Kad se država, nacija i crkva sjedine prolivanje krvi nikad nije daleko

Autor: Blažo Sredanović

Popovi nam u ime boga propovijedaju hrišćansku ljubav. Prosto se tope od miline kad izgovaraju tu riječ, a više je istinske ljubavi, zajedništva i bratstva bilo u Titovoj Jugoslaviji nego u ovoj svetosavskoj lakrdiji. Ali, svi su izgledi da će uskoro morati zamijeniti deset božjih zapovijesti sa deset hiljada ispovijesti na koljenima pred bogom
 
Naš mlađani predsjednik nije mali Momo kako mu se pripisuje, već naš ponosni zor-delija, koji se sa sve inkluzivnim Dalaj Lamom vije političkim poljem i grabi da prije ljetnje sezone proslavi još neki istorijski datum, kojima daje prednost nad svim drugim što od nas zahtijeva Evropa. 

Uz to je uvijek oran da nadgledne što drugi rade i da ih poduči po njegovoj interpretaciji Ustava o podjeli vlasti. Narod kaže mora se znati kojim se redom kljucaju kokoške, pogotovu kad se zna da je kokot u tamo nekoj drugoj državi.

 No, kad mu je tako omiljeno davanje lekcije drugima očekivalo bi se da se on prvo pozabavio sobom, kao svjetski čovjek sa iskustvom u civilizovanom svijetu i jasno formirao neku unutrašnju moralnu vertikalu, karakternu, etičku shodno tradiciji i tvrdom tlu na kojem je ponikao, a ne da bude polutan koji se iz dana u dan naginje malo lijevo malo desno, po ritmu užičkog kola. 

Rekao bih da je sve to manje uslovljeno i definisano završenim oksvordskim univerzitetom, a mnogo više nezavršenim pubertetom. Kada ti je tako pamet“nedje drugo” onda se baviš svim i svačim iz dnevnog repertora političkih perverznih igrica i namještaljki, a ne vidiš da su ti i narod i država zarobljeni i okupirani od jedne pseudo religiozne organizacije, čiji su idejni protagonisti Nikolaj i Justinijan, taj zloglasni dvojac, koji je prije skoro 100 godina odlutao izvan Biblije na veliku zlu sreću srpskoga naroda. U svojim halucinacijama zamijenili su Isusa Hrista sa Svetim Savom.

Tako smo na sjeveru okupirani nikšićko-budimljanskim odredima, što su ostaci čuvenog sedmog bataljona, prema Bosni četama mileševskim i zahumsko-hercegovačkim, a Cetnje je pod novoformiranim desantnim helikopterskim odredom na čelu sa Joanikijem, koji tačno slijedi utvrđeni plan srpskog vlastodršca: prvo da uvede vjeronauku u škole, dovede svoje ljude u prosvjetu i druge pripremne radnje prije rušenja mauzoleja na Lovćenu i vraćanja Aleksandrova kapele.

Ova svetosavska gomila, koja otvoreno i javno barjači po našoj državi, pljačka i otima a da ih ni predsjednik ni Vlada ne ometaju u tom prljavom poslu. Brojni među njima imaju dugi staž u ratnom profiterstvu i terorisanju i ubijanju nevinog naroda. Ne treba imati iluzije da bi u svakom momentu to isto nastavili i u Crnoj Gori samo kad bi im se ukazala prilika. Uostalom, zbog toga su i došli, a ne da šire hrišćansko milosrđe.

Popovi nam u ime boga propovijedaju hrišćansku ljubav. Prosto se tope od miline kad izgovaraju tu riječ, a više je istinske ljubavi, zajedništva i bratstva bilo u Titovoj Jugoslaviji nego u ovoj svetosavskoj lakrdiji.

Ali, svi su izgledi da će uskoro morati zamijeniti deset božjih zapovijesti sa deset hiljada ispovijesti na koljenima pred bogom za svakog od onih nesrećni kakojima su prerezali grkljan samo zato što su bili osunećeni. Dolazi 25. godišnjica genocida u Srebrnici, kada će se konačno polagati računi pred civilizovanim svijetom.

Mi treba jednom za svagda da znamo i budemo svjesni da crnogorski narod nema većeg egzistencijalnog neprijatelja od srpske Crkve u sprezi sa nosiocima vlasti u Srbiji.