Akademik i profesori sa Gandijem na usnama i Amfilohijem na čelu

Napomena profesorima i akademicima što zarad tuđe države brane crkve od ljudi čiji su ih preci podizali:Gandi je bio patriota, zagovornik indijske nezavisnosti od britanske kolonizacije. Tome su cilju i njegove metode bile namijenjene.

Za Antenu M piše: Jelena Šušanj

Dva mjeseca nakon početka protesta predstavnika i vjernika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori ukazali su nam se predstavnici dviju najvažnijih naučnih institucija – univerzitetski profesori i član Akademije, što objedinjeni (prvi put, kako neki mediji prenose), što pojedinačno.

U ovome posljednjem, pojedinačnome istupu (mada cijenim svaki hrabar pojedinačni stav, pa i ovako loše zasnovan i argumentovan), član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti Igor Đurović,u lamentu nad sudbinom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kojim reaguje na nepostojeću reakciju CANU o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, zaključuje: „Grupa ljudi koja zna što hoće, mirnim, Gandijevskim metodama će, prije ili kasnije, ostvariti svoja prava bez obzira na sve.“

Ni Hrista, ni Biblije, ni Gandija na protestima

Nije on prvi koji, u žargonu bi se reklo, gazi po Gandiju govoreći o protestima SPC u Crnoj Gori. A ovo jeste udarac na Gandija, jer šetnje bez razbijanja izloga i krađe patika iz njih nijesu definicija građanskoga, civilizovanoga, nenasilnoga protesta ako su praćene potmulom najavom krvavih ulica, ako ti šetači bakljama narušavaju spokoj pokojnika, balvanima zaustavljaju saobraćaj, ako se zviždi zastavi države u kojoj protestuješ. To nijesu gandijevski protesti, baš kao što ni Srpska pravoslavna crkva nije demokratska organizacija.

Metode na koje se akademik CANU poziva u odbrani svojih svetinja daleko su od Gandijeva učenja jednako koliko i od Hristova, a isto su toliko daleko i od miroljubiva dijaloga koji polaznici ove propagandne škole tvrde da vode. U dvomjesečnim protestnim govorima SPC nema mnogo mira,  na protestima srpskih pravoslavaca nema ni mnogo istinskoga Hrista, niti Biblije, ni Gandija, kao što nema ni dijaloga. Srpska pravoslavna crkva postavila je državnim organima ultimatum, a to je –to svi zaista građanski orijentisani ljudi znaju – sušta suprotnost dijalogu. Kultura dijaloga ne njeguje se ucjenama.

Ni deset Božijih zapovijesti

Ikonografija ovih mitinga dokaz je da njihovi akteri ne poštuju ni deset Božijih zapovijesti, jer druga zapovijest glasi: „Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.“Očekivalo bi se da su barem univerzitetski profesori koji protestuju pročitali Bibliju, no to se– sudećipo broju ikona koje su nosili – ne bi reklo. Ili možda, eto, baš samo Mojsijev Dekalog nijesu spremili.

Hrist bi na silne kletve upućene s protesta i mimo protesta onima koji ih ne podržavaju odgovorio: „Ne sudite, da ne budete osuđeni; jer kakvim sudom sudite, sudiće vam se, i kakvom mjerom mjerite, odmjeriće vam se.“ Hrist je to, prije svega, uputio svojim sljedbenicima. Rekao je i „ne kunite se krivo“, zapravo „ne kunite se nikako“. Rekao je i „ne protivite se zlu; nego ako te ko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi; i onome koji hoće da se parniči s tobom i da ti uzme haljinu, podaj mu i ogrtač“.

Gandi je bio fasciniran Beśedom na gori. Hristovo ga je učenje oduševilo. A onda je upoznao hrišćane – kažu da je jednome misionaru rekao:„Sviđa mi se vaš Hrist, ne sviđaju mi se hrišćani. Hrišćani nijesu ni nalik svom Hristu.“(Bog u gandijevskim očima (i ne samo u njima) nema religije: „Sve su religije manje ili više tačne. Sve proizilaze iz istoga boga, ali sve su nesavršene.“ Može li se reći da je s toga stanovišta i sam termin pravo-slavlje naličje gandijevskoga učenja?)

Ima Amfilohija i Joanikija

Što li bi Gandi rekao da je upoznao današnje lidere Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori:što bi čovjek koji je smatrao da naša planeta pruža dovoljno da zadovolji svačije potrebe, ali ne i svačiju pohlepu rekao o tome kako srpsko pravoslavno sveštenstvo otima crkve i grobove i zemlju od naroda pretvarajući ih u komercijalne projekte?

Što li bi Gandi, koji je odbacivao bilo koju religijsku doktrinu koja je u konfliktu s moralom, imao reći o riječima koje je Amfilohije Radović 90-ih godina upućivao svojim ratnim drugovima i drugaricama (oprostite na komunističkoj terminologiji, htjedoh reći braći i sestrama) šaljući ih u ratne pohode, što bi imao reći o današnjim pozivima i prozivkama Amfilohija i Joanikija i ostale bratije?

U skladu s građanskim vrijednostima kojih su Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori ovih dana puna usta, jedan od vođa i organizatora protesta Joanikije prije neki je dan izjavio: „Podržavamo pravo i borimo se za pravdu, i to nije protiv države, već želimo da se Crna Gora utemelji na pravnom poretku i bude država pravde, mira, jednakosti, ljubavi i slobode. Hoćemo takvu državu koja će biti zajednički dom za sve, u kome će svi biti ravnopravni i slobodni.“ A onda i ovo: „Nećemo dozvoliti nikakvoj vlasti da nam briše istoriju, da udara na našu čast, svetinje i na naše pamćenje. Ne rušimo državu, nego je gradimo.“

Mora da je s tim ciljem, radi opšte jednakosti i pravde, ljubavi i slobode, SPC u Crnoj Gori zatrla viševjekovnu tradiciju zajedničkoga izlaska predstavnika triju religija na Rumiju i tamo obzidala limenku s krstom. Vjerovatno da pripadnike drugih vjeroispovijesti gandijevski poštedi mukotrpnoga penjanja u cik zore. Ne treba njima niko da briše istoriju, oni je sami malaju kao trobojke noću po fasadama. Tako oni grade i istoriju i sadašnjost, a kakva može biti njihova fantazmagorijska budućnost? Tako grade i državu – s krstovima kao oružnicama na svakoj glavici.

Za dom spremni popovi

Poredi Joanikije crkvu božiju s onim brodom sigurnim koji plovi morskom pučinom, a i metafora i njen izvorni domen neodoljivo podśećaju na onu jednu malu barku što morem plovi.

U skladu s moralnim i duhovnim kredom čuvarā te pjesmom proslavljene barke Joanikije je uskliknuo s ljubavlju: „Idemo putem onih koji su ginuli i krv prolivali i glave svoje polagali za svetinje. Tako smo očuvali našu vjeru, tako ćemo je i danas čuvati ako bude trebalo.“ Izgleda da su srpski popovi u Crnoj Gori zaista i za dom spremni.

Ako je išta protivno gandijevskoj (akademik bi napisao Gandijevskoj) metodologiji, onda su to razilaženja (da ne kažem raskršća) između onoga što neko misli i onoga što govori i onoga što radi. A upravo se ta disharmonija očitava iz svih poruka i djela onih koji predvode ove proteste.

Joanikije dalje poručuje: „Po gradovima u sred Pariza kada se bore za obične(?!) stvari, kada izađe narod i polomi sve izloge, automobile, kažu mi smo to stvorili, mi ćemo to i obnoviti. Čudi se i divi svijet kako se mi dostojanstveno borimo bez ijedne psovke, bez stranačkih podjela i obilježja, samo sa svenarodnom slogom, istinom i pravdom...“

Tihi ton prijetnji ratom

Naoružani kletvama srpski popovi u Crnoj Gori zaista i ne psuju, nemaju ni potrebe za time. Oni prijete krvavim ishodima i na rat pozivaju mirnim jezikom i tihim tonom. Ne znam kad su se to, đe i uopšte zašto prebrojavali po stranačkoj pripadnosti, ali etnički su očigledno vrlo jedinstveni, takoreći čisti i srećni su u toj higijenskoj sredini. To je pravo čudo neviđeno.

Možda bi Gandi upravo njima uputio svoje riječi: „Čovjek ne može biti lažljiv, surov, neumjeren i tvrditi da je Bog na njegovoj strani.“

Razumjeću da građanin slijedi „grupu koja zna što hoće“, ali kako akademik i univerzitetski profesori u tome htjenju SPC vide gandijevske metode– to ne razumijem. Što o kletvama i podstrekivanju na prolivanje krvi kao elementima građanskoga društva misle predstavnici najznačajnijih crnogorskih naučnih institucija koji podržavaju Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori govore upravo ovakvi njihovi istupi. Kultura zasnovana na sujevjerju i zastrašivanju sušta je suprotnost onoj čije osnove leže u radoznalosti, nauci, prosvijećenosti i racionalnosti, a to bi morali biti postulati razvijenoga društva 21. stoljeća.

I na kraju jedna uzgredna napomena profesorima i akademicima što zarad tuđe države brane crkve od ljudi čiji su ih preci podizali:Gandi je bio patriota, zagovornik indijske nezavisnosti od britanske kolonizacije. Tome su cilju i njegove metode bile namijenjene.