Crkva Srbije u Crnoj Gori – generator nestabilnosti

Za Antenu M piše: prof. dr Milorad Nikčević, akademik DANU

Na vijest o smrti Amfilohija Radovića, mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori, napisao sam kolumnu za Antenu M pod nazivom „In memoriam za jednu epohu“. Bilo je doista jasno da je njegovom smrću okončana jedna epoha, no moram danas priznati da nijesam tada mogao ni naslutiti koliko će brzo njegovo ime postati samo retorički rekvizit u međusobnim svađama njegovih sljedbenika, a istovremeno i sve njegovo nasljeđe potisnuto i prebrisano.

Na svoj je grob Amfilohije Radović izbjegao da ukleše da je bio klirik Beogradske patrijaršije, odnosno Crkve Srbije, pa je prva titula u nizu koju je sebi odredio za vječnost „Arhiepiskop cetinjski“. Na samo 8 mjeseci od njegove smrti, prilikom izbora njegova nasljednika, Beogradska je patrijaršija, međutim, odlučila da ukine titulu koja stoji na Amfilohijevu grobu, a jednovremeno je ukinula i Episkopski savjet u Crnoj Gori i zvanje Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, do kojih je Amfilohiju bilo osobito stalo i preko kojih se legitimirao u posljednjih 15 godina.

Upravo je Episkopski savjet bilo tijelo koje je u vrijeme litijskoga pokreta figuriralo kao adresa za organiziranje protesta, ali i pregovore s crnogorskim vlastima. Ukidanjem Episkopskoga savjeta, zvanja Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i titule arhiepiskopa cetinjskoga, Beogradska patrijaršija je demonstirala svoju silu u upravljanju crkvenim pitanjem u Crnoj Gori, brišući temeljno sve tragove Amfilohijeva nasljeđa. Štoviše, Amfilohije je posthumno raščinjen jer je titula kojom se osobito ponosio ukinuta.

Pokazalo se tim činom da je parola „Ne damo svetinje“ služila kao obmana koja je dio crnogorskih građana držala u uvjerenju da brane crkvu od navodnih napada države, dočim je razvidno danas da je Crkva Srbije preko izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti stekla svojinska prava nad oko 50 km2 crnogorske imovine.

Sad kad je jasno da je dugo njegovana priča o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj ili Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori kao samostalnim vjerskim subjektima bila prijesna laž, valjda će i onim zabluđelim Crnogorcima koji su litijskome pokretu pristupili u uvjerenju da se bore za ugrožena vjerska prava postati jasno da je klasičnom prevarom zapravo najvrednije sakralno nasljeđe Crne Gore, na stotine crkava i manastira koje su gradili Crnogorci kroz vjekove, kao i mnogobrojna porodična groblja te prateću imovinu, na svoje ime upisala Beogradska patrijaršija, odnosno Crkva Srbije.

Dok su nas srpski popovi ubjeđivali da će država navodno oteti naše crkve i od njih praviti poslastičarnice i kazina, oni su kao nesavjesni korisnici brojnih naših crkava i manastira devastirali naše najvrednije nasljeđe, prekrajajući tradicionalnu arhitekturu, brišući stare freskopise i rišući nove, nespojive s crnogorskom tradicijom i vulgarno zlouporabljujući crnogorske svetinje za sticanje enormnih materijalnih sredstava. Ono što smo ovih dana imali prilike viđeti demaskiralo je njihove nečasne i destruktivne namjere.

Danima se cetinjskim poljem prolamao zvuk hiltovke koji je dopirao iz drevnoga śedišta crnogorske duhovnosti, Cetinjskoga manastira, i kad su Cetinjani prokužili da je po srijedi još jedan devastacijski atak srpskih popova, koji crnogorsko svetište transformiraju u nužnik, našao se prijetvorni pop Gojko Perović da ponovo mrsi i obmanjuje, praveći se neznaven i neinformiran!?

Pitam se đe su danas oni litijski čuvari svetinja što su priječili državu da povrati prava na svoju imovinu iz straha od komercijalizacije da popa Perovića upitaju je li ga stid što protuzakonito i skaredno narušava mir Svetoga Petra Cetinjskoga, pretvarajući njegovu keliju u fekalni spremnik!?

No, osim što narušavaju mir Svetoga Petra Cetinjskog, licemjerni fariseji ne daju mira ni Amfilohiju Radoviću, budući da su nad njegovim grobom načinili kino salu u kojoj se prikazuju najgnusniji uraci velikosrpske propagandistike, dok njihovi kerberi u dvorištu Hrama reže na dostojanstvene Crnogorke koje su organizirale mirni prosvjed protiv galopirajućega klerofašizma koji prijeti da satre građansku i multikulturalnu Crnu Goru.

Dok gledam snimke lica izobličenih od mržnje, što i dalje kroz zube škrguću parolu-varalicu „Ne damo svetinje“ jadno i sramotno prijeteći hrabrim Crnogorkama, ne mogu se oteti dojmu da je tu silnu, nekontroliranu mržnju sve ove godine generirala upravo Crkva Srbije u Crnoj Gori i da su ključne crnogorske podjele upravo civilizacijskoga karaktera, tako kristalno jasno vidljive u tome sudaru mirnih prosvjednika i histeričnih mrzitelja.

Iako se Crkva Srbije ograđuje od svojih bijesnih kerbera, tvrdeći da ih ne može kontrolirati, ona ih je zapravo i okupila i usmjerila i zato će svaki vid narušavanja građanskoga mira u Crnoj Gori u danima koji dolaze biti isključiva odgovornost Beogradske patrijaršije i njenih klirika.

Iz toga miljea upravo i dolaze najnovije prijetnje izgovorene od strane poslanice vlasti u Skupštini CG o mogućnom okupljanju paravojnih formacija koje prizivaju strašne slike 90-ih kad je ratni zlikovac Arkan od Cetinjana „branio“ Cetinjski manastir, koji su zapośeli njegovi Tigrovi, paravojna formacija odgovorna za mnogobrojna ubojstva i progone u Hrvatskoj i BiH.

Kao neko ko je u Osijeku imao prilike prije 30 godina svjedočiti povampirenju fašizma, kad su na svakome ćošku po Hrvatskoj nicale nekakve SAO, naoružavane od strane Srbije, s namjerom secesije dijelova Hrvatske i progona nesrpskoga stanovništva, s velikom zabrinutošću danas promatram događaje u Crnoj Gori, plašeći se da ista ideologija koju generira Crkva Srbije, tada kao i danas, prijeti mojoj Crnoj Gori.

Vijest koja je doprla do mene da su cetinjski vitezovi, kako im i priliči, odbranili Manastir od jedne grupacije pristigle iz Budve da navodno brani Cetinjski manastir, a prispjele tek do manastirskih vrata koja su pokušali nasilno razvaliti, održava me u uvjerenju da još ima bastašnih Crnogoraca koji neće dati na svoje.

A ti budvanski huligani što su svoju tvrdu vjeru demonstrirali pokušavajući da razvale manastirska vrata žele stvoriti privid da su oni predstavnici Budve, dok se istinski Budvani, Braići, Paštrovići, Maine, Pobori i Grbljani stide njihove sramote i zovu Cetinjane da im se izvine zbog skarednog čina njihovih sugrađana.

Tenzije koje se danas u Crnoj Gori naziru na svakome koraku, besprizorna uloga Srbije i osobito Crkve Srbije u narušavanju javnoga reda i mira i kreiranju atmosfere nesigurnosti i straha moraju motivirati sve istinske crnogorske građanske snage da se odupru ludilu fašizma i stameno odgovore izazovima koji prijete da naruše opstojnost crnogorskoga društva.

Dok medijska mašinerija Aleksandra Vučića preuzima polako jedan po jedan medij u Crnoj Gori, dok listi za odstrijel pored davne mete, predśednika Crne Gore, danas pridodaje nova lica, trenutačno u blagome raskoraku s politikom Crkve Srbije, jedini kojega ne dotiču otrovne strijele je potpredśednik Vlade Dritan Abazović, što više od svega pobuđuje sumnje da je od početka riječ o osobnosti čije je djelovanje u Crnoj Gori teledirigirano iz Beograda.

Ako su dojučerašnji njegovi mentori iz Savjeta Ure tu partiju napuštili da operu pred crnogorskom javnošću savjest za urnisanje Crne Gore, njihova sramotna izdaja ostaće zanavijek obilježena u memoriji crnogorskoga naroda, no ako su doista zadržali mehanizme utjecaja, kako se može čuti, krajnje je vrijeme da ih uporabe i ovu izdajničku, marionetsku vlast oćeraju u povijest, a Crkvu Srbije kao ključnoga generatora mržnje i podjela prizovu poznaniju prava.