Ministarko, čujemo li se

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Ni tri dana nakon što je Anteni M odbijena akreditacija za prisustvo press konferenciji u Ministarstvu odbrane, od ministarke kulture i medija ni traga ni glasa. Rani zimski san. Ni slova. Niti jedne, makar i kurtoazne rečenice. Recimo, da se razvrstavanjem medija na podobne i nepodobne flagrantno krše Ustav i Zakon o medijima. Biće da joj poznavanje Ustava, kao ni dominantnom dijelu vladajuće klike nije jača strana. O međunarodnim dokumentima koje je Crna Gora ratifikovala da i ne govorimo. Ali bi sa sadržinom Zakona o medijima, shodno resoru na čijem je čelu morala biti upoznata.

A mogla je i da, relativizatorski preskoči evidentno kršenje propisa i javnosti radi, napiše jedan prosti paragraf – diskriminacija kritički orijentisanih medija nedopustiva je u demokratskom društvu. Eto prijedloga, bez zamjeranja partijskom kolegi, čije bjesnilo je doseglo vrhunac. Ministarka je, ipak, odabrala ćutnju, što gotovo nikoga u ovoj državi ne bi trebalo da iznenadi. Prisjetimo se kako su birani kadrovi najglomaznije Vlade u Evropi – prema kriterijumu partijske lojalnosti. Jer da su presudni faktori bili znanje i kompetencije, danas nam pridike o demokratiji i vladavini prava ne bi dijelili oni koji se o demokratske postulate i osnovna ljudska prava svakodnevno oglušuju. Zato od ministarke nijesmo čuli čak ni nemuštu poruku, sročenu tek reda radi. Jer presudna faza za dokazivanje partijske lojalnosti uveliko teče.

Tek da osvježimo pamćenje - izmjenama seta medijskih zakona, zbog čijeg se usvajanja radosno poskakivalo po zgradi Skupštine, poklonjen nam je čuveni IBAR. I  sjećate se, predstavljan je kao istorijski učinak. Na sceni je školski primjer EU štrihova, bez primjene u praksi. Ne treba zaboraviti da je tada upravo ministarka Vujović, pognute glave, branila zakon pisan u kabinetu Borisa Raonića, za koji je znala da je antireformski i suprotan preporukama EK. Eto, to je partijska lojalnost na djelu. Jer ministarka najčešće reaguje jedino kada treba pristojno ispeglati nepočinstva crkve Srbije. Pamtimo i slučaj crkvenog prisvajanja štamparije Crnojevića, o kojem je i dalje ostala neupućena. Pamtimo i da je sopstvenu odluku o podizanju spomenika Ristu Radoviću, alijas Amfilohiju preinačila nakon crkvenog ukora, čime je i sama prekršila zakon. I kako onda očekivati makar i jednu sasvim blagu kritiku na račun kolege Krapovića, povodom kršenja zakona koji spada u domen njene nadležnosti. Bilo bi to ravno svjetskom čudu, a lično u politička čuda pod okriljem aktuelne vlasti baš i ne vjerujem.

Premijer je, Manirski, poručio ministrima da pozivaju medije na konferencije. On, reče, ne bi uradio ono što je Krapović, iako ga to niko nije pitao. Ali kad nemate petlju da ukažete na kršenje zakona, demokratskih načela i osnovnih sloboda, dramske pauze i prežvakane floskule su klasika.

Predsjednik nema kad za reakciju. Ima svoje jade – packu koalicionih partnera kojima odgovara isključivo oštrom retorikom, bez političke zrelosti da koalicionim razlazom odbrani sopstveni i integritet institucije za čije poniženje sam snosi odgovornost.

O Krapoviću je sve rečeno. Dodala bih samo da je odnosom prema Anteni M, ali i odgovorima na pressu dokazao da primitivizam nije karakterističan samo za neke lokalne, ili drugorazredne, mahom funkcionere kojima je političko srbovanje jedino zanimanje. Prijetnjama je potvrdio svjesno cenzurisanje. Iako znamo da PR služba Demokrata radi danonoćno, obračunavajući se s kim stigne, ovakvi sramotni potezi ipak se ne mogu pripisati njima. Krapović sopstvenim autogolovima govori dovoljno – da prezire kritiku i da je bježanijom od nezgodnih pitanja medija koji je trideset godina prepoznat po kredibilnosti i isključivo činjeničnom izvještavanju i skidanjem sa mayling liste ostatka nepodobnih pokušao izbjeći nezgodna pitanja. Instrumentalizacija moći, da bi se prikrila suštinska nemoć. Zalud dugogodišnje političarenje, kad manjak iskustva determiniše i strah od debatovanja sa onima čija je obaveza da kritički ukazuju na društveno-političke anomalije. Najblaža riječ, a napisaću je bez zadrške – prostakluk. No, strategija Demokrata odavno je jasna. Da im se može, ugasili bi medije, NVO sektor, advokate, političke oponente – sve koji su pročitali njihovu šarlatansku matricu.

Zaključili smo i da se Krapović u novinarske standarde razumije taman koliko i slovenački ministar odbrane u razvoj demokratije. Ako u jednoj članici EU preovladava percepcija da su gušenje medijskih sloboda i prava javnosti na pravovremeno informisanje demokratska tekovina i ako delegacija EU nije osjetila odgovornost da se oglasi ovim povodom, to faktički znači da je Krapoviću i ekipi sve dozvoljeno. Samo neka otaljaju reforme, i Crna Gora može u EU, okrnjena, možda i etnofederalizovana, uglavnom suverena samo na papiru, što praktično već i jeste. Ako izvještaji i poruke evropskih institucija bez celofanskih pakovanja ne budu demanti ove teze, u zabrinjavajućem smo ponoru. Demokrate su personifikacija antidemokratskog i anticivilizacijskog posrnuća, sa ili bez rekonstrukcije Vlade – zamjene jednih partijskih vojnika drugima. A dok čekamo da se ministarka prizemlji, preporuka Demokratama – skinite rukavice i promijenite ime stranke u autokrate. Autoritarnoj partiji drugo ne priliči. To je najsigurniji put do biračkog tijela DF-a oko kojeg se ipak vodi žestoka bitka unutar tezgaroško-klijentelističke koalicije.

A nas koji dosljedno, profesionalno i u skladu sa javnim interesom imamo hrabrosti da građanima skidamo ružičaste naočare, nazivajući vašu politiku pravim imenom, uz puno poštovanje novinarskih i demokratskih standarda o kojima se ne uči na raznim Megatrendovima i političkim edukacijama, nećete ućutkati, a još manje zastrašiti. Naša misija, za razliku od vaše litijaške borbe principijelna je i čista. Hodamo onako kako vi nikada nećete, uspravno, podignutih glava, svoji, nepokorni i odlučni u namjeri da nam nikad, niti jedna vlast neće diktirati način pisanja i izvještavanja. Jer smo u službi građanki i građana i zaštite interesa države Crne Gore, građanske, sekularne, antifašističke i jednake za pripadnike svih vjera i nacija koji u njoj žive, nepristrasno posvećeni tačnosti i objektivnosti kao primarnim vodiljama, a ne partijski glasnogovornici, rektorovi, crkveni ili beogradsko-moskovski proksiji. Od istine ne možete pobjeći selekcijama i zabranama, ma koliko vas naša kritička pera i glasovi žuljali.