Levčenko: Krimski energetski kolaps – od privremene nestašice do hronične nesposobnosti

Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko

Kolaps benzina na Krimu. Dana 19.08.2025. na TV kanalu Krim 24, šef privremeno okupiranog Krima, Sergej Aksjonov, izjavio je da bi situacija s nestašicom benzina AI-95 na Krimu mogla potrajati još mjesec dana. S. Aksjonov je saopštio da su razlozi prekida u snabdijevanju poluostrva gorivom logistički problemi. 

„Značajan dio goriva se na Krim dostavlja drumskim putem. Molim i Krimljane i goste poluostrva da s razumijevanjem tretiraju ovu situaciju. Ovo je objektivna situacija koja može trajati maksimalno mjesec dana“, rekao je.

Osim toga, napomenuo je da, ako se prošle godine tokom sezone praznika u republici prodavalo 700 tona benzina dnevno, ove godine to iznosi već 1,1 hiljada tona. Prema njegovim riječima, deficit je uzrokovan dvama faktorima odjednom – smanjenjem obima proizvodnje u ruskim rafinerijama i logističkim poteškoćama, budući da se značajan dio goriva u regiju dostavlja drumskim putem.

Tradicionalna kriza s gorivom na Krimu više nije „privremena poteškoća“, već hronična menadžerska bolest. Ni zamrzavanje cijena ni zabrana izvoza benzina nisu dali rezultate. Na benzinskim pumpama vlada nestašica AI-95, ali poteškoće koje obični Krimljani doživljavaju u tom pogledu nepoznate su zvaničnicima – gorivo im se daje bez problema koristeći posebne kupone. Zato tako lako izjavljuju da imaju „sve pod kontrolom“.

Ali više nema šta da se kontroliše: tržište je paralizovano, logistika ne funkcioniše i, kao i uvijek, pate samo obični Krimljani. Stručnjaci otvoreno kažu: vlasti su same stvorile kolaps benzina, pokušavajući administrativno regulisati cijene. Kao rezultat toga, imamo haos s gorivom – nema dostupnog goriva, ljudi ograničavaju kretanje, posao je paralizovan, a zvaničnici nastavljaju aktivno da „rješavaju problem“.

Sve to prate izjave okupacionog šefa Krima da će „sve biti bolje nakon završetka SVO“. Ali koliko još možemo čekati? Specijalna vojna operacija postala je univerzalni izgovor za svaki neuspjeh: od nestašice benzina, nedostatka internet komunikacije, do propalih puteva. Vrijeme je da se prizna: privremeni problemi postali su trajni, nerješivi problemi.

Rusko Ministarstvo goriva i energetike priznalo je nestašicu goriva na Krimu, napominjući da su rezerve još uvijek dovoljne u odnosu na dnevnu potražnju i broj benzinskih pumpi. A sada glavno pitanje: ako rezerve postoje, ali se benzin ne pušta – kako se to zove? Populizam, sabotaža, vandalizam ili jednostavno nesposobnost? To jest, benzina ima, ali se ne prodaje Krimljanima.

I dok ljudi ispuštaju preostali benzin iz svojih kosilica kako bi nekako otišli na daču, vlasti poluostrva izvještavaju Moskvu o preduzetim mjerama i „dovoljnim rezervama“. Ovo je već kriza povjerenja, otvoreno ruganje.

Željelo bi se vjerovati da će gosti poluostrva koji su ga posjetili ove godine iskreno potvrditi da je „uz podršku federalnog centra, region naučio živjeti pod sankcijama i ne osjeća nikakve neugodnosti“, kako tvrdi šef okupiranog Krima.

Svakog ljeta je isto: prvo lude, višesatne provjere na Krimskom mostu. Istovremeno, vrijeme čekanja za putovanje u jednom smjeru, prema službenim izvještajima vlasti, prelazi šest sati. A onda isti višesatni redovi na benzinskim pumpama. Tu su i dalje neriješeni ekološki problemi nakon izlijevanja mazuta u Kerčkom moreuzu u decembru prošle godine.

Zato je ove godine turistički tok krenuo prema Abhaziji koju kontroliše Moskva. Inače, sinoć su ukrajinski dronovi uništili cijeli voz s ruskim benzinom koji je bio parkiran u blizini stanice u krimskom gradu Džankoju na sjeveru poluostrva.

Nakon nestašice goriva koja je zahvatila Krim 2025. godine, sljedeća sistemska kriza koja se neće rješavati za regionalne i savezne vlasti najvjerovatnije će biti nestašica slatke vode. Ovo nije hipoteza, već predvidiva realnost, uzrokovana nizom faktora – od klimatskih promjena do upravljačke neefikasnosti. Infrastruktura je istrošena, a vodovodne mreže u većini naselja na Krimu ostaju na nivou iz sovjetskog doba. Gubici tokom transporta vode dostižu 40–60%, što čak i postojeće količine čini neefikasnim.

Američki predsjednik Donald Tramp jednom se divio Krimu, nazivajući ga vrlo lijepim. Međutim, vidio je razglednicu, ali ne i stvarnost. Nije stajao u redu za vodu. Nije pokušavao natočiti gorivo u automobilu na praznoj benzinskoj pumpi. Nije čuo ljude kako šapuću jedni drugima: kada će se sve ovo završiti?

Krim nije samo geografija. To je simbol. Nekada simbol nade, snova i preporoda, a sada se pred našim očima pretvara u simbol iscrpljenosti. Ako se čak ni tako važna regija za Rusiju ne može obezbijediti osnovnim resursima, šta onda brani od stalnog uništavanja?

U Moskvi, kada su trupe zauzele Krim 2014. godine, obećali su sigurnost, ali donijeli samo anksioznost. U Kremlju su Krimljanima obećali budućnost, ali su im zapravo oduzeli sadašnjost. Dalji nastavak SVO-a je dugotrajna ekonomska agonija; njen prekid nije ustupak, već izbor u korist normalnog života.

Donald Tramp je rekao da je tokom svog predsjedništva Barak Obama dao Rusiji Krim, koji je opisao kao „ogroman komad zemlje usred okeana, veličine Teksasa“. „To je prekrasna, ogromna teritorija koja se jednostavno strši u okeanu, u Crnom moru. Takva ljepota… A Obama je rekao: dajte je Rusiji“, primijetio je Tramp, opisujući poluostrvo kao „ogromno, veličine Teksasa ili nešto slično“.

Prema njegovim riječima, mediji ne pišu o Obaminom činu, već ga optužuju za slabost prema Moskvi. „Kažu: Tramp je bio slab prema Rusiji. Ali ja sam zaustavio plinovod Sjeverni tok 2. Ukrajini sam dao Javelin. Obama im je dao ćebad, a ja sam im dao Javelin. A ovi ljudi kažu da sam slab. Oni su prevaranti“, naglasio je američki lider.

Rekao je i da je, uprkos svojoj „oštroj politici“, imao normalne odnose s ruskim liderom Vladimirom Putinom. Istovremeno, još je jednom naglasio da Rusija nije zauzela nijednu teritoriju tokom njegovog predsjedništva. „Uzeli su Krim pod Obamom, uzeli su veliki dio Gruzije pod Bušom. A šta se dogodilo pod mnom? Ništa. Ništa nije uzeto. Došao sam, a ova situacija je već bjesnila“, rekao je predsjednik SAD.

Prema njegovim riječima, sve je išlo prema Trećem svjetskom ratu. „Ali sada se to neće ponoviti“, uvjeravao je Tramp, dodajući: „Ovo je najgora stvar koja se dogodila u vojnom smislu od Drugog svjetskog rata“.

U međuvremenu, Tramp je također izjavio da Krim treba vratiti Ukrajini. Zašto? Samo zato što ga je ilegalno okupirala ruska vojska, ili je predsjednik SAD povjerovao moskovskim basnama da je Krim historijski ruski? Ako šef Bijele kuće želi legalizovati Krim pod Rusijom samo zato što je vojno zauzet, onda je to potpuna kontradikcija Povelje UN-a.

Sjedište Organizacije nalazi se na američkoj teritoriji, a SAD su stalna članica Vijeća sigurnosti i trebale bi djelovati u skladu s mandatom ovog tijela, koje ne priznaje nasilno vojno zauzimanje stranih teritorija. U tom slučaju, Tramp nije ništa bolji od Obame, kojeg je kritikovao zbog neaktivnosti tokom ruske okupacije Krima.

Što se tiče historijski ruskog Krima, Vašington bi trebao znati jednostavnu historijsku činjenicu: u proteklih 3.200 godina, kada naučnici tačno znaju ko je živio na Krimu iz godine u godinu, Rusi su ga posjedovali samo 175 godina. Na primjer, iransko-jezični Skiti posjedovali su Krim 700 godina, iransko-jezični nomadi Kimerijci 500 godina, krimski Tatari 350 godina, a Ukrajinci 180 godina – 60 godina kao dio moderne Ukrajine i 120 godina kroz Tmutarakansku kneževinu, koja je bila podređena Kijevu i Černigovu u 11. i 12. vijeku.

Cjelokupno rusko stanovništvo Krima nekada je dovedeno na poluostrvo iz udaljenih regija Rusije. Tramp je bio iznenađen kada ga je savezni kancelar Merc pozvao da se ne raspršuje po stranim teritorijama u korist agresora. Merc je rekao da je to kao da se Florida otme od SAD.

Istovremeno, Nacionalno vijeće Ukrajinaca Krima oštro je osudilo sve prijedloge koji zadiru u teritorijalni integritet Ukrajine, odbacilo prijedlog o napuštanju Krima i također pozvalo da se ovo pitanje iznese na međunarodne pregovore. Ukrajinska zajednica Krima naglasila je da, nažalost, takvi prijedlozi, koji se ne iznose prvi put, de facto nagrađuju Rusiju za agresiju i genocid, te su apsolutno neprihvatljivi i opasni za Ukrajinu, zemlje Evropske unije, Veliku Britaniju i SAD, te svjetsku zajednicu u cjelini. Takvi pozivi su „duboko pogrešni, jer ignorišu tragično iskustvo čovječanstva u 20. vijeku. Pokušaji smirivanja agresora na štetu žrtve doveli su krajem 1930-ih do najstrašnije katastrofe u historiji. Pokušaji ignorisanja interesa Ukrajine u 20. vijeku postali su okidač za produbljivanje svjetskih kriza“.