Crna Gora, kad počne nova budućnost

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Da se odmah razumijemo: mislim da naš predsjednik i naša vlada i sve vladine službe rade ono što je za jednu (vrlo) malu naciju jedino ispravno i moguće, pred opasnošću nepoznatog i neistraženog mikroskopskog ubice. To je, u našoj situaciji apsolutno neophodno, a posebno poslije pristupa i strategije koje su povodom koronavirusa preduzele evropske, kao i nama susjedne zemlje. Moramo im svi u tome pomoći.

Pošto će se i ovo jednom zvati juče, moramo se već sada upitati: kakav će biti svijet koji nas očekuje kada prodje prvi talas ove nove zaraze? Kakva je naša nova budućnost?

Ništa više neće biti isto. Globalno, kontinentalno, regionalno, lokalno ... Ova faza je ružna i zastrašujuća, ali je, zapravo, vododjelnica između starog “globalizovanog” svijeta i nove nepoznate istorije. Ono što je do sada bilo moguće, poželjno, uobičajeno, normalno, očekivano, dobro i uspješno - to više neće biti.

Odnos prema opasnosti od zaraze, prvenstveno onaj koji se ogleda u socijalnom, odnosno generalnom karantinu, unutar nacionalnih/državnih granica, moguće je da ima najveće šanse na uspjeh u malim zemljama - kao što je Crna Gora. Kod velike i razudjene Italije, na primjer, rezultati su pogubni, ili će to, bojim se, biti, u Americi, Ako i kada prebrodimo ovaj prvo nalet virusa, za kojeg mnogi stručnjaci predvidjaju da će sa ljetnjim vrućinama oslabiti, pravo pitanje nije da li ćemo ga preživjeti - jer hoćemo - već je upit hoće li ga preživjeti naša ekonomija. U povezanom i medjuzavisnom svijetu, otvorena i na saradnju i komunikaciju naviknuta privreda - kakva je naša, bazirana na turizmu - ne može pobjeći od posljedica globalne blokade i prekida ... svega.

Zato je sada (već sada!) važno razmišljati kako će se Crna Gora pripremiti za nove uslove, one koji će uslijediti kada nastupi slabljenje prvog talasa virusa. Odgovor je nepoznat, ali se pitanje mora već sada postaviti kao centralno.

Ali, ono što jeste jasno - je da nam je potreban novi koncept razvoja i novi ekonomski model. Kriza koja nas očekuje, pojasniće stvari koje ovdje, kako zbog nedostatka moje umješnosti i znanja, a i prostora, ne mogu biti objašnjene. Jasno je da uvozno zavisna ekonomija nije perspektiva. Domaći turizam, na primjer, sa tudjom hranom (pa i vodom!) jednostavno nije održiva opcija. Uz to, crnogorski energetski potencijali treba da budu prestreseni i postavljeni u pravilni raspored. Obnovivu energiju, ali i nova energetska nalazišta iz neobnovivih izvora (gas i, moguće, nafta) treba iskoristiti. Za našu malu naciju to je veliko bogatstvo, a energetska nezavisnost implicira i podržava svaku drugu.

Kako god da okrenemo priču na ove teme, proizvodnja hrane - zdrave hrane - centralni je sadržaj crnogorske perspektive. Ova kriza će nas tek naučiti, jer još nismo ni osjetili njenu punu dramu i neizvjesnost, koliko je važno iskoristiti zaboravljene potencijale sve tri crnogorske regije, kada je o hrani riječ. To je oblast dje koristimo, po procjenama mnogih koji o tim stvarima dobro znaju, manje od desetine stvarnih mogućnosti.

Pored toga, Crnoj Gori je potreban obrazovni sistem koji neće imati mane i nedostatke koje ova kriza izbacuje na površinu. Takodje, novo obrazovanje mora odgovarati potrebama i potencijalima nove crnogorske ekonomije.

Na kraju, i ne najmanje važno, iako se radi o stvarima u koje se svi, naravno, razumijemo - ostaje politika.

Na njenom inostranom planu, bojim se da je prerano kazati, ali nije nikad rano razmišljati, da li je evropska orijentacija, u smislu članstva, uopšte više validna. Standardi su u redu, članstvo je upitno. I da Britanija nije otplovila, Kontinent gubi svoju zainteresovanost i potencijal da bude generator integracionih tokova. Evropska perspektiva je jedna od prvih žrtava koronavirusa, dje je jedna zaraza bila dovoljna da Pacijent zaboravi na svijet oko sebe. Ako bude drukčije - molim lijepo - stid zbog pogrešne anticipacije ćemo sa zadovoljstvom podnijeti.

I, na samome kraju, sedmo crnogorsko čudo u post-korona svijetu će biti potrebno na njenom unutrašnjem planu. Oni koji budu odoljeli želji da dokazuju kako korišćenje jedne zajedničke kašičice za pričest rastjeruje ovaj virus i sve šejtane ovog svijeta, moraće da razmisle kako se postaviti prema Crnoj Gori, u kojoj žele da žive, valjda, a koja se sada vrlo odgovorno i predano bavi brigom o opstanku svih nas. Uz to, moraće da razmisle i što će sa “braniteljima” koji su na prvom ozbiljnom iskušenju pokazali apsolutnu nezainteresovanost za sopstvene gradjane i njihovu zaštitu (“niko da se ne vraća u Srbiju”), a kamoli za “dijasporu” u susjednoj Crnoj Gori. (U tom kontekstu, ne bih da uprljam ovaj tekst najnovijom stupidarijom i sprdnjom od izjave srpskog ministra vojnog u es-em-be džemperu, ali mu zahvaljujemo na promptnom dokazu gornje teze. Mučenik.)

Crna Gora, dakle, ima prijeku potrebu da dobro razmisli što se dešava i što nam ovaj namučeni svijet donosi. Stare sheme ne važe, a novi model tek treba sačiniti.

Poneki zalutali oblak i ptice koje neznaveno crvrkuću me vraćaju u novu svakodnevicu na našem lijepom parčiću Planete. Moramo ga spasiti.