne i Hercegovine (Bosanski Petrovac, Livno i Glamoč).

Iz svih tih analogija jasno proizlazi da ni raspra oko autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, okrunjena 1993 cetinjskim raskolom ili preporodom, ovisno kako tko na nj gleda, nije eklesiološka nego ponajprije državotvorna: izraz volje dijela crnogorskog društva da ishodi samostalnu državu. Teritorij ima, stvarna vlast na njemu tada je još bila upitna, a resurekcija autokefalne crkve je izabrana kao tradicionalno ključan ideološki aparat kojim se, dakle, želi učiniti bitan ili čak presudan put do stjecanja nacionalnog vrhovništva. Kako se i inače činilo na prostorima odnosno u vremenima gdje se nije raspolagalo suvremenijim državotvornim metodama, poput samoopredjeljenja i izborâ – što je crnogorsko „oko u glavi“ provelo nedugo zatim.

Miraš Dedeić (81), dotad svećenik carigradske pravoslavne Ekumenske (Vaseljenske) patrijaršije u Rimu, izabran je 1998. za poglavara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, gdje je njegov vladičanski naziv: arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski. Te je iste godine rukopoložen u Sofiji. Dedeića, koji je uzeo monaško (a time i vladičansko) ime Mihajlo, rukopoložio je Pimen, jedan od tadašnje dvojice bugarskih pravoslavnih patrijarha, u crkvi Sv. Paraskeve (Petke). Pimen je tada prozivan u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao raskolnik i kanonski nepriznat patrijarh – ali je bio i ostao rukopoloženi episkop (a nakon šest godina raskola se pomirio s patrijarhom Maksimom, svojedobno „izabranikom“ bugarskoga komunističkog vođe Todora Živkova, tako da je i taj prigovor postao bespredmetan).

Za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu – nastalu unatoč žestokoj protimbi Srpske pravoslavne crkve – to je bio veoma važan čin, jer je mitropolit Mihajlo prvi njezin vođa koji je kanonski rukopoložen, pošto su ga za episkopa posvetili drugi kanonski posvećeni episkopi (u pravoslavnim crkvama, jednako kao i u Katoličkoj, vlada apostolsko nasljeđe: sve biskupe odnosno episkope posvetio je neki biskup, i tako u neprekinutu nizu još od Isusovih apostola i prvoga od njih koga su apostoli, bez Isusa, klerom, tj. kockom, izabrali i polaganjem ruku posvetili: Mateja umjesto samoubijenoga Jude Iskariotskoga).

Problem je Crnogorske pravoslavne crkve što je ne želi priznati Srpska pravoslavna crkva. Praksa je, naime, da i autonomiju i autokefalnost (samostalnost) pojedine pravoslavne crkve prvo mora priznati ona crkva od koje se neka crkva odvaja, pa tek onda to čine i ostale. To je ne samo kanonsko, nego i ekonomsko pitanje: kroz vjekove se uvriježila praksa da pravoslavna država, koja želi svoju državnost kompletirati državnom crkvom – to i plati. Odvajanje dijelova pravoslavne crkve od Ekumenske patrijaršije i njihovo pripajanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi platila je prva Jugoslavija suhim zlatom: traženih 1.500.000 zlatnih franaka (nipošto samo srpskih ni samo pravoslavnih, hvala na pitanju).

Problem je ne samo Crnogorske pravoslavne crkve, nego i Republike Crne Gore, što Srpska pravoslavna crkva ne priznaje crnogorsku naciju, nego Crnogorce smatra regionalno situiranim Srbima, poput Šumadinaca ili Ličana. Da, točno ste pročitali. U lipnju je patrijarh srpski Irinej (Gavrilović) za TV Hram izjavio doslovce: „A šta su Crnogorci nego Srbi iz Crne Gore?! Kao što postoje Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci, Hercegovci, tako postoje i Srbi i Crnogorci“, kazao je patrijarh Irinej. Nijekanje nacije koju ljudi iskazuju slobodno i anonimno, na primjer pri popisu stanovništva, ni na koji način nije vjerska, nego genuino politička akcija. Utoliko Milo Đukanović, što god netko o njemu mislio, ne griješi kad Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori vidi kao političkog protivnika te, štoviše, neprijatelja crnogorske nacionalne države. U tom sklopu njemu je Crnogorska pravoslavna crkva logično rješenje. A njezino nepriznavanje sa strane drugih crkava ozbiljan vanjskopolitički problem, ali ne i unutrašnjepolitički, kao što vanjsko nepriznavanje Makedonske pravoslavne crkve (Ohridske patrijaršije) nije unutrašnji politički problem Sjeverne Makedonije.

Postoji, dakako, mogućnost da Ekumenska patrijaršija prizna autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, kako što je priznala autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve. Nije to tako jednostavno, sve kad bi Milo Đukanović od svojih zarada odvojio protuvrijednost onih milijun i po zlatnih franaka, ili četverostruko toliko, pa isplatio njima i Fanar i princa Aleksandra Karađorđevića kao nasljednika svog djeda Aleksandra I, a i Aleksandra Vučića, ne zaboravivši ni srpskog patrijarha Irineja Gavrilovića, koji je dao crkveni blagoslov za nerede i eventualno krvoproliće u Crnoj Gori.

Naime, Kijevska mitropolija je bila sufraganija Ekumenske patrijaršije, ali je u doba turskih prodora povjerena na upravljanje tadašnjoj Mitropoliji moskovskoj. Svejedno, kad ju je nedavno ekumenski patrijarh Vartholomaíos ponovo preuzeo sebi, pa joj odobrio autokefalnost, patrijarh moskovski i sveruski Kirill nije priznao niti jedan od tih poteza, nego je još i raskinuo ikakve odnose s ekumenskim patrijarhom, a otprije nekoliko dana i s aleksandrijskim patrijarhom Theódorosom II, jer je priznao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu. Ekumenski patrijarh (još) nije priznao ni Makedonsku pravoslavnu crkvu, iako joj je Srpska pravoslavna crkva priznala barem autonomiju.

Usput, i katolička Rimska crkva se u tom pogledu drži kao mrzla patrijaršija: da ne pokvari šansu za eventualno poboljšanje odnosa s crkvenom Moskvom ohladila je odnose s Makedonskom pravoslavnom crkvom, a o priznavanju Crnogorske ni ne sanja. Doduše, početku petrovske službe pape Bergoglia pribivali su u Vatikanu i crnogorski premijer Milo Đukanović, i srpski pravoslavni mitropolit primorsko-crnogorski Amfilohije tj. Risto Radović, a i arhiepiskop cetinjski Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo tj. Miraš Dedeić – pa je i time simbolizirana stanovita ekvidistancija.

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

jovan

@Jovo, dobro, lišili su ga svešteničkog čina arhimandrit, no to nije bilo prepreka da potom bude hirotonisan od bugarskih episkopa u episkopa koji je introisan na Cetinju.

Bajo

Dobar tekst. Malo je samo pogresno reci da pravoslavlje nije sklono osavremenjavanju jer je ono uvijek fresko, aktuelno i prilagodljivo aktuelnom trenutku, od svetih otaca do danas, a sve se to moze otkriti u pravoslavnoj literaturi. Ali je tacno da su vrhovi jerarhija cesto politicki rabljeni.

Momčilo

@Jovo, Jovo, Jovanče, to se ti samo nadaš...to su tvoji pusti snovi...znaš li onu staru serbsku "pesmu", traktor, traktor, traktorče....