Lejleku u podrumu - pakt o grobnici građanske Crne Gore

Za Antenu M piše: Vjera Mićović

Našem skromnom poznavanju albanskog jezika, ako se o „poznavanju“ uopšte može govoriti, dodali smo jednu novu, lijepu riječ – lejleku. Roda! To je jedino dobro što je proisteklo iz fašistoidnog ispada, kada su, policiji naravno nepoznati, huligani prekinuli prikazivanje istoimenog filma. Lejleku! Ko bi rekao da umjetnost i ta kratka, milozvučna riječ mogu da zasmetaju?! A smetaju. Baš kao i u Zogovićevim Pjesmama Ali Binaka, tom najvećem poetskom svjedočanstvu o užasnom stradanju albanskog naroda pod čizmom srpske politike, lejleku je trebalo ubiti. Makar i simbolično. Jer, neće se nama govoriti albanski u sred Podgorice, zar ne? I to na džadi, đe vlada  sloboda.

Ovo je n-ti put od „oslobođenja“ koje je fašizam pretočilo u svakodnevnicu da gledamo kako se tope iluzije o pomirenju, multietničnosti i toleranciji kojima politički prvaci redovno ispiraju usta. Na to su baš i ličile izjave koje su uslijedile, a koje, ipak, nijesu mogle da speru trag šovinizma koji se razlivao po gradu.

Meni su, ipak, najindikativnije bile one albanskih prvaka. Oni su rekli da je događaj skandalozan (što i jeste). Da je to nedopustivo u zemlji koja je i njihova i u kojoj su odrasli (što je tačno). I da je to nastavak politike konflikata (što je možda i najtačnije).

No, u ispravnosti njihovih riječi sakriva se ogromno licemjerje. Pominju se „nalogodavci“. Pominju se “mračne ideologije“. Pominje se atak na „zagarantovana prava Albanaca“. Ali se uredno izbjegava imenovanje tih ideologija i njenih nosilaca. Kao da fašizam ima pravo na diskreciju. Kao da se huliganima može ući u trag, ali ne i idejama koje ih hrane.

Posebno me začudio uvijek vokalni Nik Đeljošaj. Zar nije, onomad, poručivao nekim političarima iz bivše vlastodržačke garniture, zbog spora oko nekog zakona, da su neprijatelji Albanaca i da nikada neće biti dobrodošli u sredini đe živi makar jedan Albanac? Sad nam se Đeljošaj jada i niže ko je sve trebalo prvi da se javi i osudi šovinistički ispad.  Je li mu to fotelja pojela glasnost? 

Obrazovani i nadareni Agron Camaj rekao je da Albanska alternativa i Albanski forum svojim djelima govore o odnosu prema Crnoj Gori. Iako mi izjava liči na ono  "Što nas dirate kad smo baš bili dobri?", potpisujem da im djela sve govore. Na kraju, Camaj je bio vidno razočaran što je projekcija, koja je na kraju, ipak, održana, bila, kako je rekao, u podrumu. Podrum kao metafora. Podrum kao sudbina.

Istina je da albanski prvaci nijesu ništa slagali. Ali, rekli su samo pola  istine. A pola istine je uvijek cijela laž. Oni su osudili ono što su morali, a nijesu imenovali ono što ne smiju. To što ne smiju da kažu je da jedino  pobornici ideologije njihovih koalicionih partnera mogu da stoje iza ovog prekida. Pomozimo našim nesnađenim prijateljima i braći (nauka kaže da dijelimo skoro identičan DNK) i  izgovorimo umjesto njih ko su ti „nalogodavci“. Crnogorci znaju jer su dobro iskusili tu čizmu. Znaju taj rukopis napamet. Počeli su da ga čitaju više nego vijek unazad. Recimo im jasno, jer su predali zaboravu - to nijesu oni koji su otvorili domove kad su nesretne izbjeglice sa Kosova bježale od Miloševićevog progona, već oni koji su bili očajni što on nije uspio. Nijesu oni koji su ustajali kad su se nosioci te ideologije zalijetali na Tuzi. Nijesu oni koji su htjeli da se okupe ispod spomenika velikog Srbina Đurđa Kastriotića (ah, to ste u tišini, najboljem savezniku fašizma, riješili).

Razumijem vaše nezadovoljstvo ranijom vlašću, obećanjima i zavaravanjima. Ali sve to danas izgleda kao bijelo perje, melem na ranu, u odnosu na ono što su rade vaši koalicioni partneri, uz vašu pomoć. Oni s kojima ste, „uzdržano“ i da se "ne miješate", zapravo izglasali Temeljni ugovor, lišavajući Crnogorce njihovih svetinja. Oni koji negiraju crnogorski identitet i jezik. Oni koji bi i vas i nas popili kao kap vode. Oni koji podižu spomenike zlikovcima. Oni koji bi dogodine u Prizren. Isti oni koji decenijama, na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, žive od širenja mržnje i straha. Kojima su usta puna pomirenja. Dok nam lože vatru pod temelje kuće. Oni koji vas zovu Šiptarima kad okrenete leđa, jer ne mogu da odole da vas ne uvrijede. Baš sa njima ste u koaliciji, oni su vam oslonac u borbi za vaše ciljeve. Svako njihovo djelo vaš konac krasi.

Zbog njih i zbog vas danas ide "svezana Crna Gora preko Crne Gore".  I zato danas albanski ne smije da se čuje u Podgorici.  

Uostalom, ako ne vjerujete meni, valjda vjerujete „svome“, za mane našem, reditelju filma Lejleku, Isi Ćosji koji je rekao da ga prekid projekcije „od strane srpskih ekstremnih nacionalista nimalo ne iznenađuje. Oni su dokaz da ne tolerišu jezik drugog naroda, a kamoli narod, kulturu.“ Njemu nije manjkalo hrabrosti. Ali, on nije kalkulant.

Meni izgleda kao da je sve vas, albanske prvake, četnički vojvoda Mandić strpao u džep. Zapravo, ličite  mi na dvije strane iste kovanice. Na jednoj strani lik vojvode, na drugoj vaš profil. S jedne strane šovinizam, s druge pragmatizam, s jedne strane firma "srpskog sveta", s druge strane "albanska prava". To je novčić iz zajedničke kovnice, skovan da potroši građansku Crnu Goru kao sitan kusur. Ako hoćete, nazovite to savezom. Ja bih prije rekla da je pakt o grobnici građanske Crne Gore. 

I zato meni vaše osude šovinističkog ispada u Podgorici zveče prazninom. Vatrena saopštenja iza kojih stoji hladna politička kalkulacija dogovorena na nekom od „istorijskih sastanaka“ sa Mandićem. Neka je srećno u oba doma. Samo, ne znam jesu li precizirali da sloboda za nekoliko vas  nije sloboda i za sve Albance, da oni treba da se naviknu da budu u podrumu, a ne na džadi. A ako baš budu htjeli u javnost, izgleda da će morati da  ovladaju znakovnim jezikom. Makar dok ne definišete i ogradite svoje atare- četnički vojvoda i vi.