Trinaesti jul za početnike

Piše: Darko Šuković

Vrijednosti koje simbolizuje Trinaesti jul, samo su 1942. stajale gore nego danas. Zašto je partizansko nasljeđe zgaženo gotovo sasvim, tema je za veliku i ozbiljnu analizu. Jedan momenat, i uzrok i posljedica, vidljiv je na prvi pogled: niko trinaestojulske vrijednosti i Crnu Goru nije tako strašno i sramotno izdao kao partizanska đeca, a pogotovo unuci i praunuci. Čast izuzecima, poput mog komšije Milike, do srži odanog Crnoj Gori i partizanskom pokretu, koji se, kad mu pomenem posrnuće partizanskih potomaka, saglasi a vidim da bi od muke zaplakao kad već nema nekog neprijateljskog bunkera da se golim prsima zaleti put njega.

Toliko su partizani i 13. jul poraženi u 30-avgustovskoj Crnoj Gori da je i Milunu Zogoviću pomalo neprijatno. Kasno, sve ono za šta se njegovo bratstvo junački borilo i Milunovom je zaslugom, 80 godina kasnije, palo u neprijateljske ruke sljedbenika Pavla Đurišića.

No, suštinsko je pitanje: kako se desilo tako kolosalno i dramatično "preumljenje". Kako je nadljudsko herojstvo i žrtva partizana tako brzo poništeno i svedeno na "lijeva skretanja" i prijeke sudove? Kao da nikad nije bilo Neretve i Sutjeske, kao da nikad nije bilo Ljuba Čupića i Save Kovačevića, ni Joke Baletić ni Jaglike Adžić... Kao da su partizani samo ubijali bez suda i sprovodili revolucionarni teror. 

Kako su stvarni heroji prezreni i odbačeni, pa zamijenjeni podvaljenim i izmišljenim? O Pavlu Đurišiću, Baju Stanišiću, Blažu Đukanoviću, Đorđiju Lašiću... neporecivu istinu, zasnovanu na autentičnim dokumentima, mogli ste i možete da čitate u serijalu tekstova na ovom portalu.

Ali, fabrika laži protiv koje se borimo premoćna je, radi u tri smjene, vjekovima i punim kapacitetom. Bez pretjerivanja - vjekovima. I uspijeva da kreira stvarnost na bezočnom falsifikovanju, preeufimistično je reći - na nenaučnoj reviziji, istorije.

Umjesto Grahovca i Vučjeg dola, umjesto Skadra i Mojkovca, umjesto Neretve i Sutjeske, i obrazovno i vaspitno zapuštenom puku serviraju sa uvijek istih adresa izmaštane junake i konfabulirane pobjedničke bitke, po matrici Boja na Kosovu.

Navodni govor majora Gavrilovića, kojim je 7. oktobra 1915. poručio svojoj jedinici da je "Vrhovna komanda izbrisala naš puk iz svog brojnog stanja", postao je polumitsko nadahnuće za generacije u posljednje četiri decenije. Zašto "navodni" i zašto "u posljednje četiri decenije"? Pa zato što se taj govor, pravo niotkuda, pojavio tek pola vijeka kasnije, u vrijeme rasplamsavanja velikosrpskog nacionalizma u Srbiji. Otprilike kad i Knjiga o Milutinu, Golubnjača... Tobože, zapisao ga je neki vodnik, pa je nekim čudom pretekao dva svjetska rata, prvu Jugoslaviju i pojavio se taman kad je trebalo potpaliti vatru u kojoj je izgorjela Druga. A major Dragutin Gavrilović, koji je pozvao u smrt regrute određene da budu posljednja odbrana Beograda, umro je u tom istom Beogradu. Ali 30 godina kasnije, 19. jula 1945.

A kad ste posljednji put čuli poruku u čiju vjerodostojnost sumnje nema, onu: "Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucnje naših pušaka, Njemci neće proći..."? Posljednju poruku Druge čete, trećeg bataljona, Četvrte crnogorske proleterske brigade upućenu Vrhovnom štabu. Znate li da je tu poruku napisao Vladan Vlajko Đuranović? Narodni heroj koji je u tom trenutku imao 19 godina a već bio komesar. I koji je, umro naredne godine od posljedica ranjavanja, u Bariju, sa jedva napunjenih 20.

I, da - brat Veselinov i stric Draškov, na koje ne prođe dan da razna ološ ne izbljuje porciju kleveta i laži. I, da - to je slika stanja kulture sjećanja i poštovanja u crnogorskom društvu. I, da, - to je bitan komad odgovora koji se traži?

A, kad sam rekao, da "beogradska fabrika laži" (Gavro Vuković je autor ove formulacije) savršeno radi vjekovima, moglo bi se o tome u tomovima. Za ovu priliku preporučujem da posegnete za korijenima priče o "staroj Hercegovini" i upinjanjima da se pokaže kako ona nije ni organski ni istorijski dio Crne Gore. Istražite koliko dugo se srpski istoričari trude da toj tezi prilagode granice Travunije i Podgorja. Znam da vam nije lako da uzmete ovo zaozbiljno, da vam djeluje kao pretjerivanje i teorija zavjere. Ali, baš zato propaganda kojom je razorena današnja Crna Gora i crnogorski identitet "radi" savršeno. I daje rezultate.

Tako se preparira javno mnjenje za one zastave, zbrčkane na bini sa koje su se, u noći poniženja Trinaestojulske nagrade i Dana državnosti, obratili Andrija Mandić i Bećir Vuković. Na kojoj se pjevalo "Šano dušo, šano mori" i "Žabi do koljena, mišu do ramena", kao prigodni repertoar "poštovanja" kostiju ugrađenih u temelje Crne Gore. Tako se priprema teren za Trinaesti jul po mjeri Velja Stanišića, za kojeg je otužni Bećir Vuković bezmalo Niče. A, zapravo, za "pomirenu" Crnu Goru po mjeri zagovornika teze o "građanskom ratu", u kojem su četnici pobijedili partizane 80 godina nakon sramotnog poraza.  

Nema "građanskog rata", gospodine Mandiću, u prisustvu okupatora. I nije ga bilo. Bila je borba za slobodu, protiv Italijana i Njemaca, fašista i nacista. Tu borbu predvodili su partizani i, na terenu, pobijedili. Tačka.

Sa okupatorima su sarađivale dvije vojno-političke strukture. Jedino po toj činjenici slične, u svemu drugome fundamentalno različite. Jedna, s ciljem da Crna Gora, pod okriljem okupatora, postane dio etnički čiste Velike Srbije. Druga, da Crna Gora, uz podršku Italije, postane opet nezavisna država. Četnici Pavla Đurišića počinili su ogromne, zvjerske zločine. "Nacionalisti" Krsta Popovića nijesu činili zločine, činili su sve da sačuvaju biološku supstancu crnogorskog naroda. Zapravo, teška odluka legendarnog vođe Božićnog ustanka, čovjeka koji je bio oličenje vojničke časti i junaštva, da se upusti u saradnju sa okupatorom kako bi obnovio Crnu Goru, najbolje govori koliko je Crna Gora bila nepodnošljivo zgažena i ponižena nakon tragične 1918.

Može se reći da je nezavisna Crna Gora ostvarenje cilja za koji se zalagao Krsto Popović. Može se reći da je ovakva Crna Gora daleko odmakla na putu ostvarenja cilja Pavla Đurišića. Može se reći da je sve za šta su se borili partizani poraženo ili pred porazom.

A, kako smo došli do ove (tri) tačke, ponavljam - pitanje je za duboku i suštinsku analizu. Da li je samo usahlost jedne ideologije dovela do toga da na njen teren ugaze i pomame se nacionalizam i religija, velikosrpstvo i svetosavlje? Ili je nešto u prethodnih tri četvrtine vijeka učinilo da ovo što danas naseljava Crnu Goru nezasluženo nosi slavno crnogorsko ime? Da narod koji je vjekovima bio inspiracija većima i boljima, postane krotko stado koje ne pokazuje refleks na ugroženu slobodu i nacionalno dostojanstvo.

Biće da nas je, kao kolektivitet, neki "profajler" vrhunski odradio. Da je pronašao crtu u karakteru koja unuku žrtve popa Mace izvede na litije u organizaciji crkve koja je tu zločinačku zvijer proglasila za sveca. Da je osmislio kako se masakr u Velici, selu u kojem su skoro svi bili uz partizane i bukvalno niko uz četnike, propagandom podmetne kao odmazda nad Srbima i pretvori u obredno, degutantno klero-šovinističko orgijanje nad sjenima stotina nevinih žrtava. Da je spoznao kako se stradali u Dolima, mogu iskoristiti za jezivu zloupotrebu od i na korist crkve koja slavi četnike. Slavi četnike koji su sasluživali zloglasnoj Princ Eugen diviziji dok je ubijala po Pivi i Velici.

Šta je to u savremenom crnogorskom biću, što je na površinu izvuklo sve najgore a paralisalo sve najbolje što smo imali kao narod, odgovor je od kojeg zavisi naša budućnost. A, ako je naša budućnost da se ravnamo po Bećiru Vukoviću i Velju Stanišiću, a ne po Milošu Karadagliću, bolje da nas nema. Tj. neće nas ni biti, i to veoma brzo.