Krokodilske suze oca Gojka

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman, saradnik u nastavi na FCJK

„Čuvajte se lažnih proroka, koji vam dolaze u odijelu ovčijem, a iznutra su vuci grablјivi. Po plodovima njihovim poznaćete ih.“ (Jevanđelje po Mateju 7; 15–16)

Na molebanu u Cetinjskom manastiru otac Gojko Perović je proplakao. Plače li otac Gojko što kao boleći pastir briži nad odmetnutom pastvom ili što kao jedan od ključnih operativaca Srpske pravoslavne crkve nije realizovao planove koji su mu povjereni, nastojaću da pokažem na nekoliko primjera koji bi trebali osvijetliti plodove njegova rada.

Iz rodne Boke otac Gojko na Cetinje je stigao s jednom jedinom misijom. Katunjanin porijeklom, paroh cetinjski protojerej-stavrofor Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije, na Cetinje je, naime, prispio da se tradicionalno neposlušnim Cetinjanima približi i prevede ih u smjerno stado Srpske pravoslavne crkve. Onđe đe je Amfilohije svojom direktnom, desničarskom, antihrišćanskom retorikom, s anatemama i proklinjanjima, zatajio, otac Gojko je svojim prijetvornim djelovanjem trebalo da ostvari uspjeh.

Predstavljajući se kao Crnogorac lojalan svojoj zemlji, manipulišući socijalnim nedaćama brojnih Cetinjana, otac Gojko nastojao je da otupi oštricu cetinjskoga otpora Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Metode su jednostavne, ima ih i u Gorskome vijencu, u scenama vezanim za babu „vješticu“. Dođe, tako, Cetinjanin, po preporuci, kod oca Gojka. Ovaj ga prvo oprezno piupita za problem. Kad čuje da njegov sabeśednik ima ljubavnih problema, otac Gojko ga ispita je li mu osoba s kojom se viđa nešto poklonila. Cetinjanin se priśeti da jeste, onda otac Gojko, posve u hrišćanskome duhu, otkrije nevoljniku da je poklon zamađijan i da ga treba uništiti. Prijeki lijek za mađije, po ocu Gojku, jeste redovni dolazak kod njega kao sertifikovanog bijelog maga. I tako mađija po mađija, bogougodna riječ po riječ, poneki Cetinjanin stade hrliti ocu Gojku na rukoljub i redovno śetovanje.

Drugi mehanizam opet spada u one koji izmiču oku javnosti, a još je djelotvorniji. Gojkove šaptačke brigade imaju zadatak da po pjaci šire dvije priče. Prva je da su svi „koji su rušili Njegoševu kapelu“ od Boga kažnjeni svakovrsnim kaznama. Ne samo oni, već i njihove familije. Druga priča s istovjetnim raspletom veli da su svi oni koji su obnavljali Crnogorsku pravoslavnu crkvu takođe kažnjeni od Boga najtežim kastizima.

Priče, razumije se, prati niz primjera navodnih bolesti, nesreća, smrti i drugih zagonetnih stradanja obnovitelja CPC i „rušitelja kapele“ (koju je, zapravo, 1925. godine srušio Aleksandar Karađorđević da na njenome mjestu sagradi novu, svoju). Kako to šaptačke brigade Srpske pravoslavne crkve uspijevaju lakovjernom narodu prodati priču da je Bog surova sila za kažnjavanje svih njihovih neistomišljenika, nije nepoznanica, metoda je davno oprobana među onima koji ne znaju mnogo o vjeri i hrišćanstvu.

Bog Novoga zavjeta Bog je praštanja, a ne kazne. Ako ko kažnjava i mrsi sudbine u Svetome pismu, to je Nečastivi. Ključno je pitanje znači li to da Gojko i njegovi sljedbenici rade po nalogu Nečastivog ili im, pak, opterećenima jeresi etnofiletizma, promiče izvorna soteriološka misija!? No Cetinjani su, gospodstveno i časno, kao i mnogo puta dosad, pokazali da babama vješticama i sličnim prijetvornicima znaju mjeru i namjere te da, uprkos socijalnim problemima te političkim i inim razlikama, Cetinje i dalje čuva plamen slobodarske Crne Gore.

U danima visokih tenzija koje je Srpska pravoslavna crkva izazvala zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji bi prvi put trebao da tu vjersku organizaciju uvede u pravni sistem Crne Gore, otac Gojko izašao je iz śene i svoju misiju učinio javnom. Ako je vjerovati portalu IN4S, nastupajući kao neformalni glasnogovornik zakonorušitelja, Perović je izjavio da je „narod na ulice izveo Bog“. Nakon ove izjave slijedi pitanje zna li rektor Cetinjske bogoslovije za treću zapovijest Gospodnju: „Ne uzimaj zalud imena Gospoda Boga svog“!?

Gord kakvim ga je Svevišnji stvorio, otac Gojko okuražio se da u praznične dane uputi otvoreno pismo predśedniku Crne Gore docirajući o ulozi i značenju Svetoga Save i Nemanjića u crnogorskoj istoriji. Smisao toga je pisma da u Crnoj Gori nema ničeg crnogorskog, a sve čega ima djelo je Nemanjića i Svetoga Save. Uza sav napor da dokaže da bez Svetoga Save Crna Gora ne bi imala ni vrhove ni jezera, traljav je nekako ispao taj Perovićev pokušaj. Prizvao je otac Gojko silnu mobu, skupivši sve Savine stričeve, prvobratučede i brataniće koji su mu mogli biti od koristi, no opet mu nije pošlo za rukom da se śeti više od dva crkvena objekta koje su u Crnoj Gori podigli Savini srodnici. Pritom, nijedan od njih nije podigao neki od vladara zadužbinara Žiče, Gračanice ili Dečana, a nije ih podigao ni Rastko Nemanjić. Njihovi su graditelji sve sami „oblasni gospodari“.

U prvom slučaju – Đurđeve stupove zidao je gospodar Budimlje, Savin brat od strica Prvoslav. Drugi sakralni objekat koji spominje otac Gojko, Morački manastir, zadužbina je Stefana, sina „kralja Duklje i Dalmacije“ Vukana Nemanjića, Savinoga „odmetnutog“ brata. Uza svu mobu da dokaže kontinuitet svetosavlja u podlovćenskoj Crnoj Gori, Perović opet nije uspio locirati više od 2 crkve posvećene Svetom Savi u Katunskoj nahiji, a obje su podignute, kako sam veli, u vrijeme kralja Nikole. Da je brojao na prostoru tzv. Stare Crne Gore crkve posvećene Svetoj Petki, svetici tek 2 vijeka starijoj od Save, možda bi otac Gojko došao do spoznaje da je crnogorska religioznost zapravo svetopetkinska. O njegovu neuspjelom blefu da Svetoga Savu oglasi zapovjednom slavom Crnojevića već je pisao publicista Miroslav Ćosović, pa se na tu lažibajku neću ovđe detaljnije osvrtati.

Uspješniji u prosipanju čaršijskih priča nego u javnome prostoru, otac Gojko ne zna ili neće da zna ono što je davno utvrdila srpska kritička istoriografija, još od Ilariona Ruvarca, da kult Svetoga Save ne potiče iz narodne kulture. To na posredan način svjedoči krajem XIX vijeka i Pavle Apolonovič Rovinski opaskom da „Sv. Savu u zadnje vrijeme sa posebnom svečanošću proslavljaju škole, a preko njih slavljenje sve više u narod ulazi.“

Dakle, prije druge polovine XIX vijeka u Crnoj Gori, izvan crkvenih krugova, nema nikakvoga kulta Sv. Save, iako otac Gojko želi da prikaže nekakav osmovjekovni kontinuitet svetosavlja u Crnoj Gori kao bitno obilježje naše narodne kulture. Uza sve pozivanje na Svetoga Petra Cetinjskog i Njegoša, otac Gojko i njegova družina nikako da registruju da se u cjelokupnome Njegoševu djelu taj po njima toliko u Crnoj Gori poštovani Sveti Sava spominje okruglo nijednom, a da se u Kratkoj istoriji Crne Gore Svetoga Petra Cetinjskog Nemanjići spominju u jednoj rečenici: „Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One (Gornja i Donja Zeta – prim. A. R.) su svagda nerazdvojno imale svoje vladateljne banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po preśečeniju te carske familije.“

Za istoriju Crne Gore, vidljivo je to iz Kratke istorije Crne Gore Svetog Petra Cetinjskog, Nemanjići su imali značaj – kako je to svojevremeno lucidno definisao Radoslav Rotković – intermeca. Što se to ocu Gojku ne sviđa, pa svim silama pitura istoriju, dublji je problem.

Nevičan dubini, izgubio se otac Gojko i u dubokoj vodi prava pred cijelim crnogorskim auditorijem. No od osobe koja pastvi Bogojavljenje tumači primjerom „kad Srbija da gol u 90-om minutu protiv nekoga“ (pogledaj link [6:30 min.]: https://www.youtube.com/watch?v=Cemn_b6Ly2M), sumnjivih spoznaja i u svojoj matičnoj oblasti, teško da se može očekivati da u pravu pliva bolje. Jer pravo i jeste ono brvno u očima njihovim zbog kojega su spremni na sve. Ne jedan sveštenik i ne jednom poručuje ovih dana iz crnogorskih gradova: „Svetinje ćemo braniti životima“.

Kako su svetinje metafora za materijalna dobra što ih je Srpska pravoslavna crkva nelegalno priskrbila tokom proteklih 30-ak godina, ta je poruka kristalno jasan signal da su pravo i zakon najveći njihov neprijatelj, a da su za svoj privilegovani položaj ustanove izvan pravnoga poretka spremni i na krvoproliće.

Scenario viđen početkom 90-ih po Hrvatskoj i BiH, uostalom, već su testirali u noći donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i danima koji su uslijedili, pa je sad na sceni rezervni plan u kojem vuci u ovčijim kožama rone krokodilske suze ne bi li plahe i lakome privoljeli svojim antidržavnim i anticivilizacijskim planovima.