Presija

Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Iako se za pojašnjenje onima koji nas gledaju „sa strane“ kao definicija stanja u Srbiji sve češće koristi sintagma paralelna realnost, možda bi preciznija riječ koja obuhvata kompletnu sliku bila – presija. Čini se da bi upravo ona mogla da znači sve – prisilu i silu, kolektivno razluđivanje, širenje straha i neizvjesnosti, poniženje, odsustvo pravde, odsustvo slobode i odsustvo svake racionalnosti, kao specifično stanje koje se građanima nameće kao nova normalnost.

Sve je to svuda isto, korupcija, manipulativne vlasti, propagandne tehnike – kažu... Da, ali mi imamo političke pritvorenike koji provode pedeseti dan u svojim pritvorskim ćelijama, među njima su i studenti i jedna profesorka, hapse nam pisce i kolumniste zbog verbalnog delikta, gaze nas kolima dok protestujemo, tretirani smo misterioznim soničnim sredstvom, kažnjavani smo svaki put kada se režimu učinilo da smo previše neposlušni, previše reaktivni, ili ugrožavajući za tu ulitmativnu novu realnost... Kod nas policija posluša naređenje kad joj se naredi da bije mirne građane, studente, njihove roditelje i profesore, imamo i deportacije stranih državljana koji su proglašeni „bezbjednosnim smetnjama“, vrijeđaju i napadaju novinare, hapse aktiviste, tabloidi svakodnevno linčuju neposlušne... To traje i pritisak raste. I sve je gore...

Vidite da to riješite političkim sredstvima, uostalom, „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“ - odgovoriće neki... Od ovog posljednjeg opšteg mjesta koje sugeriše bolno odsustvo sklonosti ka nijansiranju uzroka i posljedice, uvida i zaključaka, kao i apsolutno odsustvo podešenosti za empatičnu reakciju, gore je možda samo ono, režimski kreirano, omiljeno svima „apolitičnima“ koji ovih dana gledaju svoja posla, a koje poručuje - svi su isti...

Ponedjeljak, 28. april, ostaće još jedan pamtljiv dan za mnoge Novosađane. Naime, na poziv dekana Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje koji je donio odluku da se nakon pet mjeseci blokade uspostavi onlajn nastava i riješio da tu odluku na svaki način sprovede, intervenisala je specijalna jedinica policije, a njoj se ubrzo pridružila i žandarmerija u punoj opremi za razbijanje demonstracija. Prve vijesti zvučale su prilično šturo i javnost je najprije dobila informaciju da je prilikom intervencije policije u Novom Sadu više okupljenih povrijeđeno, da je ispred Fakulteta postavljen punkt Hitne pomoći koja zbrinjava one kojima je pomoć bila potrebna, da je policija u jednom trenutku pokušala da uvede dekana na sporedni ulaz u zgradu Fakulteta, ali su ga okupljeni građani izgurali s ulaza i polivali vodom. Policija se, nedugo zatim, povukla.

Snimci koje smo vidjeli, međutim, bili su potresni. A vidjeli smo krhku profesorku Filozofskog fakulteta, Smiljanu Milinkov, koju policajac baca na zemlju, vidjeli smo trenutak u kojem studentkinja, u nekoj sasvim drugačijoj stvarnosti od one u kojoj je prije svega nekoliko dana biciklom stigla do Strazbura, pada u nesvjest od siline udarca metalnim policijskim štitom u glavu, i vidjeli smo studenta iz čijih je usta tekla krv... Nedugo zatim, pojavila su se i prva svjedočenja, a među njima i iskustvo profesora Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, Vojina Ilića koji se, kako kaže, našao između dva policijska štita u trenutku kada su pripadnici žandarmerije okupljene prskali biber-sprejom: „To je izgledalo jezivo. To je bio biber-sprej s primesama neurotoksina. Svi mi koji smo bili u prvim redovima, dobili smo udarce metalnim štitovima. Ja sam dobio udarac u rame, a dobio sam i biber-sprej u usta i oči. Ta količina neurotoksina izazivala je oduzetost ruku i nogu i malaksalost“.  Prema svjedočenju profesora Ilića, tog dana je veliki broj profesora Fakulteta tehničkih nauka dobio udarce pendrekom, neki su dobili udarce po prstima, rukama i glavi. Jednom njegovom kolegi je polomljena ruka, a druga mu je nagnječena, drugi kolega je dobio ozbiljan udarac u glavu. „I pored tih udaraca i biber-spreja (ili čega god)“, rekao je profesor, „mi ćemo uvek biti u prvim linijama ispred naših studenata i nećemo pustiti nikoga da krene na njih“.

U paralelnoj režimskoj realnosti, međutim, sve je bilo upravo obrnuto. Sasvim orvelovski. Prema Ani Brnabić, predsjednici republičke Skupštine, blokaderi su pokazali „kako izgleda fašizam u praksi“ i  ne može da se sjeti da se tako nešto vidjelo u Srbiji: „Oni (blokaderi) linčuju ljude po ulicama, jure ih, sprečavaju kola Hitne pomoći da prođu, samo zato što se neko razlikuje po stavu i mišljenju od njih“.

Iz neke druge realnosti, profesorka na Fakultetu bezbjednosti, Svetlana Stanarević, poručila je da je protiv studenata i građana koji su u ponedjeljak, 28. aprila blokirali ulaz na novosadski DIF, upotrebljena prekomjerna sila, da se na snimcima koji su tom prilikom načinjeni vide građani, među kojima je bila većina mladih, s podignutim rukama, da je policija u velikoj mjeri zloupotrebljena u političke svrhe, da su specijalne jedinice i žandarmerija primijenili silu na mirne građane i studente: „Dakle, oni nemaju kod sebe nikakvo nasilno sredstvo, nemaju ništa što ukazuje na to da su spremni ili da koriste nasilje. A onda vidimo pripadnike policije koji pod punom opremom, pendrecima zaista udaraju te građane, udaraju ih po glavi i to ne može da bude ništa drugo nego prekomerna upotreba sile. I imamo povređene“. Dodala je i da „s druge strane, na osnovu snimaka, možemo da vidimo dekana koji je polivan vodom ili je dobio neke verbalne uvrede, vidimo studente koji pokušavaju da ga izvuku iz te situacije, ali i da ga sklone na neko sigurnije mesto i nakon toga ona slika iz bolnice, gde ga vidimo da se apsolutno normalno ponaša, stoji, telefonira... Ne vidimo ga u nekom teškom zdravstvenom stanju“.

U paralelnoj režimskoj realnosti i represiju i presiju, koja se nad njima primjenjuje, građani bi trebalo da podnose ćutke, baš kao i simulaciju istine, života i smisla koja im se nudi. U pravoj realnosti, međutim, istina je da Srbija doživljava svojevrsnu deevoluciju modernog pojma politike, kao sklopa obrazaca koji su tokom istorije konstituisani kako bi se na miran i predvidljiv način razriješavale napetosti u pluralizmu različitih društvenih perspektiva. Ova deevolucija je izazvana sistematskim suspendovanjem postojećih političkih institucija, prije svega ukidanjem nezavisnosti i samostalnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i koncentrisanjem svih poluga političke moći u jednoj instanci. Time je politički sistem onemogućen da efikasno i u skladu sa ustavnim i zakonskim normama razriješava protivriječnosti koje se prirodno pojavljuju u kompleksnim društvim relacijama. Ovo klizanje u primordijalno društveno stanje u kojem suprotstavljene grupe razrješavaju svoje konfliktne odnose upotrebom sile, predstavlja izuzetno opasnu tendenciju. Tendenciju koja društvo vodi ka nultoj poziciji, u kojoj presija postaje neizbježno dvosmjerna.

I rezultira, kako je svojevremeno Tomas Hobs utvrdio, samo – agresijom svih protiv svih.