Posljednji prevratnički udar

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Crna Gora nema vladu. Nema Ustavni sud. Od institucija radi samo skupštinski restoran. Ona sala gdje se poslanici sastaju ne služi svojoj svrsi. U toj sali je izglasano nepovjerenje 43. Vladi, koja je nekim od prevratnika 30. avgusta dala drugu šansu. Oni su umjesto obećanog članstva u EU nastavili rad 42. Vlade uništavanjem institucija i razgradnjom države. Otišli su dalje i Crkvi Srbije predali u vlasništvo čitavo nacionalno istorijsko blago Crne Gore. Evropa i Amerika to vide, ali kao da ne razumiju šta se događa. Mi, u međuvremenu, Evropsku uniju i dalje gledamo samo na televiziji. Šta će sa nama biti? Zavisi od nas.

Izbori su „proslava demokratije“, ali nam ne trebaju. Možemo napraviti „model“ koji funkcioniše, kaže pisac-premijer Abazović, iako od 19. avgusta nema pravo da vrši izvršnu vlast. Kritikujući globalnu etiku, ovu domaću je zaobišao. Uvijek je bolje praviti se pametan na tuđem terenu, a ne na svom primjeru. Dati ostavku i poći kući za njega je nepojmljivo. Ostanak na vlasti i uživanje privilegija i prava predsjednika Vlade pravda istorijskom ulogom koju sebi pripisuje. Istorija, međutim, već zna gdje da ga smjesti.

Njegov saborac, čelnik partije koja i dalje veliča Momira Bulatovića i njegovog gospodara Miloševića, takođe ima svoje viđenje daljeg razvoja Crne Gore. Joković ne krije ciljeve Abazovićeve vlade: Temeljni ugovor i Otvoreni Balkan. Pridikujući „bratsko pomirenje“, ovaj „vizionar“ korača stazom na koju mu ukazuje Vučićev fenjer. Njegovi ministri slave tzv. dan Republike Srpske, drsko poručujući da su tamo bili kao predstavnici crnogorske vlade.

Jesu li mogli Abazović i Joković da iskoriste momenat i stvarno dobiju na važnosti? Mogli su, da su izabrali pravi put. Manjinska vlada je mogla biti uspjeh, da je išla evropskim a ne balkanskim putem. Da je usvajala zakone i standarde koje nam zahtijeva Evropska komisija a ne one koje priželjkuje Rusija. Naša tragedija je što smo dobili takvu vladu i kritičara globalne etike na njenom čelu upravo kada je proširenje konačno dobilo na značaju, zbog ruske agresije na Ukrajinu.

Ta agresija je probudila evropske birokrate. Nestašica gasa, skok cijena, doveli su odjeke naočigled dalekog rata na prag njihovih domova. Ruska zima sve se više osjeća. Zbog toga, Unija je bila spremna da pogura Crnu Goru i možda je čak i primi, kao dobar primjer svima. Ipak, za takav scenario nije bilo šansi nakon prevrata 30. avgusta. Od tada, teče proces razgradnje, urušavanja i rušenja.

Naši saveznici su sa pravom razočarani. Jeste Crna Gora ispustila šansu. U pravu su kada kažu da smo morali da ispunimo obaveze. Međutim, bave li se pitanjem uzroka problema u Crnoj Gori? Ne. Prate političke kombinacije, trgovinu funkcijama, sudijama i vlašću kao plijenom malih sebičnih partija. Dijagnozu nam ne znaju, a terapiju površno propisuju.

Da se „politička elita dogovori“. Da političari konačno odrade svoj dio posla. Da partije ne gledaju uske partijske interese već da se osvijeste. Abazović, Joković i ostali ministri u međuvremenu putuju, donose odluke i stoje u ime Crne Gore tamo gdje ne treba. Izmišljaju uspjehe, povećavaju plate da bi kupili vrijeme i glasove. Otrijezne nas samo strani analitičari kada kažu: Crna Gora je izgubila reputaciju koju je nekada imala. Crna Gora je zaustavljena i tavori.

Da li ova terapija ispravna? Imamo pravo da sumnjamo, jer uprkos „ekspertizi“ koja dolazi sa Zapadnih adresa i njihovih ambasada u Podgorici, neke su činjenice nepobitne.

Prevratnicima fali nekoliko glasova da bi mogli imati komotnu većinu i da bi mogli birati sudije Ustavnog suda, vrhovnog državnog tužioca i na čelna mjesta postaviti neke ljude sa punim mandatom, koji bi naravno bili od njihovog ukusa.

Međutim, oni tu većinu nemaju. Za njih gorka činjenica, a ujedno osnova demokratije, brani im da odlučuju kako hoće i upućuje ih na neminovni kompromis sa opozicijom. Ali, oni je ne priznaju.

Mijenjaju Ustav prostom većinom, da bi mimo Ustava dali mandat Lekiću, nesuđenom premijeru. Ne slušaju stavove Venecijanske komisije, jer oni bolje znaju šta Crnoj Gori treba. U opštem „ratu protiv DPS-a“, za viši cilj „oslobođenja“, lokalne izbore pretvaraju u bitke, od kojih Šavnik zavrijedi status Staljingrada. Građanima, čije živote frustriraju, poručuju: nije bitno što propada država, važno je pobijediti u ratu protiv DPS-a.

Tu mantru slušamo dvije godine i pod plaštom tog „rata“ prevratnici udaraju na temelje Crne Gore. Nestaje naša budućnost. Zbog toga mi znamo da je problem u prevratnicima. Onima koji su na vlasti i onima koji čuče u Skupštini.

Jedan dio njih želi Putina za predsjednika. Imajući u vidu spriječenost ovog zlog diktatora da tu želju usliši, jer je zauzet vršenjem ratnih zločina u Ukrajini, oni su spremni priznati i Vučića. Samo da Crna Gora nije nezavisna i svoja. Drugi dio prevratnika glumi evropejce, kritikuju globalnu etiku, a zapravo su spremni da u desantu na DPS Crnu Goru bace na koljena.

Džaba dolaze evropski ministri, šalju poruke i pozivaju Crnu Goru da nastavi da korača. Zar ne vide ko joj je svezao noge i ruke? Njen Ustav i zakoni nepomično leže pod cipelama „oslobodilaca“. Građanima život prolazi, dok gledaju američke i evropske diplomate kako slijeću i odlijeću, čekajući dogovor „političke elite“.

Sljedeći udar prevratnika se očekuje u martu. Nakon toga i na parlamentarnim izborima. Osvijestimo se i spriječimo ih, svojim glasovima.