Od Crne Gore, s ljubavlju

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

O muke, o jada; ovim riječima započe svoje pismo Crna Gora. Tešku godinu i po za nama, pamtiću za vijek i vjekova. Ovo što doživjeh, u posljednju godinu i po dana, ni u snu se više ne snilo. Taman tako. Jer, ovo što me snađe, što dočekah, ne bi san, no grdna, pregrdna java. I mišljah gotova sam, potonuh. A i kako neću. Pritiskaju sa svake strane, ne daju dušom da dahnem. Ministruju, skupštinare, prekrajaju, smjenjuju, otimaju, napadaju, poklanjaju. A, ime mi nevoljno izgovaraju. Osjećam, spremaju se da mi ga promijene, da mi drugo nađenu. Vele, više će mi pristajat. E, kad to čuh od muke se nasmijah. Od muke, jer se sjetih teških godina kad su neki to činjeli.  Da me zatru, da me nema. Prevariše se. 

A ovi sadašnji, što više udarahu, ja sve jača, otpornija. Ne dam se. U inat. Dolazi mi neka snaga. Iz davnih vremena. Pa kuražim sebe i samoj sebi doviknem: Ne daj se, nijesi se nikad predavala, izdržala si i veće nevolje. I tako dan za danom.  A svaki grđi od grđeg.  

I dođe mi glas. Čini mi se bješe maj.  Sve crveno mi pred oči. Odjekuje moje ime sa Lovćena, preko Cetinja, od Durmitora do Jadranskog mora. Javiše mi: Slave te, ne daju te. U taj čas mi pođoše suze, srce mi od radosti zaigra, duša mi se ispuni. Slave me, ne daju me, ponavljam po stotinu puta. Znam da je tako. I znam koji su.   

No, da vidiš dalje. Ne prođe dugo kad stiže i poruka s Belvedera. Slavnoga, junačkoga. E, kakvu mi snagu ta poruka dade. Vinuh se u visine, da sve vidim svojim očima. No, ne mogah dobro da osmotrim. Dim, bijaše veliki dim,  kao da je sve u živi plamen. Opazih moje, nove Belvederce. Sa njima, rame uz rame, i moji vitezi, moje Belvederke. Ne uzmiču, brane me. I dan i noć. Odliježe pjesma, meni pjevaju, ponose se sa mnom. Ma, i ja na njih, preponosna. 

Od tog dana svaka muka koju mi učinješe pade mi lakše. A, bi ih dosta. No, znala sam da ovi nepomenici, s druge strane, neće ostvarit što su naumili. Da će popadat od prevelike trke da mi što više jada učine. I bi tako. Evo čuh da puče razdor među njima. A ne razdor, no bruka puče. Zbaviše se o svojemu jadu. 

Dijele se i prebrojavaju. Izdajnicima jedni druge nazivaju. Bunu dižu, fotelje čuvaju. Ma ne zna se đe udaraju.

Evo, ispade da moje pismo završih u stihu. Možda slučajno, a možda i priviđenje. Meni sluti na pjesmu. Da brzo zapjevamo, onu našu. Znam da znate koju.

Budite mi zdravo.  

Do skorog viđenja, s ljubavlju, vaša Crna Gora!