Piše za Antenu M: Aleksandra Bosnić Đurić
Štrajk glađu i žeđu novosadske profesorke sociologije Marije Vasić u pritvorskoj ćeliji, potresna obraćanja javnosti njene majke, njenog sina i supruga, njeno opskurno odvoženje u Centralnu zatvorsku bolnicu u Beogradu, nakon što je više puta kolabirala i bila toliko slaba da nije mogla da stoji ni da govori, spada u red onih mučnih manifestacija posljednjeg autokratskog režima u Srbiji koje imaju moć razvrstavanja – na one koji još uvijek (ili uprkos), nakon trinaest godina uvježbavanja diktatorskih igara, imaju očuvane impulse ljudskosti, solidarnosti, empatije i borbenosti i one, koji su u međuvremenu postali sive sijenke, nalik mučnom političkom represivnom sivilu koje podržavaju ili o kojem ćute. Marijina porodica je u četvrtak, 15. maja, prolazila kroz agoniju. Nažalost, u Srbiji je sada već previše „označenih“ porodica koje su pretrpjele neki oblik patnje. Od gubitka najvoljenijih do svakodnevne brige za njihove živote, od uskraćivanja šansi, koje im po svemu pripadaju do socijalnog uništenja, javnog blaćenja po režimskim tabloidnim medijima ili tihe, ali teške, marginalizacije i stigme.
Nakon šestomjesečnih studentskih i građanskih protesta u Srbiji, ravnodušnih je sve manje. To su uglavnom oni koji su na bilo koji način interesno vezani za režim, a to polje interesa pokriva vrlo širok spektar. Protestna poruka kojom su građani, studenti i članovi opozicionih stranaka u Novom Sadu tražili oslobađanje ili makar branjenje sa slobode političkih pritvorenika glasila je – Danas oni, sutra bilo ko! I ona možda najrječitije govori o, sad već iracionalnom porastu režimske represije, očigledno proporcionalnoj smanjenju ravnodušnosti kod građana. Ako se do prije par mjeseci moglo govoriti da aktuelni režim u Srbiji vlada proizvođenjem iluzija i primjenom sile, utisak je da se upravo ovih dana ova kvalifikacija ne čini sasvim tačnom. Jer, sve je manje onih koji vjeruju u proizvedene iluzije, uključujući i one koji još uvijek podržavaju njihove proizvođače a vlast se sve više okreće isključivo represivnom modelovanju misli, govora i dijela svojih građana.
Ti potvrđuje i Izvještaj o stanju i ugrožavanju ljudske bezbjednosti, ljudskih prava i sloboda u Republici Srbiji koji je prije nekoliko dana objavio Helsinški odbor za ljudska prava , a odnosi se na period od 15. januara do 31. marta 2025. godine. U Izvještaju se, između ostalog, navodi da se od 1. novembra 2024. godine, odnosno od pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu produbljuje rascjep između vlasti, s jedne, i građana s druge strane: „Umnožava se javno ispoljavanje nepovjerenja građana u aktivnosti i politiku vlasti (o porastu broja građana ukazuje i podatak da je u martu bilo 1697 javnih protesta, u 378 mjesta, gradova i sela širom Srbije), istovremeno, raste državno i paradržavno nasilje nad građanima. Vlast učestalo primjenjuje mjere vanrednog stanja (upotreba specijalnih jedinica MUP-a, Žandarmerije i resursa BIA), iako vanredno stanje nije proglašeno u skladu sa zakonima (Zakon o vanrednoj situaciju, Zakon o vanrednom stanju), Ustavom Srbije i odgovorajućim međunarodnim aktima. Djelovanje vlasti, posebno predsjednika Republike, i medija pod kontrolom vlasti, ključni su element jačanja trenda zaoštravanja političkih i društvenih tenzija i bezbjednosnih rizika, te i ugrožavanja ljudske bezbjednosti, ljudskih prava i sloboda građana Srbije“.
U Izvještaju se procjenjuje da je, u nastojanju da ojača autoritarnost, vlast stvorila uslove koji otežavaju pristup odlučivanju i javnosti pripadnicima opozicije, oponentima vlasti i širokom krugu građana koji su primorani na „osvajanje ulice“ u obliku protesta, štrajkova, blokada i druge oblike građanskog otpora, ali i na izgradnju alternativnih organizacija i institucija. Međutim, ovakvo djelovanje osnažuje moć građana, što sužava prostor javnog djelovanja vlasti pa se „u konačnom rezultatu“, sve više građana „aktivira nasuprot vlasti“. Na javnoj sceni, prema Izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, nastao je „novi društveni akter s relevantnom mobilizacijskom energijom i uspjehom u izgradnji odnosa solidarnosti širokih krugova građana“.
O stanju vladavine prava i ljudskih prava u Srbiji govorio je, 14. maja 2025. godine, Raša Nedeljkov, programski direktor CRTE, pred Pododborom za ljudska prava Evropskog parlamenta. U njegovom obraćanju uočljive su gotovo identične kvalifikacije onima iz Izvještaja Helsinškog odbora: „Kako građanski otpor ne jenjava, represija raste. Jasno je da se Srbija nalazi u dubokoj političkoj i društvenoj krizi. (...) Ako nas pitate šta Evropa može da učini za nas – hitno su nam potrebne konkretne, ciljane mjere za oslobađanje političkih zatvorenika i zaustavljanje politički motivisanih progona. Kratkoročno, potrebna nam je podrška kako bi se zaustavila represija nad kritičkim glasovima i pojačali evropski napori za stvarne izborne reforme u Srbiji“. Prema uvidima CRTE, represija u Srbiji je „dostigla takve razmjere da više ne može proći nezapaženo, sakrivena ispod diplomatskih kurtoazija ili zasjenjena drugim velikim kršenjima ljudskih prava u svijetu“.
Suspendovanje ljudskih prava i politički motivisana represija posljednjeg autokratskog režima u Srbiji ulazi u fazu koja liči na spiralu koja se sve više ubrzava kako vrijeme prolazi. To predstavlja očigledni znak panike režima jer stari i oprobani mehanizmi modelovanja i kontrolisanja političke situacije u Srbiji više ne funkcionišu. Pozicija svemoćnog autoriteta koji „sve zna“ i „sve može“ je nepovratno urušena. Ova defetišizacija autoritarnog vođe, koji gubi „fascinirajuću auru“, neminovno stvara prazno mjesto koje režim nastoji da popuni povećanim stepenom represije. Tu operaciju sprovodi arbitrarnom interpretacijom pravnih normi i isto tako arbitrarnom upotrebom državnog aparata sile, s namjerom da kod građana stvori osjećaj pravnog vakuuma u kojem je sve moguće, u kojem niko nije institucionalno zaštićen i siguran i u kojem svako može da postane plen političkih predatora.
Međutim, kao što imamo priliku da vidimo, ove metode zapravo proizvode suprotan efekat i preobražavaju objekte autoritarne represije u subjekte političkog djelovanja. Masovnost ovog preobražaja je takva da poruku s transparenta Danas oni, sutra bilo ko! možemo da inerpretiramo i drugačije.
Kao poruku o budućnosti autoritarnog režima.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR