Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Srednji vijek četvrtkom i neđeljom veče

Stav

Comments 19

Srednji vijek četvrtkom i neđeljom veče

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Stefan Todorović

Umjesto da se svi društveni sporovi rješavaju u parlamentu, jer je ideja demokratije da se izazovi koji su najośetljiviji po neko društvo, koji mogu dovesti do društvenih sukoba, rješavaju u parlamentu, a ne na ulicama. Zahvaljujući nesposobnosti ili nedovoljnoj demokratskoj zrelosti ili namjeri određenih poslanika rješavanje ośetljivog pitanja izmješteno je na ulice.

A štafetu za odbranu njihovih stavova ili stavova građana koji su za njih glasali predali su u ruke organizaciji koja u svojoj suštini ne baštini demokratske vrijednosti.

Srpska pravoslavna crkva sa svojom Mitropolijom crnogorsko-primorskom i eparhijama: budimljansko-nikšićkom, mileševskom, zahumsko-hercegovačkom i primorskom, koju predvodi mitropolit Amfilohije Radović, predatu štafetu je shvatila, naravno, u duhu svoje organizacije.

MCP-SPC obrazlaže sve svoje pogubne poteze po crnogorsko demokratsko društvo navodnom borbom za očuvanje crnogorske tradicije.

Tradicije koja predstavlja duhovno bogatstvo crnogorskoga naroda, a danas je njihovim djelovanjem ta tradicija dobila nova značenja u vidu nove religioznosti i predstavlja ideju vodilju za suštinsko ukidanje istinskoga i pravog duhovnog nasljeđa Crne Gore.

Nova religioznost koja se propagandom Srpske pravoslavne crkve i njenih uslužnih „intelektualaca“ i medija svakodnevno plasira crnogorskoj javnosti kao nasljeđe, odnosno poštovanje i čuvanje starih običaja je izmišljena, novoga je doba, uvezena sa strane, anticrnogorska i radi na urušavanju crnogorske tradicijske kulture.

Ona nema nikakvo utemeljenje u crnogorskoj duhovnosti, religioznosti, narodnim običajima, usmenim predanjima, uopšte istoriji…

Za takvu tvrdnju pravo će dati kratak osvrt na neke osobine tradicijskoga crnogorskog društva koje su zabilježili stručnjaci (kulturolozi i etnolozi) kojima se ne može spočitati da su bili zagovornici obnove Crnogorske crkve, da su DPS plaćenici i sl. jer su ovaj svijet napuštili davno prije obnove CPC i države Crne Gore, prije osnivanja indipendističkih partija, aktuelnih katastarskih premjera i sličnih bogomrskih rabota.

Aktuelne litije po crnogorskim ulicama pokazale su da je Crna Gora preplavljena kaluđerima, kaluđericama i sveštenstvom.

Koliko je ona „karaboja“ tradicionalno bila prisutna u crnogorskome društvu neka pokaže ovaj nalaz Njegoševa saradnika M. Medakovića (1860):

„Za kaluđerski čin nijesu nimalo ponešeni Crnogorci. (...) Crnogorski sveštenik niučem se nerazlikue od ostalog Crnogorca, on nosi ođelo kao i ostali Crnogorac, paše oružje, brije bradu i podbrijava glavu. Kad pođe da služi, ide pod oružjem do crkve, pa kad uđe u crkvu, skine ga, a kad odsluži liturđiju, opet ga zatakne za pas. Bilo ih je, koji su pod oružjem ulazili i u oltar i izlazili bojeći se da ga krvnik ne ubije. Crnogorskog sveštenika nemože čoek ni počemu poznati da je duhovno lice već samo u crkvi kad služi. Sav je život crnogorskog sveštenika kao i ostalog Crnogorca: on ore, kopa, trguje i ide na pazare, u čete i u svake bojeve. Po ničem čoek nemože poznati da je sveštenik, samo ga između sebe znadu i nezovu ga inako, već 'pope'. Đakona vrlo malo ima u Crnoj Gori. U ostalom zovu Crnogorci svoje sveštenike: bijelo sveštenstvo, razlikujući ih od kaluđera“.

Vjerujem da nije teško uočiti da se danas crnogorski popovi ne oslovljavaju onako kako je Medaković zapisao sa „pope“ već je postalo popularno popove oslovljavati s „oče“. A da je to nametnuto i da nije prirodno za Crnogorca neka posvjedoči i anegdota iz Katunske nahije.

Na Ilijin dan, u domaćinskoj kući kod dva brata, na slavu je došao Gojko Perović, kao uvaženi gost kuće. Jedan od braće mu se konstantno obraćao sa „oče Gojko“ a drugi brat slušajući ga, kako Perovića nebrojeno puta oslovljava sa „oče Gojko“, rekao mu:

„Brate, ja mislim da se nama otac zva Savo, a ne Gojko“, izazvavši smijeh prisutnih. “Otac”, staratelj ili tutor je potreban onome ko ne zna ko je, koji uporno tvrdi da je neko drugi, koji ne zna ništa o sebi, nije svjestan sebe pa mu treba neko ko će da brine o njemu.

Današnji „očevi“ brinu tako što propovijedaju navodno zaboravljenu religiju i bajagi oživljavaju religioznost koju su bili hibernirali komunisti za vrijeme svoje duge vladavine, valjda usput dok su recimo 13 godina prenosili Pivski manastir, ili dok su prenosili manastir Kosijerevo, dok su obnavljali u zemljotresu razorene crkve i manastire.

Pretkomunističkoga se vremena danas, prirodno, malo ko može śećati pa oci mogu nesmetano predstavljati svoju novu vjeru kao nekadašanju tradiciju. O tome kakvi su bili tradicionalni crnogorski popovi neka opet pokaže jedan citat iz blistava karađorđevićevskog vremena u Crnoj Gori.

V. Vlahović je u cetinjskim Zapisima 1931 (knj. IX, sv. I, str. 52) zabilježio da crnogorska tradicijska shvatanja o Hristu i hrišćanstvu nijesu jevanđeljska nego narodna, tj. nijesu zasnovana na kanonu nego na predanju: „Naši neuki sveštenici teško da su i sami, u oskudici knjiga i često ne razumijući tekst, zauzeti naročitim poslovima, znali i mogli svojoj pastvi pričati o životu Hristovu.

Zato u nekim krajevima naše zemlje i dan danas cijelo znanje o Hristu, moglo bi se svesti na ovo: da je Božji sin, da se rodio od Djeve na Božić, kršten na Bogojavljenje od sv. Jovana, da je razapet na krstu, uskrsao na Uskrs.

(...) Ova blijeda znanja o jevanđelskom Hristu najviše su došla preko ikonografije, a i sveštenici i kaluđeri, iako nepismeni, po nešto su znali ispričati narodu. Čitanje Jevanđelja u našem narodu nije ni danas nikako razvijeno. Narod zna za Sv. Pismo, kune se na Jevanđelju, a kad ih pitate šta tamo piše, ne zna vam reći. Kod njih je zatim razvijeno vjerovanje, bar kod jednog dijela, da je Sv. Pismo grehota čitati.

Onda nije čudo što stariji seljaci ne znaju ispričati nijedan jevanđelski događaj, a sve što znaju o Hristu to su oni sami, odnosno njihovi preci stvorili.“

A koliko su Crnogorci uopšte bili odaljeni od kanonske religije vidi se (kod starijega stanovništva čak i danas) po tome što su od sveštenika očekivali da bude posrednik između njih i Boga. Tako se svešteniku plaća da se moli za mrtve i da ispuni njihov dug prema Bogu, a sami malo koju molitvu i danas znaju (Rovinski bilježi: „Crnogorac ne zna skoro nikakve molitve“).

U tome se dijelu današnjim civilima na litijama odista mora priznati da slijede tradiciju! Da slijepo vjeruju o novim preklapanjima „otaca“ o Crnoj Gori, crnogorskom narodu i njegovoj vjeri.

Dopuštaju sebi da budu izmanipulisani u političke igre njihovih velikodostojnika. Umjesto prepuštanju nesvjesnoj manipulaciji, za članstvo u nekoj biblioteci uz neki simbolični iznos, mogu naučiti iz knjiga sve o hrišćanskoj pravoslavnoj vjeri, vjerovatno steći i više znanja od svojih „učenih očeva“.

Još je upečatljivija još jedna Vlahovićeva slika o vjeri Crnogoraca iznijeta 1929. (Zapisi, knj. IV,sv. I, str. 15):  „Vjera je u životu našega naroda igrala veliku ulogu. Ona je njemu 'zračila u tami', onda kada je on živio plemenskim životom bez državne organizacije i uticaja kulture. Jasno je da ta vjera nije mogla biti gajena onako kako crkva uči: mnoge stvari objašnjenje su na drugi način.

Sveštenstvo, koje je bilo nosilac i propovjednik vjere u narodu, nije se skoro ni u čemu razlikovalo od svojih primitivnih parohijana. Pop Mićo, u tom reprezenat našeg narodnog sveštenstva, nije bio više upućen u pojmove religijske od jednog prostog seljaka. Tako je narod bio ostavljen da sam sebi tumači religiju.“ Slika takvoga sveštenstva koje se spoljašnošću ne razlikuje od pastve ima dugu tradiciju i do uspostavljanja SPC bila je zasvjedočena na mnogo širem prostoru. O tome se u Srpskom mitološkom rečniku (Nolit, Beograd, 1970, str. 276) decidno kaže:

„Pre arhiepiskopa Save Nemanjića u Srbiji su sveštenici bili ljudi iz naroda, kao što su bili i u Bosni: nosili su narodno odelo, imali narodna imena, zaklinjali se po starim narodnim običajima, itd., ali ih je arhiepiskop Sava, pod uticajem grčke crkve, zamenio crkvenim ljudima i dao im grčke nazive i činove.“

Śetimo se samo prikaza popa iz Gorskoga vijenca – od imena (Mićo) pa do svih ostalih detalja on je u potpunosti čovjek iz naroda, a od njih se samo razlikuje time što nosi zvanje popa. Današnji „očevi“ u dugim crnim odeždama, u isto tako crnim bijesnim džipovima, u manastirskim sobama što više liče na skupocjene hotelske apartmane no na narodne kuće ili ne daj bože ćelije ni u čemu nemaju sličnosti ni s narodom koji ih prati na litijama ni s popovima i kaluđerima na čiju se tradiciju pozivaju.

Da bi trebali da ih se okanemo neka govori zapisana istorija, umjesto one guslarske koje „očevi“ maštaju podno svojih crnih kapa.

Poznati srpski etnolog, opet u pretkomunističkome vremenu, zabilježio je u Srpskom etnografskom zborniku (LIII/23, 1938, str. 32) u izdanju Srpske kraljevske akademije (da otklonim sumnju u moguću antisrpsku namjeru nalaza) da narod popove i kaluđere smatra uročnicima „i da donose nesreću kad se sretnu“, zbog čega se čak odlaže i put ili se putnik vraća kući pa ponovo kreće na put.

Čak i pop Sava Nakićenović navodi narodno vjerovanje po kojemu je nemilo sresti na putu popa i mačku. Isto potvrđuje i učitelj i Lovćenskoga Tajnovidca saradnik Vuk Vrčević (1890) koji bilježi u Crnoj Gori: „Crna kapa zlo obilježje!“ Takvo vjerovanje potvrđuje za Zetu i Ilija Radulović (1936): „Kad pop ili kaluđer preseču putniku put, veruju da će mu se desiti neka nesreća.

Kad ih putnik vidi, treba da se rukom dohvati za zadnji deo tela, da mu se nesreća ne bi desila.“ Ako je vjerovati u vjeru naših predaka, a pozivanje na pretke i tradiciju danas je više nego moderno, građanski će zahtjevi jednoga dijela crnogorskoga pučanstva predvođeni crnom kapom teže doprijeti do Božijega uha no do crnogorske vlasti kojoj se obraćaju.

Suverena Crna Gora koja teži da postane moderna država evropskog tipa mora da čuva svoje građane od onih koji za postizanje svojih ciljeva obasipaju društvo neistinama, rasturajući našu kuću iznutra, radi svoga računa ili računa neke druge države. Pomenuti navodi nam pokazuju da učenje MCP-SPC-a u Crnoj Gori nemaju utemeljenja u osobinama crnogorskog tradicijskog društva.

Možda i ne čudi da u savremenoj Crnoj Gori na kraju druge decenije 21. vijeka, Crnoj Gori koja baštini slavnu Crnojevića štampariju, postojanjem jedne takve institucije kojoj slijepo vjeruje određeni broj ljudi, danas imamo na ulicama srednji vijek, koji se reinkarnira četvrtkom i neđeljom veče, a koji je trebao biti završen prvom štampanom riječju. Taj srednji vijek bi možda bio prihvatljiv kao umjetnička stvarnost, ali kao crnogorska zbilja istovremeno je i smiješan i zastrašujući.

Umjesto da se suočavamo s izazovima koje donosi savremeno doba mi se zahvaljujući pomenutim akterima vraćamo u davnu i tuđu prošlost, koju oni bezobzirnim neistinama i manipulacijama predstavljaju kao našu. Građanima koji su na litijama, da im se duhovnost i religioznost ne bi ogledala u tetoviranju svetinja, krstu koji visi s retrovizora, podignuta tri prsta (spojena ili raširena u vazduh), poručio bih, kad se već zanimaju za prošlost i žele da je baštine, neka se okrenu Dositeju Obradoviću i njegovim riječima “knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci”.

Autor je profesor crnogorskoga jezika i književnosti i postdiplomac na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost – Cetinje.

 

 

Komentari (19)

POŠALJI KOMENTAR

brana

@Bdut,To je kada vas 70 godina komunizma na teritoriji Srbije i Crne Gore toliko zaslepi da nemate nikakav osećaj da je reč o jednom narodu. Svetosavlje veze sa sektama nema.

MILAN TODOROVIĆ

Bravo Stefane neka umru dušmani