Piše: Miodrag Vlahović
“Biće sve dobro!” piše na izlozima zamandaljenih radnji duž ulice Kola di Rienco (Colla di Rienzo), koja vodi od Vatikana do Tibra. O tome ćemo nesrećniku, o Koli, dakle, drugi put. Njegova je storija posebno interesantna i violentna, na kraju, bila.
Tiho je u Rimu i samo poneki zadrti džoger trči besciljno, a prodje i pokoji kučak, koji na povocu vuče vlasnika niz puste ulice Vječnog grada.
Da ne bude loših tumačenja - sve to vidim na kratkoj “ekskurziji” do obližnje pijace na Trgu jedinstva, dje pokoji uporni prodavac, uglavnom rodom iz Bangladeša (upravo tako!) nudi voće i povrće. Simpatični momci, skratili su ritual cjenkanja - virus i tu čini svoje!
Prerano je da govorimo što se i kako dešava u vezi koronavirusa. Mnogo je nepoznanica, kontradiktirnosti i nelogičnosti. Tragedija u Italiji je neopisiva, a iz Španije i iz SAD stižu zloslutne najave. Za to vrijeme, Britanci i njihov modifikovani “imunitet stada” trpe kritike i osude, ali ni Ujedinjeno Kraljevstvo, ni Njemačka, za sada, nemaju ni približno žrtava kao prvopomenuti.
Biće sve dobro, naravno, ali je jasno da je ta optimistična poruka više molitva nego tvrdnja. Poremećena realnost je neopisiva, zapravo. Toliko je nova i neuobičajena da izmiče preciznom opisu. Deskripcije mogu biti, u pokušaju, precizne i detaljne, ali lavina podataka, uglavnom negativnih i zastrašujućih, svaki pokušaj definitivnog zaključivanja čini uzaludnim.
Franćesko Ruteli, moj dobri prijatelj, nekadašnji gradonačelnik Rima i vodja koalicije “Margarita”, a sada na čelu Udruženja italijanske filmske industrije ANICA, priča mi, povodom šetnje i molitve pape Franja do crkve San Marćela, u centralnoj Via del Corso, dje se molio ispred čuvenog krsta - raspeća - koji je “spasio” Rim u doba kuge 1520, kako su svi oni koji su nosili tada taj krst ... umrli od kuge.
Odgovaram mu kako i kod nas postoje oni koji nerazumno reklamiraju apsolutnu sigurnost upotrebe jedne zajedničke kašičice za pričešće. Ne čudi se Ruteli, zna puno o naravima i glupostima, pa i balkanskim. Kaže mi, takodje, kako i Kastel Sant Andjelo (prvobitno mauzolej cara Hadrijana, naravno), ima na vrhu andjela (zapravo Arhandjela Mihaila), i dodaje: “Pogrešno se misli kako andjeo vadi mač iz korica. On ga, zapravo, vraća tamo, jer je to spomenik pobjede nad kugom!”
Pričamo, potom, o značenju i dometima vjere u doba obakve pošasti - ali bi te liberalno-demokratske opservacije mogle uvrijediti ponekoga, pa ćemo taj pasaž, sasvim namjerno, završiti mojom opaskom, kojoj se Franćesko smije, kako će se zbirka mojih tekstova iz Rima, već objavljenih i onim drugih, zvati, sasvim iskreno i pokajnički - “Nevjernik pri Svetoj Stolici”.
Biće sve dobro, vjerujemo rimskim prodavcima cipela i lijepe odjeće, i mnogim drugima, na svim stranama ovog svijeta suočenog sa novom, nepoznatom opasnošću. Ono što, s druge strane, sasvim jasno i otrežnjujuće, postaje neizbježno - jeste da je ovo kraj načina života koji smo do sada živjeli. Kraj dvadesetog vijeka, zapravo, koji je počeo nasumičnim hicima Gavrila Principa u Sarajevu 1914, apokaliptičnom klanicom i još gorom pandemijom španskog gripa, a, evo, završava urušavanjem globalizovanog društva, pandemijom, sa nasumičnim momentima, takodje.
Kaže to i Branko Perović, moj najbolji prethodnik na mjestu ministra inostranih poslova (od ovih poslije Drugog rata) i prvi ambasador nove Crne Gore, poslije referenduma. Navodi sve mehanizme, sisteme i uzuse na globalnom nivou koji neće više biti mogući i primjenljivi. Pitamo se, zajednički, što je ostalo od evropske ideje i kako će se stvari na tom nedovršenom poslu odvijati - i tamo u Briselu, i ovamo, kod nas, u Crnoj Gori i oko nje. Ambasador Perović je vazda umio da teške i ozbiljne stvari kaže pitko i dobronamjerno, što ga i čini diplomatom vrijednim (našeg) poštovanja.
Andrà tutto bene! Hoće. Ili, što bi rekli stari Crnogorci (ovo sad mislim ozbiljno, prim. autora): “Što dodje, tome smo naredni!”
A to ima isto značenje, ako ćemo pravo. Bar - sa globalne ravni posmatrano - u malom, nevažnom i nebitnom, sporednom i marginalnom slučaju naše jedine Crne Gore. Tako to izgleda sa rimskih daljina, sa pogledom na vatikanske zidove, na suncu praznih rimskih ulica, u tišini civilizacije u karantinu, iz centra nekadašnje Imperije.
Koji nisu ništa prema našem Trešnjeviku i Zeletinu, Ulotini i Gnjilom Potoku, našim brdima i planinama, našem moru i svemu našem - jedinom, izuzetnom i najljepšem na ovom svijetu. Naravno.
(Autor je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Stavovi i mišljenja ne izražavaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR