Ima li nas?

Piše: Boško Crnojević

Okupili smo se, da branimo Crnu Goru. Branimo pravo da budemo ono što želimo, što jesmo. Danas i sjutra i uvijek. Pravo na slobodu izjašnjavanja, govora, življenja. Branimo jer su Putinovi plaćenici osjetili momenat za poslednji napad na Crnu Goru, na podmukli način: urušavanjem njenih temelja, sistema upravljanja, obesmišljavanjem potrebe za državnim institucijama. Da Crna Gora bude samo crno brdo a ne država, kao što najavljuju ruski mediji. Možemo li se odbraniti? Možemo, ako budemo uporni i ako nas stvarno bude.

Postalo je mučno živjeti u Crnoj Gori. Građani pate. Država propada i njene šanse da se izvuče iz ekonomskog, finansijskog i političkog blata u kojem se nalazi već dvije godine, blijede. Oni koji čine aktuelnu vlast grohotnim smijehom slave pobjedu jer su Crnu Goru konačno zaustavili. Prepravljaju Ustav i zakone, brišu sve što im smeta. Brišu nam ime. U tom naletu horde nepismenih i primitivnih, već je dosta uništeno.

Zato su nas izazvali i izašli smo na ulice. Morali smo iskazati bijes. Rijeka ljudi opkolila je centar glavnog grada, u kojem se nalaze uzurpirane institucije.

Okupilo se dosta ljudi, međutim mnogo manje nego što ih na Tviteru ima, gdje srcima i virtuelnim zastavama slave Crnu Goru. Nismo vidjeli lidere opozicije. Oni sjede kući. Pa, ko protestuje? Zašto ih nema i zbog čega misle da ne smiju uzeti mikrofon i glasno poručiti okupljenom narodu da je naša borba tek počela?

Stajao sam u masi i slušao. Pjevali smo himnu. Vijorili crnogorskog orla. Zatim šetali, kličući: Ti si naša prva ljubav, Crna Goro volimo te!

Stari i mladi. Penzioneri i studenti. Državni službenici. Svi su šetali. Ali na kraju tog veličanstvenog okupljanja, koji budi otpor beznađu koje nam aktuelna vlast navlači, ostao je gorak osjećaj koji nas tjera da se pitamo: šta sad?

Čekaćemo da nas opet pozovu, ali ko? Proteste mora neko da vodi. Moramo mu vidjeti lice i poznavati ga. Moramo imati vođu.

Oni koji stoje na braniku Crne Gore danas moraju svi redom da se pojave. To nije destabilizacija. To je demokratija: mirna borba za naša prava koja nam zakoni „avgustovske“ većine žele pogaziti.

Zatim, neka se ne stide intelektualci, pisci, profesori, umjetnici, pjevači, svi ugledni ljudi našeg društva, da se pridruže javno i da se pojave na bini.

Ovo je i njihova stvar. Za dobro našeg društva i za opstanak otpora, oni se moraju uključiti. Svi smo mi ugroženi postupcima onih koji kažu da im je Putin predsjednik, koji se sa njim slikaju pa u Skupštini Crne Gore prime platu svakog mjeseca.

Bivši ministri, sportisti, ne smiju da ćute. Nije dovoljno oglasiti se na društvenim mrežama. Ovo nije virtuelni već jezivo živ napad na temelje Crne Gore i moramo je uživo i braniti.

Treba nam upornost i masovnost. Šetajmo svakog dana, svake večeri, u što većem broju, ulicama glavnog grada ali i ostalih gradova Crne Gore. Sva je ona napadnuta i svaki njen pedalj moramo braniti.

A oni koji hoće naše glasove, neka siđu sa skupštinske govornice. Dosta pripremljenih govora, izjava i partijskih saopštenja. Moramo ih vidjeti da zavrijede te funkcije sada, kada je najteže.

Diktature nisu padale zbog oštrih izjava iz utegnutih odijela, niti su oni koji su protestovali čekali nekog iz inostranstva da ih se sjeti. Ne. Sami su se borili. Uporno, svakog dana i na kraju pobijedili.

Ovo nije normalno stanje. Ne smije ni postati. Zato se mora osjetiti da je naša borba stvarno građanska, da potiče iz široke podloge društva. Branimo ideju da budemo slobodni u svojoj državi, našu budućnost i bolje živote koje hoćemo. Branimo našu šansu da živimo jednog dana u Evropskoj uniji.

Upravo smo mi, građani, ti koji to moraju postići, jer više nije do usvajanja reformi i podzakonskih akata. Sada je red da kažemo glasno i jasno da nećemo da se nama igraju oni koje Putin plaća i oni kojima odgovara javašluk i propadanje Crne Gore.

Ima li nas takvih? Ja znam da ima. Izađimo i mirno ali glasno poručujmo svakog dana zašto smo tu. Biće nas više. Jedino tako ćemo uspjeti. Da bi Crna Gora ostala građanska, slobodna i naša.